Veliki četvrtak

Za jednim stolom

Opasanih bokova

Izraelci su svake godine za vrijeme vazmene večere slavili događaj koji je zapravo najvažniji događaj njihove povijesti: blagovanje janjeta, čija ih je krv oslobodila iz egipatskoga ropstva. Taj stvarni događaj prenesen u okvire Novoga Zavjeta postaje samo slika jednoga novog Janjeta – Isusa Krista i jedne nove večere – Posljednje večere. Krv novoga Janjeta postat će znak spasenja svega svijeta, a ne samo jednoga naroda. I gozba Zadnje večere postat će trajna uspomena: “Ovo činite meni na spomen” (Lk 22,19).

Kruh koji ostavlja Isus smrtnicima, tijelo je njegovo. Kruh i hrana jakih. Kruh putnicima. Jer ovdje nema stalnoga boravka i stalne kuće i stalnoga ognjišta. Putnici smo na prolazu. Kao što Izraelci jeđahu svoju pashu “sa štapom u ruci i opasanih bokova”, tako i mi blagujemo Kruh jakih spremni na posljednje putovanje.

Spomen čin

Euharistija je spomen čin kalvarijske žrtve našega otkupljenja. Isus se i u ovom svečanom času predaje nama. Određuje stalne znakove i simbole koji će svijetu rječito govoriti o Njegovoj žrtvi, smrti, predanju. On ostaje “razdijeljen” pod znakovima kruha i vina, da bi bio podijeljen, razdijeljen svima. Njegovo tijelo, koje će biti nasilno raskomadano, postat će znak trajnoga okupljanja njegovih “živih udova”. Njegova se krv prolijeva kao znak čišćenja i života: da raspršenoj djeci život vrati i dovede ih Onome, koji je sam Život.

Večera i pranje nogu

Dva čina u skladu s Isusovim životom. Isti im je smisao: vjernost svojima do kraja, do smrti i dalje od smrti. “Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo” (Iz euharistijske molitve).

Ovaj poklik, ovo osvjedočenje naše vjere, koje se ponavlja kod svake svete Mise, mi večeras pojačano naglašavamo. U ovom čovjeku, prijatelju apostola, koji im pere noge, uza sve njihovo opiranje, koji im ostavlja uspomenu svoga života, mi prepoznajemo Božjega Sina. I večera i pranje nogu odstupaju od uobičajenoga načina: Učitelj izjednačuje sebe sa zadnjim slugom. Osuđenik na smrt dragovoljno se prinosi Ocu i to za sve ljude, željeli mu oni dobro ili zlo. To je vrhunac Isusova života: darivanje Ocu i nama. Ovaj, na oko tragični završetak, postaje uvod u slavu, slavno uskrsnuće i ponovni dolazak. Onaj koji je izbačen iz društva, postat će prvorođenac svih živih.

U euharistiji je sadržana Kristova pobjeda nad đavlom, grijehom, smrću. Pod skromnim darovima kruha i vina mi osjećamo da ta borba nije bila uzaludna. Bog je imao zadnju riječ. Isus je dobio bitku iako je izgubio glavu, platio svojim životom. Ali njega je Bog zato proslavio. Kruh jakih postaje kruh budućnosti. Blagovanje se vezuje uz pranje: pružanje ruke, oproštenje, zajedničko blagovanje za jednim stolom: “Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha” (1 Kor 10,17).

Završimo antifonom: Gdje je ljubav, prijateljstvo, ondje je i Bog. Sve nas sabra sad u jedno ljubav Kristova. Kad se, dakle sakupljamo mi u jedno, neka se više ne dijele naše misli. Neka je kraj zlobnim svađama, u sredini našoj neka je Bog!

Don Anđelko Babić

 

Izvor: Crkva na kamenu/Iz knjige: Anđelko Babić, Iziđe sijač sijati, Crkva na kamenu