Misa posvete ulja

Foto: Viki Zelić

MOSTAR – Jučer, na Veliku srijedu, u trebinjskoj katedrali Rođenja Blažene Djevice Marije vojni biskup u BiH Tomo Vukšić, na zamolbu biskupa administratora Ratka Perića, vodio je Misne obrede posvete i blagoslova ulja sa svećenicima Trebinjsko-mrkanske biskupije uza sudjelovanje  vjernika trebinjske župe.

Na Veliki četvrtak, 13. travnja 2017. u 11 sati u vjernički popunjenoj mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve biskup je Ratko predvodio svečanu Misu posvete ulja u koncelebraciji s osamdeset svećenika koji djeluju u dušobrižništvu u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Biskup je na kraju kanona, prije doksologije po Kristu i s Kristom, blagoslovio ulje, a nakon popričesne molitve posvetio krizmeno ulje. Ulja su držala dvojica đakona. Bogoslovi, sjemeništarci i drugi ministranti bili su u službi oltara. Pjevao je katedralni zbor. Svećenici su poslije završnoga blagoslova preuzeli sveta ulja za svoje župe. Katedralni je župnik priredio objed za biskupa, svećenike, đakone i svećeničke pripravnike.

Biskup je nakon evanđeoskog navještaja, a prije obnove svećeničkih obećanja, izgovorio ovu propovijed:

 

Svećeničko napredovanje u istini i vjeri

Jedinstvo Crkve. Ni za jedan dan u liturgijskoj godini Crkva ne inzistira toliko na zajedničkom Euharistijskom sastanku i na koncelebriranoj Misi posvete i blagoslova ulja, tj. na susretu između mjesnoga biskupa i svega klera na području dotične biskupije kao za Veliki četvrtak. Euharistija je po sebi izvor i vrhunac svega jedinstva i milosna života. A ako se tomu doda da se za vrijeme prijepodnevne Mise posvećuju ulja kojima se biskup služi u tvorbi i dijeljenju sakramenata kao što su krizma i red prezbiterata i episkopata, a svećenici se služe posvećenim uljem u podjeli krštenja te blagoslovljenim uljem u bolesničkom pomazanju, onda će se razumjeti tolika želja Crkve da se toga dana očituje i vanjsko i unutarnje jedinstvo u nauku, posveti i upravi u jednoj biskupiji.

Ovo je dan kada je biskupu posebna dužnost i radost iskreno zahvaliti vama suradnicima, zakonitim pastoralnim svećenicima, na vašem navjestiteljskom i sakramentnom služenju Božjemu narodu. Najprije radost zbog nastojanja u Gospodinu s obzirom na vaše osobno svećeničko posvećenje, kao i na posvećenje onih koji su povjereni vašoj pastoralnoj skrbi. Bog vam svima udijelio milost svojih obilnih blagoslova!

Načelo Istine. Crkveni je nauk da biskup, kao vjerodostojan učitelj vjere, od objavljene istineuspostavlja središte svoga pastoralnog djelovanja i prvo mjerilo kojim procjenjuje mišljenja i prijedloge koji se javljaju u kršćanskoj zajednici i u građanskom društvu. I ujedno svjetlom te istine osvjetljuje put ljudske zajednice dajući nadu i sigurnost. Riječ Božja u Svetom Pismu i živoj Predaji, koju vjerodostojno tumači Učiteljstvo, jesu „neodrecive odrednice“ ne samo za biskupovo učenje nego i za njegovo pastoralno upravljanje. Dobra uprava od biskupa iziskuje da osobno svom svojom snagom traži istinu i nastoji usavršavati svoje učenje i brinuti se, više s obzirom na kvalitetu negoli na kvantitetu svojih govora i nastupa. Na taj će način izbjeći opasnost da usvoji pastoralna rješenja koja jesu, doduše, formalna, ali nisu odgovarajuća ni samoj bíti ni zbilji problema. „Vjerodostojan pastoral usidren je na istini“.[1] Sve što se ne gradi na istini, gradi se na pijesku, na pržini: „zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika” (Mt 7,27). Ni pastoralna kuća ne gradi se na privatnim pretpostavkama, na neistinitim izmišljajima. „Pastoralan fenomen ne smije počivati na lažnim temeljima!”,[2] čuli smo ovih dana jasnu poruku s mjerodavna mjesta.

Izazov za vjeru. Svako vrijeme ima svoje breme. I svoju izreku: Ovo je vrijeme najteže u povijesti! S najviše izazova i kušnje, opasnosti i napasti! A obično nije tako. Bilo je i boljih i gorih vremena, odnosno ljudî u tim vremenima. Mi se ne smijemo bojati izazova za vjeru. Bojmo se radije „vjere bez izazova“! Kušnje moraju doći i neprestano dolaze. Ako ih uspješno svladavamo, one nam pomažu rasti. Mogu nam biti znakom životne vjere i zajednice koja traži Gospodina otvorena oka i iskrena srca. Vjera nije nikada završen proces. Uvijek s apostolima molimo Isusa: „Umnoži nam vjeru!“ (Lk 17,5). I oni najumniji i najvjerniji molili su i pjevali: “Daj da vjera moja uvijek življe sja…”. Istina je u sebi potpuna, ali je mi nismo uvijek cjelovito shvatili i potpuno obuhvatili, nego možemo i moramo rasti u spoznanju te istine. „Predaja koja potječe od apostola, u Crkvi napreduje uz pomoć Duha Svetoga: raste, naime spoznaja predanih stvari i riječi, kako po razmatranju i proučavanju vjernika koji u svome srcu o tome razmišljaju (usp. Lk 2,19 i 51), tako i po razumijevanju duhovnih stvari putem unutrašnjega iskustva. Tijekom stoljećâ, Crkva naime neprestano teži k punini božanske istine, sve dok se u njoj ne ispune Božje riječi”,[3] poručuju i Koncil i papa Franjo.

Napredovanje u vjeri. Imajmo pred očima da „napredovati u vjeri“ nije samo slobodnovoljna nakana vjerovati unaprijed sve više i sve dalje. Napredovati u vjeri znači ujedno vježbati povratak svoga pamćenja na temeljne milosti u prošlosti. Može se „napredovati unatrag“, veli Sveti Otac Franjo, ići iznova tražiti bogatstva i iskustva koja su zaboravljena i koja nerijetko sadrže ključeve za shvaćanje sadašnjosti. Idemo na izvore! „Što je svjetlija uspomena iz prošlosti, to se jasnije otvaraju vrata budućnosti, jer može se vidjeti doista nov put i razlučiti ga od već prijeđenih putova, koji nisu nikamo vodili. Vjera raste podsjećanjem, povezivanjem stvari s poviješću kako su je stvarno proživljavali očevi naši i cio narod Božji i cijela Crkva“.[4]

Mnoštvo svjedoka. Podsjećanje na milosti primljene u prošlosti pridonosi čvrstoći naše vjere. Promatramo povijest vjere naših starozavjetnih otaca „koji su umrli, a da nisu zadobili obećanja, nego su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili“ (Heb 11,13). Zato i mi „okruženi tolikim oblakom svjedoka“, gledamo kamo su i oni gledali, „uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa“ (Heb 12,1). Ne možemo u ovom oblaku svjedoka ne uočiti i više hrvatskih biskupa, svećenika, redovnika i vjernika. Volio bih posebno spomenuti dvojicu svjedoka iz domaće Crkve. Jedan je blaženi Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup, molitelj i tražitelj istine kako odgovoriti problemima s kojima se suočavao u svojoj 4-godišnjoj svećeničkoj i 26-godišnjoj biskupskoj službi. Živio je pod trima režimima, od kojih nijedan nije bio prijateljski raspoložen prema Crkvi – kako će totalitaristički režimi biti skloni Crkvi!? – uostalom kao i svaka vlast koja bi Crkvu najradije učinila svojom sluškinjom. Blaženi se Alojzije držao vrjedećih načela, ali su stalno nadolazile nove kušnje, novi izazovi. I valjalo se snalaziti u tom vremenu i prostoru, s određenim ljudima i ustanovama, okružen tolikim zlosiljem i lažima. I kada je trebao pokazati najveće svjedočanstvo, cijenu glave, ne samo za Božju Istinu i Crkvu – kako je pisao Papi 1952. – „nego s Božjom milošću također za svaki paragraf Zakonika Svete Crkve Božje”, nije uzmaknuo ni pred nepravednim suđenjem, ni višegodišnjim tamnovanjem, ni još duljim zatočenjem, bez utjecaja u Nadbiskupiji kojoj je i dalje bio Nadbiskup! Štujemo li ga kao mučenika?

Drugi je u mnoštvu primjer naš suvremenik, neposredni mi predhodnik biskup Pavao Žanić koji je, došavši iz susjedne Nadbiskupije, proveo deset godina kao koadjutor (1970.-1980.) biskupa Petra Čule, i trinaest daljnjih godina kao biskup ordinarij (1980.-1993.). Poslan da rješava „hercegovački slučaj“, a k tomu pojavio se i „međugorski fenomen“. Dvadeset godina mlađi od Stepinca, nosio se s problemima i u društvu i u Crkvi u Hercegovini. Uvijek u skladu i dosluhu sa Svetom Stolicom, ali borben za istinu za kojom je čeznuo i do koje je dolazio, spreman na životno svjedočenje. Više je puta kazao da je spreman „umrijeti za istinu“. Nijedan od ove dvojice i tolikih drugih svjedoka nije neka iščezla prošlost, nego novi izazov da u prošlosti otkrijemo ključeve za shvaćanje sadašnjosti i da proživljavamo svoje svećeništvo u vjernosti pozivu kojim smo pozvani, vjerni istini do trpljenja.

Budući da smo živa tradicija, svi smo mi – biskupi, svećenici, vjernici laici – dužni, svatko na svojoj razini i mjerodavnosti, novim mladim naraštajima prenositi autentičnu istinu koju treba stalno spoznavati i proživljavati, jer će nas samo istina osloboditi (Iv 8,32).

Spremnost trpjeti. Završit ćemo razmišljanjem pape Benedikta XVI., a vi prepoznajte na koga se ovo odnosi: „Trpjeti s drugim, za druge; trpjeti iz ljubavi prema istini i pravednosti; trpjeti poradi ljubavi i radi toga da postanem osoba koja stvarno ljubi – to su temeljne sastavnice čovječnosti i njihovo zabacivanje vodi čovjekovu uništenju. Ali opet se javlja pitanje: Jesmo li za to sposobni? Je li drugi dovoljno važan da ja za njega trpim? Je li mi istina toliko važna da vrijedi za nju trpjeti? Je li obećana ljubav toliko važna da vrijedi za nju trpjeti? Je li obećana ljubav toliko velika da opravdava moje sebedarje? […] Recimo još jednom: sposobnost trpljenja iz ljubavi mjera je čovječnosti“.[5] Na koga se ovo odnosi? – Na svetce! A svi smo pozvani to biti i tako živjeti!

[1] Kongregacija za biskupe, Direttorio per il ministero pastorale dei vescovi, Apostolorum Successores, 2004., br. 57.

[2] G. L. Müller, pročelnik Kongregacije za nauk vjere, Intervju agenciji Poljske biskupske konferencije KAI, 11. travnja 2017. – http://www.md-tm.ba/clanci/rim-kongregacija-o-navodnim-ukazanjima-u-medu…

[3] Koncilska konstitucija Dei Verbum, 8b. Papa Franjo, Govor svećenicima i posvećenim osobama u katedrali u Milanu, 25. ožujka 2017.

[4] Papa Franjo, Govor rimskim župnicima, 2. ožujka 2017.

[5] Benedikt XVI., enciklika Spe salvi, 2007., br. 39.

 

 

 

Izvor: Crkva na kamenu/KIUM