Kršćanski antropološki model

Foto: pixabay.com

Nakon govora o karakteristikama laičkih antropoloških modela naglašenog individualizma koji gledaju na čovjeka kroz naočale učinkovitosti, posvetimo retke karakteristikama onoga kršćanskog. Ne postoji “objavljeni” antropološki model, jer se sveti pisci nisu bavili jednom antropologijom, nego su razmišljali i pisali o čovjeku kao “ljudi svoga vremena”, unutar antropoloških modela koji su ih okruživali. Ipak, postoje neke temeljne značajke koje su čvrsta uporišta kršćanskoga poimanja čovjeka.

Prva je od njih da čovjek, kao svako stvorenje, postoji u odnosu s Bogom. No, odnos Boga i čovjeka potpuno je jedinstven, isključiv, osoban, jer od čovjeka čini osobu sposobnu nadići samu sebe i otvorite se Drugome. Uvjerenje o dostojanstvu, vrijednosti i autonomiji osobe predstavlja temelj kršćanske antropologije i filozofskoga pravca zvanog personalizam. U ovaj kontekst smještena je kategorija svetosti života, kojoj je nerijetko suprotstavljena ona o njegovoj kvaliteti. Kategorija svetosti prisutna je još od antičkoga doba, posebice u stoičkoj etici gdje Seneka potvrđuje kako je “čovjek čovjeku svetinja”. Laička ju je bioetika, često antireligijski usmjerena, mnogo kritizirala i nerijetko krivo tumačila dajući joj magično-sakralno obilježje, a katoličkom moralu prigovarala je pretjerano i bezuvjetno veličanje biološkoga života, bez uporišta u znanosti. Drugi tumače kako ideja o svetosti i nepovredivosti života proizlazi iz Božje zapovijedi “Ne ubij”.

Za katoličku bioetiku vrijednost ljudskoga života ne proizlazi iz onoga što netko čini, nego jednostavno iz njegova postojanja kao ljudskoga bića. Čovjek je vrijedan postojanja samim time što postoji. Ako, naprotiv, za laičku bioetiku mogu postojati situacije u kojima vrijednost ljudskoga života može pasti ispod minimuma tako da on postane neželjen i prestane biti doista “ljudski” i vrijedan življenja, za katoličku bioetiku ljudski život nikada ne gubi svoju vrijednost, neovisno o njegovoj kvaliteti. U svome moralnom djelovanju nismo pozvani podariti vrijednost i nepovrjedivost ljudskome životu, nego ih prepoznati. U teološkoj perspektivi, korijen vrijednosti ljudskoga života u njegovu je osobnom odnosu s Bogom. U Naputku o poštovanju ljudskoga života u nastanku i o dostojanstvu rađanja koji je izdala Kongregacija za nauk vjere 1987., Donum vitae, stoji kako je ljudski život svet jer je plod Božjega stvaralačkog djelovanja i zauvijek ostaje u posebnom odnosu sa svojim Stvoriteljem. Mnogi biblijski tekstovi smjeraju na gore rečeno, no prisjetimo se barem Psalma 139:

“Jer ti si moje stvorio bubrege,

satkao me u krilu majčinu. […]

Kosti moje ne bjehu ti sakrite

dok nastajah u tajnosti,

otkan u dubini zemlje.

Oči tvoje već tada gledahu djela moja,

sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj:

dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga” (Ps 139,13.15-16).

Tek rođen ili već odrastao, zdrav ili bolestan, embrij ili novorođenče, genij ili maloumnik, vrijednost ljudskoga bića neovisna je o njegovim sposobnostima. Ono što je bitno i određujuće jest njegov odnos s Bogom koji ga čini osobom, jedinstvenom i neponovljivom. Ako je istina da humanizacija počinje od trenutka kada netko biva primljen u mrežu međuljudskih odnosa, onda je također istina da prihvaćanje u tu mrežu ne određuje osobu u onome što ona jest i koliko vrijedi. Drugi mi ne može dati ono što već jesam, moju vrijednost i neponovljivost, nego je samo može prepoznati. Vrijednost moga bića proistječe iz moga odnosa sa Stvoriteljem.

Čovjekova tjelesnost posjeduje jednako dostojanstvo i nepovrjedivost osobe upravo zato što se na njoj temelje i razvijaju sve druge vrijednosti. To ne čini kvalitetu života beznačajnom. Upravo suprotno! Potrebno je prevladati dihotomiju kvaliteta/svetost i nepovrjedivost života kako bismo se obogatili onim što nam nude oba stava. Budući da je život svet i dragocjen, potrebno je nastojati kako bi svako ljudsko biće moglo što bolje ostvariti svoje potencijale i živjeti život dostojan čovjeka. Svetost i kvaliteta jedna se drugoj ne suprotstavljaju, nego jedna drugu upotpunjuju.

Druga značajka kršćanske antropologije jest da je čovjek “tijelom i dušom jedan”, kako kaže Gaudium et spes. To znači da se čovjeka ne može svesti kako na samu tjelesnost, tako ni na njegovu duhovnu dimenziju, što se u povijesti nerijetko događalo. Niti se može reći da čovjek posjeduje tijelo ili duh, ili da je čovjek duh koji se koristi tijelom. Čovjek je utjelovljeni duh. Stoga njegovo tijelo nije puki objekt, nego je tijelo osobe, življeno tijelo, uvjet da bi se postojalo u svijetu, u vremenu, u odnosima, uvjet da bi se poznavalo, željelo, voljelo, osjetilo i izražavalo ono duhovno. Mi kršćani ispovijedamo vjeru u uskrsnuće tijela koje će sudjelovati u slavi nebeskoga Jeruzalema. Duša, duhovna i besmrtna, princip je jedinstva ljudskoga bića. Ona je ono po čemu čovjek postoji kao cjelina duhovnoga i tjelesnog.

Prva posljedica ovakva antropološkoga gledišta jest da se nijedan zahvat na ljudskome tijelu ne zaustavlja na tjelesnosti, nego se tiče čovjeka kao osobe. Stoga, ako ranim, osakatim, ubijem ljudsko tijelo, ubijam osobu, odnosno ne odnosim se s poštovanjem prema samoj osobi. Iako postoje liječnici i biolozi koji u ljudskome tijelu, gledajući kroz svoje “znanstvene” naočale, ne vide ništa više od tijela drugih sisavaca, posljednjih desetljeća budi se proučavanje tijela iz filozofske i teološke perspektive. Ne smijemo zaboraviti da ljudsko tijelo, samom činjenicom što je tijelo jedne osobe, posjeduje svoje dostojanstvo koje ne može biti proučavano sredstvima i metodama medicinskih znanosti, nego zahtijeva pronicljiviji pogled filozofije i teologije.

Druga posljedica antropologije koja zastupa jedinstvo duhovnoga i tjelesnog u čovjeku jest važnost bioloških dinamizama ljudskoga tijela s etičke točke gledišta. Ima onih koji smatraju da je tijelo sirov objekt, bez značenja, kojim sloboda raspolaže prema svojim željama i ciljevima. Drugi, zastupnici naturalizma, preokreću fiziološke zakone u moralne, kao da čovjek nije slobodan te se treba prilagođavati i u svom djelovanju ovisiti o prirodnim zakonima i instinktima koji ga pokreću, poput životinja. Ako stvari uistinu tako stoje, onda bi svaki upliv ljudske inteligencije u spontanost prirodnih zakona bio moralno pogrješan. Pomislimo ovdje na odgovorno roditeljstvo koje se temelji na poznavanju prirodnoga ritma plodnih i neplodnih dana. Jasno je da ni ova druga pozicija, naturalizam, ne odgovara autentičnom katoličkom nauku.

Prema kršćanskoj antropologiji, prirodni dinamizmi dobivaju moralnu važnost samo ukoliko se odnose na ljudsku osobu i na njezino autentično ostvarenje. Prirodni zakon o kojem govori katolička teologija, ne naziva se “prirodni” zato što se misli na biologiju koja čovjeka poistovjećuje s drugim živim bićima, nego zato što se odnosi na prirodu ljudske osobe, jedinstvo duha i tijela, onoga duhovnog i onog biološkog u njoj.

U Knjizi Postanka čitamo da “Bog stvori čovjeka na svoju sliku” (Post 1,27). Ova tema čovjeka kao slike Božje stalno se kroz povijest kršćanske antropologije vraća i njezina je treća karakteristika. No, ona se ne mora odnositi samo na duhovna čovjekova obilježja jer, kako nam svjedoči Katekizam Katoličke Crkve u brojevima 362 i 364, “ljudska osoba, stvorena na sliku Božju, biće je u isti mah tjelesno i duhovno. […] Bog je dakle htio cijeloga čovjeka kao takvoga. […] Ljudsko tijelo ima udjela u dostojanstvu slike Božje: ono je ljudsko upravo zato što je oživljeno duhovnom dušom i sva ljudska osoba određena je da postane, u Tijelu Kristovu, Hramom Duha”.

Čovjek, stvoren na sliku Božju, pozvan je biti gospodar života, kako nam svjedoči sveti pisac u knjizi Postanka: “I reče Bog: ‘Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!'” (Post 1,28). Njegov je zadatak braniti, unaprjeđivati, častiti i voljeti život, uvijek svjestan da mu je vrhovni gospodar samo Stvoritelj. Vlast koju čovjek ima darovao mu je Bog, ali da je vrši nad nerazumnim bićima, odnosno životinjama i biljkama. Živa priroda povjerena je čovjekovoj odgovornosti, te on nikada ne bi smio zauzeti despotski stav iskorištavajući je za osobne sebične ciljeve. Iako je stvorena da čovjeku služi, ona ima u sebi vlastite dinamizme i teži usavršavanju, te sve stvorenje uzdiše iščekujući otkupljenje (usp. Rim 8,22-23). Upravo zato što je čovjek zaboravio da svijet nije njegov posjed kojim može raspolagati po vlastitoj želji, nego dar koji treba odgovorno primiti i razvijati, a ne izdati, svjedoci smo ekološke krize.

Papa Ivan Pavao II. u enciklici Evangelium vitae potvrđuje čovjekovo sudjelovanje i suradnju s Bogom u gospodarenju nad stvorenjem. Posebice se osvrće na odgovornost svih nas u ophođenju prema ljudskom životu, osobito prema onim najslabijima.

U suprotstavljanju prirodnoga i umjetnog, tako opipljivo prisutnog u gorućim pitanjima umjetnoga reguliranja rađanja, umjetne oplodnje, genetičkoga inženjeringa i biotehnologija koje se primjenjuju na čovjeku, katolička bioetika zauzima stav dosljedan svojoj antropološkoj viziji: čovjekov je poziv intervenirati kada se radi o njegovoj tjelesnoj dimenziji, ali pozvan je to činiti oponašajući Stvoriteljevo djelovanje, mudro i s ljubavlju, poštujući vrijednost života. Prvi i posljednji kriterij etičnosti leži u dostojanstvu ljudske osobe.

Jedna od karakterističnih tema kršćanske teologije Kristovo je prvenstvo u Božjem stvaralačkom i otkupiteljskom djelu. Na Njegovu je sliku čovjek stvoren i po Njemu je primio sinovstvo. “Caro cardo salutis” (Tijelo je stožer spasenja), kako napisa Tertulijan, crkveni pisac i apologeta iz III. stoljeća, i stoga utjelovljujući se, Krist je zauvijek ujedinio naša tijela sa svojim. U biblijskom rječniku tijelo označava čovjeka u njegovoj prolaznosti, a Krist se utjelovio i time uzeo na se našu ljudskost, krhku, podvrgnutu patnji i smrti. Tako posredstvom tijela, naša ljudskost koju je sam Isus preuzeo, biva spašena. Tijelo Uskrsloga preobražava i naša tjelesa, te postaje posrednikom našega otkupljenja.

Sv. Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima potvrđuje: “Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem!” (1 Kor, 6,19-20), te time naznačuje temeljno kršćansko viđenje tijela i seksualnosti. Tijelo nije beznačajni objekt, stavljen nama na raspolaganje po vlastitom nahođenju, nego je hram Duha Svetoga, posjed Gospodnji.

Otkriće dostojanstva ljudskoga tijela, promatranoga iz kristološke perspektive, ima značajne posljedice na naše ponašanje prema tijelu, vlastitom ili tuđem. Ništa zajedničko s kršćanstvom nema prijezir ili strah od tjelesnosti, jer je ona naš način postojanja u svijetu, jedini put našega ostvarenja. Čovjek je pozvan odgovoriti na Božji poziv cijelim svojim bićem, uključujući i tjelesnu dimenziju. To od njega zahtijeva napor da sve tjelesne dinamizme, instinkte, želje, skladno integrira u cjelinu svoje osobnosti kako bi bili orijentirani punini i harmoniji koju je Krist iznova u svome tijelu uspostavio.

Temeljni stavovi kršćanske antropologije mogu naći vjerodostojan izričaj u filozofijama XX. stoljeća, posebice u personalizmu koji prepoznaje vrijednost osobe i stavlja je u centar svoga promišljanja. U stvarnosti se ne može govoriti o personalizmu u jednini, nego o fenomenu reakcije na dvije suprotstavljene ideologije: totalitarizam i individualizam. Svjedoci smo povratka osobe u centar filozofskih promišljanja Paula Ricoeura, Martina Bubera, Emmanuela Levinasa, Gabriela Marcela, Emmanuela Mouniera koji naglašavaju jedinstvenost ljudskoga duha, samosvjesnog i otvorenog prema drugom i drugačijem. Personalizam želi sačuvati cjelovito viđenje čovjeka, njegovo nepovrjedivo dostojanstvo i otvorenost cijeloj mreži odnosa, počevši od onih obiteljskih, društvenih, otvorenost svemu stvorenome i u krajnjoj liniji, apsolutno Drugome.

Na području katoličke bioetike, personalistički je model najzastupljeniji. Osoba je promatrana kao jedinstvo psihičkog i tjelesnog, jedinstvo duha i tijela te u svakom svome djelovanju ulaže ono što jest, svoju cjelovitu stvarnost. Ovo je veoma bitno kada se govori o nekim temeljnim bioetičkim temama, kao što su etičke granice terapeutskih ili manipulativnih zahvata psihičke ili tjelesne prirode. Ovdje mislimo na postupanje s osobama koje se nalaze na granici života, kao što su tek začeta djeca ili umirući, ili pak na one koje su u posebnim situacijama, kao što su osobe s oštećenjem mozga ili su u trajnom vegetativnom stanju.

Katolička je bioetika pozvana ponovo dati smisao riječima život, osoba, priroda, dostojanstvo, sloboda, nepovrjedivost, riječima koje su iznikle u religioznom ozračju, a procesom su sekularizacije izgubile svoje temeljno značenje. Bioetika jest i treba biti na strani čovjeka, no pitamo se: kojega čovjeka? Potrebno je stoga zajednički potražiti odgovor na ovo pitanje, a katolička bioetika tu uvelike može dati specifičan doprinos, nudeći svoj pogled na otkupljena i Kristom obnovljena čovjeka.

s. Branka Perković

Izvor: Crkva na kamenu