Putnika primiti

Foto: Pixabay.com

Noći su bile duge i puste. Još nije bila došla ni električna struja u njezino selo. Zimi bi se mrak spuštao rano, a pokraj petrolejke malo se toga moglo. Ali skoro će proljeće, a uskoro će doći i djetešce. Pomisao na to stalno je razveseljavala Marizu koja je bila u osmom mjesecu trudnoće. Njezino prvo dijete. Živahno je i miče se pod njezinim srcem. Čuje ga i kako štuca, najbolje kada legne u krevet. Sve je već spremno za taj radosni događaj. Zna da je to smiješno, ali Mariza je uvjerena da će biti djevojčica. Najgore su joj bivale noći. Bila je strašljiva i bojala se mraka, a njezin Josip radio je u smjenama, po noći, u dežurstvu. Ponekad joj se čini kao da i on nosi to njihovo čedo pod svojim srcem, koliko s njom priča o tome. I cvijeće joj je zasadio na malu gredicu ispred kuće da procvate oko poroda, a i cisterna je pri kraju izgradnje pa će valjda do tada uspjeti napadati kišnice u nju. Imat će svoju vodu. Jedino što je mučilo bio je strah kad bi noću bila sama. Zvukovi po noći uvijek nekako prijeteće zvuče. Veselila se jutru i tek ispečenom kruhu nadrobljenom u toplu cikoriju i mlijeko s puno “škarupa”. A tada bi se već s posla vratio i njezin muž.

Te večeri u veljači bilo je hladno. Opet je pao snijeg, pa je uz mrak bila i ona snježna, gusta magla. Vjetar je fijukao i stvarao sablasne zvukove. Mariza je ležala u svom krevetu i nekako nesvjesno rukama prekrila svoj trbuh, kao da želi zaštiti svoje čedo od mećave, mraka i reskih zvukova izvana. Josip je opet bio dežuran. Bilo je nešto poslije devet. Ne, ne čini joj se, netko lupa na ulazna vrata. Nikada nitko ne dolazi u ovo doba. Pretrnula je i više se ugurala pod jorgan. Ništa dobroga ne može biti kada netko u ovo doba lupa i kuca na vratima. Morala je otvoriti.

Sa samilošću je Mariza gledala u tu Ženu. Bila je gladna. I umorna i iscrpljena. Oči su joj bile upale i crvene. Vjetar joj je šibao lice i tijelo dok se provlačila među nanosima snijega i borila s vjetrom. Dugačka plava kosa i lice i tanka odjeća, sve je na toj ženi bilo mokro. Bila je mršava. Na licu su joj se isticale velike zelene oči, a na mršavom tijelu trbuh. Bila je trudna. Pri kraju osmoga mjeseca.

Mariza otvori vratašca od pećnice, pa na jednu cjepanicu unutra položi Ženine lagane cipele. Valjda će se osušit do jutra. Kad joj je Mariza otvorila vrata, skoro je na pragu klonula i posrnula na stepenici. Činilo se kao da se ispričava što je došla na vrata, što kuca i lupa, ali od iscrpljenosti nije mogla doći do daha. Ni od srama, a najviše od tuge. Cijeli dan ništa nije jela. Rano je ustala i odmah krenula za poslom. Doručkovati nije stigla, a za ručkom… kad je objed već bio na stolu, otac si je nalio vina, a oči su mu bijesno zasjale. Već je znala što slijedi. Nitko nije razumio ni znao koliko ona pati, koliko voli, vjeruje, žali. Još se nada. Obećavao je svega sebe. Nije nikad spomenuo datum, ali vjenčanje se podrazumijevalo. Kada bi čula za nečije svatove odmah bi se ozarila i maštala o svojima. Već je zamislila i svoju vjenčanicu. A onda mu je rekla da je trudna. Kad god se sjeti te scene, a ne prođe dan da se ne sjeti, uvijek je isto zaboli u grudima. Samo se hladno odmaknuo. Rekao je nekim dalekim glasom da će to valjda nekako “regulat”. “A naše vjenčanje”, bubnjalo joj je u mislima. Moje dijete. Naše dijete. Nestao je vječiti osmijeh s njegovih bijelih zuba. Ali imao je nekoga “hitnog posla”, pa je brzo morao otići. Ništa od onoga što je htjela nije mu uspjela reći. Negdje u dubini srca pojavi joj se sumnja da on više ne će doći. Mislila je da će svoju radosnu vijest skupa reći njezinima jer napast će je i otac i majka. Trudnoća prije vjenčanja?! Otac će planut. Brzo će trebati urediti svadbu.

Danas ju je otac potjerao iz kuće. Majka je šutjela. A on, tko zna gdje je on, tko zna s kim. Što radi, sjeti li je se kad. Svoga djeteta. Nje. Njezine ljubavi. Zar mu to ništa ne znači? Uvijek ista pitanja. Odlučila je potražiti ga. Mora ga naći. Možda kad vidi njezin trbuh, možda nju, možda bi se javio, ali ne može, možda…, možda misli da djeteta već odavno nema, možda ima ženu, djecu. Pokucala je na njegova vrata. Bila je samo njegova majka. Nije joj dala ni ući. Ni da predahne, ni da se od nevremena skloni. Zato je odlučila potražiti ga na radnom mjestu. Dalek put i mećava, mrak, gonili su je do vrata prve kuće na ulazu u ovo selo. Mariza joj pruži svoje nove, mekane i tople papuče već spremljene za rodilište. Dala ih je tužnoj Ženi da ih obuje, kao i svoju haljinu dok se iz njezine odjeće sa stolice pokraj štednjaka isparavalo, a cipele u pećnici postale tvrde kao kost. Skoro će ponoć. Mariza je Ženu povela u svoj krevet i dala joj svoju spavaćicu. Skupa su legle. Ženine noge bile su još hladne, a tijelo joj je podrhtavalo dugo u noć. Mariza nježno pomiluje svoj trbuh.

Ujutro je granulo sunce i snijeg je blještao u svim bojama. Žene su skupa jele kruh s toplom kavovinom. Jedna je ostala čekajući muža da se vrati iz noćne, druga je krenula u snijeg, zaogrnuta toplim kaputom nepoznate žene. I malešnim djetešcem pod srcem koje njegovi ne primiše.

Davorka Smoković

Izvor: Crkva na kamenu