Pravoslavne kritike na pravoslavne dokumente

Foto: cypruslifeinpictures.wordpress.com

Neki srpsko-pravoslavni portali kao što su borbazaveru.info, pravoslavie.ru u srpskoj verziji prate događaje u pravoslavnom svijetu i za svoje korisnike prevode s ruskoga jezika i osobito s grčkoga iz informativne agencije Romfea. Donosimo ovdje nekoliko takvih vijesti koje se tiču priprema Svepravoslavnoga koncila koji je najavljen da će se održati na Kreti, od 19. do 27. lipnja ove godine. Odlučeno je da na Sabor iz pojedinih 14 pomjesnih ili nacionalnih Crkava može sudjelovati delegacija od najviše 25 članova – primas s 24 druga člana – bez obzira koliko mnogobrojna bila dotična Crkva. A ako neka takva Crkva nema više od deset episkopa, može pozajmiti iz drugih Crkava ostalih 15 članova ako to želi. Tako da na Saboru može sudjelovati najviše 350 episkopa. Odlučeno je također da na Saboru glas imaju samo pojedine Crkve, a ne pojedini episkopi. Svega, dakle, 14 crkvenih glasova. Lakše je postići jedan glas iz jedne Crkve nego, na primjer, konsenzus 110 mitropolita Grčke Crkve ili 230 episkopa iz Moskovskog patrijarhata iz Rusije i inozemstva. S Pete predsaborske konferencije, održane u Chambesyju u Švicarskoj u listopadu 2015., razaslani su svim pravoslavnim episkopima na znanje i razmišljanje dokumenti o kojima će se raspravljati i glasovati na Saboru. Jedan je od dokumenata i “Odnos Pravoslavne Crkve prema ostalom kršćanskom svijetu”. U “ostalom kršćanskom svijetu” ne razlikuju se Crkve od crkvenih zajednica ili drugih denominacija, nego sve idu u isti kršćanski koš. Pročitavši pojedine članke u tim pripremnim radovima, neki su episkopi oštro reagirali upućujući svojim Svetim Sinodima kritike na račun proklamiranih odredaba i stavova.

1. Dijalog radi sjedinjenja s pravoslavljem. – Pravoslavni mitropolit Atanasije Nikolau, rođ. 1959., episkop limasolski na Cipru od 1999., pročitao je predsaborske dokumente i napisao oštru reakciju “Svetom Sinodu Najsvetije Ciparske Crkve”, s arhiepiskopom Krizostomom Dimitriuom na čelu, 11. veljače ove godine, a objavljena je 20. veljače. Usputna napomena: na Cipru ima 18 pravoslavnih eparhija; a naziv mitropolit u Grčkoj i na Cipru daje se svakomu vladiki u dotičnoj Crkvi. Budući da se u dokumentu “Odnos Pravoslavne Crkve prema ostalom kršćanskom svijetu” u članu 12 navodi da je zajednički cilj teološkoga dijaloga “potpuna obnova jedinstva u pravoj vjeri i ljubavi”, mitropolit primjećuje da se stječe dojam da “mi pravoslavni tražimo našu obnovu u pravoj vjeri i jedinstvu ljubavi, kao da oskudijevamo u pravoj vjeri i nastojimo je naći putem teološkoga dijaloga s inoslavnima. Smatram da je ova teorija teološki neprihvatljiva za sve nas!” Stoga teološki dijalog s ostalim “kršćanskim svijetom”, prema mitropolitu Atanasiju, služi samo tomu da se svi kršćanski “krivovjerci” i “raskolnici”, nakon što “odbace svoje krivovjerje i raskol”, udalje od toga zla, pokajanjem i postupkom koji je predviđen svetim kanonima, “pritjelove, pristupe – sjedine s Pravoslavnom Crkvom”!
– Znači, ako bi se svi živi heretici i šizmatici, tj. katolici, protestanti, anglikanci i ostali inoslavci pritjelovili i sjedinili s Pravoslavnom Crkvom, tada bi nas – sjedinjenih pravoslavaca! – umjesto sadašnjih oko 350 milijuna, moglo biti oko dvije milijarde i dvjesta milijuna. Jedno šest puta više! I tako bi nestalo svake hereze i šizme a cvjetala bi Jedna, Sveta, Saborna, Apostolska, Pravoslavna Crkva razdijeljena u razne nacije svijeta! Hoće li se to “teološkim dijalogom” postići? Šalu na stranu! Drugi vatikanski koncil drugačije naučava u dekretu o ekumenizmu Unitatis redintegratio: “Samo se po Katoličkoj Kristovoj Crkvi, koja je opće pomagalo spasenja, može postići sva punina spasonosnih sredstava. Vjerujemo, naime, da je samo apostolskome Zboru na čelu s Petrom Gospodin povjerio sva dobra Novoga saveza radi uspostave jednoga Kristova tijela na zemlji; njemu se potpuno trebaju pritjeloviti svi koji već na neki način pripadaju Božjemu narodu” (UR, 3). Da ništa drugo, zbog ovakva dva različita stava o uvjerenosti u svu puninu spasonosnih sredstava, ekumenski bi dijalog dobrodošao katoličkim i pravoslavnim teolozima da razmijene mišljenja.

2. Nije ni Sveti ni Veliki. – Mitropolit Nove Smirne u Grčkoj, Simeon Kucas, rođen 1945., mitropolit od 2002., primivši pripremne dokumente iz Chambesyja, napisao je poslanicu Svetom Sinodu Grčko-pravoslavne Crkve, 3. ožujka ove godine, a objavilo pravoslavie.ru, 4. ožujka. U njoj izjavljuje: “Ne može se smatrati svepravoslavnim Sabor na kojem ne sudjeluju svi episkopi.” Jer “smanjenje broja episkopa, koji sudjeluju na Saboru, umanjuje njegov ugled i on se ne može smatrati Svetim i Velikim Saborom!” Osim toga, kosi se s pravoslavljem način glasovanja na Saboru, tj. svaka Crkva od njih 14 ima samo po jedan glas, a ne svaki episkop svoj glas. To se protivi vjekovnoj praksi pravoslavlja, zaključuje mitropolit Simeon.
– Novosmirnski episkop ima pravo da se Sabor ne može nazivati ni Svetim ni Velikim jer se Saboru ne pripuštaju svi episkopi i jer je kao kriterij glasovanja uzeo glas pomjesne Crkve, a ne glasove svih episkopa pravoslavlja. Time se pokazuje koliko Pravoslavna Crkva, koja se hvali poštovanjem Tradicije, poštuje sabornu Tradiciju u ovoj bitnoj stvari!

3. Nije “ekumenski” nego “svepravoslavni”. – Serafim Mencelopulos, rođen 1956., grčki mitropolit pirejski od 2006., 3. ožujka uputio je poslanicu Svetom Sinodu Grčko-pravoslavne Crkve, koji prenosi borbazaveru.info 5. ožujka, a u kojem piše da je “neviđena novotarija” da na Saboru 25 predstavnika jedne Crkve ima samo jedan glas, tj. u ime same Crkve, svega dakle 14 glasova. Osim toga, mitropolit Serafim nazvao je “potpuno neosnovanom” tvrdnju carigradskoga patrijarha Bartolomeja, prema kojemu Pravoslavna Crkva može ovaj Sabor nazivati isključivo “svepravoslavnim” a ne “ekumenskim” ili “vaseljenskim”, zato što “na njemu ne će sudjelovati Rimokatolička Crkva”. Otpad krivovjeraca od Crkve nimalo nije umanjio njezin vaseljenski karakter, zaključuje pirejski mitropolit.
– A jest povijesna činjenica da je prvih sedam Koncila prozvano ekumenskima samo nakon što ih je Rimski papa potvrdio. Rimski je papa potvrdio i Osmi ekumenski, 869.-870. i 879.-880., koji se takvim ne smatra na Istoku. Tako nam je zajedničko samo prvih sedam, od Prvoga Nicejskoga 325. do Drugoga Nicejskoga, 787. godine, prije 1229 godina! A isto je tako istina da je na svakom Koncilu svaki episkop imao jedan jednakovrijedan glas, a ne jednoglasna “nacionalna” Crkva iz koje je dolazio.

4. Prvi put heretici kao promatrači. – Na kraju svoje poslanice upućene carigradskom patrijarhu Bartolomeju mitropolit se Serafim čudi i buni što se na Sabor pozivaju kao promatrači heretici: rimokatolici, monofiziti i protestanti. Jer, nikada na Sabor – u onih prvih sedam Koncila odnosno osam stoljeća – nisu pozivani kao promatrači heretici, osim isključivo kao optuženici i osuđenici.
– Tako je danas, prema mitropolitu Serafimu, sav kršćanski svijet podijeljen na pravoslavne ili pravovjerne na jednoj strani te na razne skupine heretika, rimokatolika, krivovjeraca, arijanaca, monofizita, zabludnika, protestanata, staroobredovaca, raskolnika, nestorijanaca, šizmatika, disidenata i ekumeničara na drugoj. Doduše, šest puta više ovih u drugoj skupini.

5. Valjana krštenja. – Profesor dogmatske teologije na Bogoslovnom fakultetu u Solunu, dr. Dimitrije Celengidis, obratio se jednomu članu Svetoga Sinoda Rusko-pravoslavne Crkve, 31. siječnja, a borbazaveru.info objavljuje na srpskom 9. ožujka ove godine, iznoseći više teoloških protuslovlja u dokumentu “Odnos Pravoslavne Crkve prema ostalom kršćanskom svijetu”, od kojih ovdje bilježimo samo tri: prva, ako je Pravoslavna Crkva Jedna, Sveta, Saborna i Apostolska, kako se onda u istom dokumentu “utvrđuje postojanje u povijesti drugih kršćanskih crkava i konfesija, koje se ne nalaze u zajedničenju s njom”? Drugo: ako se u istom dokumentu tvrdi da “jedinstvo, koje Crkva ima po svojoj ontološkoj naravi, ne može biti narušeno”, kako se onda na istom mjestu govori da, sudjelujući u ekumenskom pokretu, Pravoslavna Crkva prati “objektivni cilj – pripremu puta k jedinstvu”? Kakvu jedinstvu? Treće: u spomenutom dokumentu krštenje se inoslavnih priznaje a priori, tj. kao datost, čak ne obazirući se na odsutnost odgovarajućih rješenja svih pomjesnih Crkava. Na kraju profesor “smireno” predlaže “da se u potpunosti odbaci ova redakcija dokumenta”!
– Pošteno govoreći, s istim se problemima susrela i Katolička Crkva na Drugom vatikanskom koncilu prije više od 50 godina i dala opća rješenja u dokumentu Unitatis redintegratio, 1964. Evo odgovora. Prvo: Ako je Katolička Crkva jedna, sveta, katolička i apostolska, kao što jest!, kako se odnositi prema drugim kršćanskim zajednicama koje imaju jednakovrijedno biskupsko nasljedstvo, jednakovrijedne sakramente, poglavito valjanu Euharistiju? Takve zajednice Koncil priznaje i naziva Crkvama. Drugo, ako vjerujemo da u Katoličkoj Crkvi postoji (subsistit!) “neizgubivo jedinstvo” (UR, 4), kako se onda ide u ekumenizam koji vodi k punom jedinstvu? Koncil kaže da Katolička Crkva ima ontološku puninu jedinstva jer je u njoj sav liturgijsko-sakramentalni sadržaj – vinculum liturgicum, sav nauk vjere – vinculum symbolicum i sva uprava Crkve s biskupima i Papom na čelu – vinculum hierarchicum (UR, 4). A ima kršćana kojima nedostaje jedan od tih elemenata, na primjer hijerarhijski sustav, pa zato je i nastao i zove se “ekumenski pokret” koji vodi prema punom jedinstvu. Treće, Koncil kaže da svi koji su valjano kršteni u ime Oca i Sina i Duha Svetoga mogu se zvati Kristovim vjernicima, kršćanima i oni samim time ne tvore Crkvu, nego samo “kršćansku zajednicu”. Postoji potpuno i nepotpuno, savršeno i nesavršeno jedinstvo. Ako jedan čovjek nema ruke, noge, uha, on je opet čovjek, osoba, koju valja poštovati kao da ima sve organe. Tako i ovdje: nekoj Crkvi ili kršćanskoj zajednici nedostaje jedan element, jedan vez, jedna dogma, ali ima valjano krštenje – ne može joj se osporiti da je nazivamo “kršćanskom zajednicom”; druga ima apostolsko nasljedstvo, sve sakramente, ali ne priznaje Pape, takvoj se ne može osporiti naziv kršćanske Crkve iako ne u punini katoličkoga shvaćanja. Postoje dakle spasonosna sredstava i izvan vidljivih okvira Katoličke Crkve i izvan vidljivih okvira Pravoslavne Crkve. Eto potrebe za dijalogom, za Koncilom!

6. Carigrad i Atena. – Srpsko-pravoslavni portal 10. ožujka ove godine prenosi vijest kako se zaoštravaju odnosi između Carigrada i Atene. Najprije je carigradski patrijarh Bartolomej kod grčkih vlasti u Ateni poradio na tome da se osnuje neka vrsta predstavništva u glavnom gradu Grčke, a da se prethodno nije čuo i dogovorio s primasom Atene i cijele Grčke, arhiepiskopom Jeronimom Liapisom. Jeronim je rođen 1938., a od 2008. atenski je arhiepiskop. To bi carigradsko predstavništvo imalo rang egzarhata, stupanj niže od eparhije ili biskupije. Zato je Jeronim napisao Bartolomeju oštro pismo upozoravajući ga da se ne miješa u njegove kompetencije i teritorij. Na to mu je carigradski patrijarh odgovorio da je on ipak patrijarh vaseljenski, i da se ne mora njemu javljati što će činiti u Ateni. Još više, čulo se od mitropolita naslovnoga adrijanopoljskoga Amfilohija Stergiua, koji je Bartolomejev delegat u Ateni od 2014., da se to predstavništvo kani uzdići na rang veleposlanstva! Nešto slično kao što Carigrad ima svoje predstavništvo pri Europskoj uniji.
– Dugo su godina bili zategnuti odnosi između Svete Stolice i Moskovskoga patrijarhata zato što je papa Ivan Pavao II. godine 1991. uspostavio apostolsku administraturu sa sjedištem u Moskvi, koju je 2002. godine uzdigao na rang nadbiskupije – mitropolije. Patrijarhat se iz Moskve bunio navodeći da nije praksa da se na već zauzetu području osnivaju nove biskupije ili eparhije sa svojim jurisdikcijama. Nije se, doduše, bunio zbog 11 drugih kršćanskih, inoslavnih, biskupija koje postoje u Moskvi, nego samo radi katoličke biskupije koja se danas brine za 200.000 katolika imajući kao sufraganije biskupije Novosibirsk, Saratov i Irkutsk te apostolsku prefekturu u Južnom Sahalinsku. A vidimo kako postoje ozbiljne napetosti između pravoslavnoga Carigrada i pravoslavne Grčke, i to ne od jučer. I da atenski Jeronim “iz osobnih” razloga ne sudjeluje na zajedničkim susretima pravoslavnih primasa. Zar i među samim pravoslavnim prvacima nije potreban autentičan kršćanski dijalog?!

Izvor: Crkva na kamenu