Veliki petak

Moje i tvoje rane

Foto: pixabay.com

Volio bih, Isuse, da danas ti progovoriš umjesto mene. Da odem dolje u dno crkve, da poslušam skrušeno tvoju riječ, pa da s ostalim vjernicima pristupim ponovno k tebi i suzama skvasim tvoje izmučeno lice. Jer, riječi su moje slabe da dočaraju trenutak, najveći i najsudbonosniji u cijeloj povijesti lutanja i posrtanja, padanja i uspinjanja, grijeha i spasenja.

Raspeti moj Prijatelju, gledam sad u te, a pogled mi bježi k crnoj zemlji, stid mi grije obraze, srce kuca nemirno: Kriv sam! I gle, okrećem se po cijeloj crkvi i svuda čujem taj glas: Kriv sam! Svi smo krivi, Gospodine. Kad smo bili još sitna djeca, s nevinim pogledom u očima, kad smo prvi put naučili sklapati ruke i izgovarati drage molitve, kad smo prvi put osjećali da nas netko više voli nego naš rođeni otac i mati, kad smo rado dolazili u blizinu tvoga oltara, kad smo ustreptale duše prvi put doživjeli susret s tobom u svetoj pričesti, mislili smo: Tvoji smo, Gospodine, i ostat ćemo tvoji prijatelji dok smo živi. A onda, na žalost, malo pomalo, ohladi naša ljubav i prvo prijateljstvo. Kad smo te prvi put izdali: prvi put slagali, prevarili, načinili štetu, uvrijedili svoje roditelje i starije, izgovorili ružnu riječ, zapjevali nečednu pjesmu, opsovali neku svetinju, znali smo da su opet prokrvarile sve tvoje rane. Zdrmali smo tvoj križ i ti si ponovice iza glasa povikao: Žedan sam! Octom i otrovom natopismo spužvu i prinesosmo tvojim ustima! Dragi naš Isuse! Sve nam to ovoga trenutka dolazi u pamet. Možda i mnogo teže izdaje u kasnijem životu: mržnje, svađe, preziri, osvete, javno pogrđivanje tvojih svetinja, mlakost, nevjera, sablazni. Sve rana na ranu.

Slušamo u izvještaju o tvojoj muci, kako te tvoji najbliži sramotno ostaviše u tim sudbonosnim trenutcima. Od dvanaest prekaljenih prijatelja jedan te sramotno izdao, drugi zatajio, mnogi se kukavički razbježali. Tek nekoliko žena i potajnih prijatelja ispratiše te do groba. Jedan ti je od njih i svoj grob poklonio. I uvijek kad to slušamo, spremni smo osuditi kukavice i izdajice. Danas osuđujemo sami sebe. Zato smo i došli k tebi da ti priznamo svoje izdaje, da ti otvorimo srce i povjerimo svoje rane, da svoje križeve prislonimo uz tvoj križ i izmjerimo kako je naš križ malen prema tvome! A zaslužili smo veće, mnogo veće i teže. Ti si birao prvi umjesto nas. Uzeo si najveći i najteži. Nedokučiva je i nerazumljiva tvoja ljubav, Gospodine!

Na današnji dan tvoj nam križ svijetli i žari posebnim svjetlom. Neka te svijetle zrake obasjaju naša zabrinuta i suzna lica. Neka tvoje zrake ogriju srca svih naših dragih domaćina. Nisu oni anđeli, a nisu ni Jude. Ponajčešće su nalik Petru. Ponekad te zatajili, zasramili se tvoga imena, u ljutini i srdžbi opsovali, neopravdano izostali od svete Mise, učinili nered u obitelji, bračnom životu, odgoju djece. Sve su to manje ili veće izdaje, ali oni ni za živu glavu ne bi napustili tebe. Čak bi bili spremni i šakama dokazati da nisu nevjernici i izdajnici. Starinska vjera kola u njihovim žilama, a slabosti i grijesi modernoga vremena uvlače se u srce. Mnogi i ne vide da se svojim životom pomalo udaljavaju od tebe. Uhvati ih, Gospodine! Ne silom, nego svojim pogledom s križa. Neka im te oči reknu da njihove oči ne budu više oči varave. Neka im ta usta reknu da njihova usta ne smiju više biti usta pogana. Neka im te probodene ruke reknu da njihove ruke ne smiju biti više ruke nepravedne i osvetne. Neka im te probodene noge reknu da njihove noge ne smiju više hodati putem zlim i opasnim. Neka im to otvoreno i probodeno srce rekne: Ljudi, braćo, dokle ćete ovo Božje srce svojim strjelicama probadati?

Pogledaj, Gospodine, sve ove naše junačke majke s hercegovačkoga krša i kamena. Ako još na našim ognjištima tinja vatra vjernosti Bogu, Crkvi i oltaru, one su, Gospodine, uvijek bile čuvarice te vatre. I roditeljice i mučenice. Mutna vremena, po vjeru teška i tjeskobna, uniješe u sva srca, pa i u srca naših majki, sumnje, pitanja i spoticanja. Ohladiše mnoga srca i mnoga ognjišta. Najlakše je naći krivnju u majkama. Zaboravljamo ili ne želimo to javno priznati da su obiteljske krize začete i u srcima očeva i u srcima majki: zajedničke sumnje, nesnalaženja, problemi, zajedničke krivnje, propusti, zataje. I onda se pitamo: Hoće li, Gospodine, buduća pokoljenja naših majki moći vedra lica stajati pred tobom kao što su nekada ponosno stajale majke koje su nas rodile? Glasno smo te pitali, a ti šutiš. Bojimo se, strahovito se bojimo, da će ostati pusta mnoga ognjišta. Rasvijetli, Gospodine, srca i pameti naših majki, da budu i ostanu majke junakinje. Nije to lako u ova vremena. Pogledaj na ovu djecu i mladež! Sjećam se jednoga filma s naslovom Izgubljeni u mećavi. Mećava i oluja na svim meridijanima i paralelama odnosi prve cvjetove. Pomozi, Gospodine! Zaštiti nasad svoje sadnice! Bez tvoje pomoći nestat će u oluji! I svi ćemo mi sada poljubiti tvoje rane. I svoje rane priviti na tvoje. Zadrži nas, Gospodine, u svom zagrljaju! To te danas žarko molimo!

Don Anđelko Babić

Izvor: Crkva na kamenu/Iz knjige: Anđelko Babić, Iziđe sijač sijati, Crkva na kamenu