Bog nije aparat za uslišavanje naših molitava

Foto: https://www.pexels.com/

U ulomku Ivanova evanđelja, koji čitamo ove nedjelje, Isus kaže: “…ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku” (Iv 2,16). Nijedan čovjek ne želi da svetost njegova doma bude zloupotrijebljena, izopačena, narušena. To ne želi ni sam Isus koji je od najranije dobi bio svjestan važnosti jeruzalemskoga Hrama u njegovu životu. Sjetimo se samo kako je kao dvanaestogodišnjak odgovorio svojim roditeljima da mu je biti “u onome” što pripada njegovu Ocu (usp. Lk 2,49). Hram je za Isusa dom jer tamo boravi njegov Otac, jer tamo boravi Bog. Hram je za njega svet. Nije onda ni čudo što ga boli, što ga vrijeđa to što je svrha toga Hrama bila izvrnuta.
Da se razumijemo: trgovci u Hramu, koji su prodavali životinje i mjenjači koji su mijenjali novac bili su zakonito u Hramu. Prodaja volova, ovaca i golubova uvelike je olakšavala hodočašće onima koji su izdaleka dolazili u Jeruzalem kako bi tamo slavili Pashu. Olakšavala im je utoliko što nisu morali za sobom na duga hodočašća voditi životinje koje su htjeli žrtvovati nego su ih mogli na licu mjesta kupiti. Ta kupovina mogla se obaviti samo hramskim novcem, a ne službenim valutama svih pokrajina odakle su dolazili Židovi, pa su i sami mjenjači tamo boravili i tako bili hodočasnicima također na usluzi.
Problem je za Isusa nastao zbog toga što je Hramom, svetim mjestom, zavladala upravo trgovina i trka za bogaćenjem, pa poznajući ljudsku narav vjerojatno i prevara. Tako je Hram od mjesta slavljenja Boga, mjesta gdje se Boga susreće postao mjesto niskih ljudskih interesa, mjesto gdje je čovjek postao sam sebi bogom i gledao samo sebe, a jedinoga i pravoga Boga gurnuo na stranu u njegovu vlastitu domu. Koja bol za Isusa, da njegov Otac u svome vlastitom domu stoji po strani!
I u našem odnosu prema Bogu često dolazimo k njemu sa svojim potrebama koje istresemo pred njega i mislimo da smo se pomolili ili pristupamo Bogu s trgovačkim mentalitetom tako što kažemo: “Bože, ja ću tebi izmoliti ovo ili ono, a Ti molim te riješi ovaj ili onaj problem.” Gledamo na Boga kao na kakva trgovca koji sjedi za stolom i prodaje nam nekakvu uslugu.
Upravo nas Evanđelje ove nedjelje poziva na promjenu, odnosno da napravimo korak dalje, te iz onoga dijela Hrama gdje se odvijala trgovina odemo korak dublje u unutrašnjost Hrama, tamo gdje se žrtvuje Bogu, gdje ga se slavi, gdje ga se susreće i gdje mu se moli. Susresti Boga iskrena srca možemo samo onda kada ga želimo, kada ga žudimo upoznati, biti s njim. On je naš Otac koji nas ljubi i koji nas želi. On nas i poziva da stupimo u sinovski odnos s Njim, u odnos ljubavi. Bog je loš trgovac jer ne želi (a i ne može) na nama svojoj djeci zarađivati, i kao svaki drugi roditelj ne želi da ga njegovo dijete koristi isključivo kao izvor financiranja, kao bankomat. On nam ne želi biti bankomat, aparat za uslišavanje molitava, prodavač naših ovozemaljskih potreba. Kada Bogu pristupamo tako, svodimo ga na ovozemaljsko, na onoga koji nam treba pomoći da nam ovdje na zemlji bude dobro. Nitko ne kaže da nam na zemlji ne treba biti dobro, ali to je sekundarno.
Isus ovim svojim činom čišćenja Hrama želi vratiti fokus čovjeku na ono, bolje rečeno na Onoga, koji treba biti prvi u našem životu, na Onoga čija smo djeca. Njegov čin kao ni njegove riječi o Hramu ne razumiju tadašnji Židovi jer ne govore i ne razmišljaju na istoj razini kao on. Ne mogu to jer nemaju razvijen odnos s njim. Isus govori o novome Hramu, svome proslavljenom tijelu, a oni razumiju govor o jeruzalemskom Hramu. Ostaju na razini ovozemaljskoga jer nisu dublje zašli u taj Hram, u odnos s Bogom, u odnos koji nadilazi i prostor i vrijeme, koji nadilazi ovozemaljsko, koji je vječan.
Molimo Isusa da u ovoj korizmi i iz naših života i odnosa prema Bogu istjera trgovce i trgovinu te nas povede u dubinu Hrama, u svoju dubinu jer on je novi proslavljeni Hram, čiji smo dionici postali u krštenju i s kojim se sjedinjujemo u presvetoj Euharistiji. Molimo ga da nas uzdigne sebi, da nas preobrazi kako bismo već ovdje na zemlji bili jedno s njim i to zajedništvo u punini doživjeli u vječnosti.

don Mato Puljić, đakon

Izvor: Crkva na kamenu