RIM – Na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu u srijedu 8. ožujka predstavljena je knjiga Testimoni della fede. Esperienze personali e collettive dei cattolici in Europa centro-orientale sotto il regime comunista (Svjedoci vjere. Osobna i kolektivna iskustva katolika u srednjoistočnoj Europi pod komunističkim režimom), koju je uredio Jan Mikrut, svećenik Bečke nadbiskupije i profesor crkvene povijesti na Gregorijani.
Uz prof. Mikruta, o knjizi su govorili kardinal Angelo Amato, prefekt Kongregacije za kauze svetih, mons. Tomo Vukšić, vojni ordinarij u Bosni i Hercegovini i o. Nuno da Silva Gonçalves, SJ, rektor Gregorijane. Predstavljanje je moderirao o. Marek Inglot, SJ, dekan Fakulteta povijesti i kulturnih dobara Crkve na Papinskom sveučilištu Gregoriana.
U knjizi, kojoj je predgovor napisao bečki nadbiskup kardinal Christoph Schönborn, više od pedesetak autora iz raznih zemalja srednjoistočne Europe obrađuje i predstavlja svjedoke vjere koji su bili žrtve komunističkoga sustava. Između ostalih, u knjizi se nalazi desetak članaka koji obrađuju stradanja biskupa, svećenika, redovnika i redovnica na području današnjih republika Hrvatske te Bosne i Hercegovine.
Kardinal Amato govorio je o vrijednosti i važnosti mučeništva, počevši od prve Crkve do danas. Pohvalio je autora knjige za veliki pothvat prikupljanja mnogih svjedočanstava stradanja svjedoka vjere u zemljama srednjoistočne Europe koje su se do jučer nalazile pod komunističkim režimom. Potom je pojedinačno istaknuo neka imena mučenika komunističkog i drugih totalitarnih sustava 20. stoljeća koje je Crkva proglasila blaženima u razdoblju otkada se on nalazi na čelu Kongregacije za kauze svetih, od 2008. do danas. Između ostalih spomenuo se i hrvatskih blaženika: Drinskih mučenica, Miroslava Bulešića, biskupa Iasija u Rumunjskoj Antona Durkovica, hrvatskog podrijetla, te 38 albanskih mučenika nedavno proglašenih blaženima među kojima su i dvojica Hrvata.
Biskup Vukšić govorio je o stradanjima i strašnim mučeništvima hrvatskih vjernika, svećenika, te redovnika i redovnica u Bosni i Hercegovini (u razdoblju od 1941. do 1952. ubijeno je oko 160 svećenika, 55 vjernika-laika, bogoslova i sjemeništaraca) i Hrvatskoj.
Kroz isto vrijeme, stradalo je također vrlo mnogo običnih vjernika – vojnika i civila. Njihov točan broj još uvijek nije utvrđen, ali je u svim biskupijama u republikama Hrvatskoj i BiH u tijeku postupak izrade popisa svih tih žrtava koji se radi pod vodstvom zajedničke “Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij”.
Postoje pouzdani podatci i svjedočanstva da je mnogo stradalih osoba iz Hrvatske i BiH život završilo kao pravi kršćanski mučenici, ali je do sada postupak kanonizacije pokrenut i doveden do beatifikacije za Alojzija Stepinca, pet časnih sestara Drinskih mučenica i Miroslava Bulešića, no ozbiljna istraživanja su započela također u drugim biskupijama i redovničkim zajednicama.
Do pada komunističkih režima, tema njihovih žrtava bila je strogo zabranjena a svaki spomen radikalno kažnjavan od predstavnika iste vlasti. Uspomena na njih najčešće je preživljavala ljubomorno čuvana u katakombama tajnih i tihih uspomena. Kasnije, nakon uspostave demokracije, u Crkvama podrijetla, počevši od devedesetih godina, pojavila su se razna izdanja, posvećena ovim žrtvama i njihovu svjedočenju za vjeru. A s izdanjima na drugim jezicima, kao što je ovo koje je predstavljeno, ovi svjedoci bivaju ponovno pronađeni, javno predstavljeni i otkriveni također na Zapadu koji je imao sreću da nije morao na ovakav način iskusiti totalitaristički progon.
“Otkriti ih i predstaviti ih bila je naša moralna obveza, jer zaboraviti ih bio bi neoprostiv grijeh. Ustvari, svaka Crkva koja bi pala pred napašću da zaboravi vlastite svjedoke vjere i eventualne heroje svetosti, unaprijed bi samu sebe osudila da bude mala Crkva”, snažno je naglasio mons. Vukšić.
U trenutku u kojem je govorio o važnosti “mjesnih mučenika” i prepoznavanju “mučenika iz naših gradova”, mons. Vukšić citirao je odlomak iz pisma kojim se jedan otac obitelji, prije negoli je bio pogubljen, posljednji put obratio svojoj ženi. U tom dirljivom pismu osobito se naglašava ljubav prema Bogu i domovini, nalaženje utjehe u Kristovoj patnji, te ponizno tješenje osobe kojoj se piše i koju se ostavlja na ovome svijetu, što sadržajno i stilski nedvojbeno podsjeća na pisma mučenika prvih kršćanskih vremena.
Pismo donosimo u cijelosti: “Draga moja Anka! Ovo je posljednje žalosno pismo koje ti pišem, pun ljubavi prema tebi, pun vjere u Boga, pun ljubavi za milu domovinu Hrvatsku, pravedan, čiste duše (i u) duši ponosan, da sam svijetu samo dobro činio. Svjestan sam da u Trebinju danas živi najmanje 100 ljudi koji meni duguju svoje živote. Pripravan pred Boga kao čist dušom i tijelom nadam se u najskorije vrijeme preseliti na onaj bolji svijet, gdje nema patnje ni bolova, gdje nema zlobe ni podlosti…
Moja Anka! Ja za tebe ne ću biti mrtav. Ja ću uvijek biti s tobom, na svakom koraku, a znam da ćeš za mene moliti Boga svaki dan.
Ti se nemoj žalostiti. Čaša je gorka, ali se mora ispiti. I Isus je bio mučenik, mnogi sveci su mučenici. Tisuće i tisuće znanih i neznanih padoše za Boga i Hrvatsku. Ti se pridruži njihovim udovicama, pak će ti biti lakše.
Počimajući ove riječi srce mi se para. Pazi mi koliko možeš moju jadnu majku i reci joj neka ne plače jer da je sina dala Bogu i Domovini, a da se jednom mrijeti mora. Izruči mi pozdrav svoj mojoj braći i sestricama, i reci da se mogu sa mnom ponositi, a ne da me se stide. Naročito mi pozdravi brata Petra u Americi, neka mi oprosti da mu nijesam pisao.
Svu tvoju braću, Bebu, Mariju, Ranku, a naročito dio moga srca, moju Micu, neka me u molitvi ne zaboravi.
Nemoj mi majku zaboraviti. Ljubi te i do zadnjeg daha na tebe misli tvoj jed(i)ni koji je bio samo tvoj Jure Kežić.” (Jure Kežić, iz Opuzena u Hrvatskoj, ubijen je 1944. godine u Trebinju u BiH)
U izlaganju se posebno istaknulo i pozvalo da “kada se bavimo ovakvim temama, a posebice u nastojanju da se među svjedocima vjere pronađu konkretni slučajevi svetosti i mučeništva, treba izbjeći opasnost da se proizvodi novu mržnju, onu protiv progonitelja, jer bi to bilo kršćanski neprihvatljivo i sigurno protiv amor fidei (ljubav prema vjeri) svjedoka, svetaca koji su već kanonizirani, kao i onih koje tek treba otkriti i kanonski provjeriti.”
Glavna zadaća cijelih društava u srednjoj i istočnoj Europi stoga je potreba čišćenja pamćenja (memoris purificatio), koja će biti utemeljena na primjeru svetaca, i duhovno oslobođenje duša. “Ovo nije poziv na zaborav patnja i žrtava, niti progonitelja, već je opća moralna obveza da bi se unaprijed spriječila ponovna uspostava zla, da bi izbjegla mogućnost da zlopamćenje ima posljednju riječ, da bi se uspostavila ravnoteža između tradicije pomirenja i tradicije moći, a sve u službi poštovanja Božje volje i dostojanstva ljudske osobe na putu njezina nasljedovanja Kristova primjera”, objašnjava mons. Vukšić.
Mnogi od spomenutih svjedoka vjere već su proglašeni kao blaženi i sveti mučenici (npr. 25 ukrajinskih mučenika; 38 albanskih; 5 Drinskih mučenica; razne grupe španjolskih mučenika; pojedini biskupi, svećenici, redovnici, laici). To se dogodilo zahvaljujući dokazanoj osjetljivosti i izvornom vjerskom duhu koji je vodio njihove Crkve podrijetla i Kongregaciju za kauze svetaca. Stoga je bila iznimno važna aktivna prisutnost njezina prefekta kardinala Amata. Prefektova prisutnost je vrlo sjajna poruka: priznanje žrtvama i ohrabrenje svima, koji ih nisu zaboravili, da bi nastavili potragu za istinom i argumentima koji bi dokazali njihovu svetost i mučeništvo.
Naposljetku je mons. Vukšić istaknuo kako je poruka svjedočenja mučenika važna također za naše pluralističko društvo jer “nakon kumira fašizma, nacizma i komunizma, božanska istina danas treba biti propovijedana protiv kumira relativizma”. U njemu nerijetko Bog biva zaboravljen. To sa sobom donosi tihu apostaziju, koja se očituje u nijekanju objektivne istine i koja, kao jedinu pozitivnu vrijednost, promiče toleranciju, dijalog i slobodu. U mjeri u kojoj se nastanio među kršćanima, relativizam se pretvara u opoziv kristologije, u svođenje Crkve na razinu humanitarne organizacije i čuvarice vlastite kulturne prošlosti, u smanjivanje sakramentalnoga pastorala, u pretežito intelektualni odgoj svećenika i njihovo djelovanje u zajednici, u nijekanje prirodnoga prava, u otpor prema učiteljstvu Crkve i u promicanje takozvane autonomne savjesti. “Istinska povijest Crkve jest povijest svetosti. Sve drugo na neki način je njezina anti-povijest. U tu autentičnu povijest svakako ulaze svjedočanstava vjere mnoštva kršćana, a prije svega onih koji su, žrtvujući čak svoj život zbog i radi ljubavi, prerasli u svece i mučenike”, zaključuje mons. Vukšić.
Završni govor na predstavljanju održao je prof. Jan Mikrut, koji je podsjetio na neka imena biskupa i svećenika iz zemalja srednjoistočne Europe koji su doživjeli mučeništva i progone pod komunističkim režimom te je zahvalio svima koji su sudjelovali u izdanju ovoga monumentalnog djela.
Uz mnoge diplomatske predstavnike, među kojima su bili i Neven Pelicarić – veleposlanik Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici te Slavica Karačić – veleposlanica Bosne i Hercegovine pri Svetoj Stolici, predstavljanju su nazočili i svećenici studenti Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu na čelu s rektorom Božem Radošem i vicerektorom Markom Đurinom. Sudjelovali su također i mnogi drugi hrvatski svećenici, redovnice i vjernici i studenti laici koji borave u Rimu.
Program predstavljanja knjige glazbeno je obogatio zbor hrvatskih svećenika koji studiraju u Rimu s pet izvedbi iz hrvatske crkvene i kulturne glazbene baštine.
Izvor: Crkva na kamenu/KTA
