U ono vrijeme: Dok je Isus uzlazio u Jeruzalem, uze dvanaestoricu nasamo te im putem reče: “Evo, uzlazimo u Jeruzalem i Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima. Osudit će ga na smrt i predati poganima da ga izrugaju, izbičuju i razapnu, ali on će treći dan uskrsnuti.” Tada mu pristupi mati sinova Zebedejevih zajedno sa svojim sinovima, pade ničice da od njega nešto zaište. A on će joj: “Što želiš?” Kaže mu: “Reci da ova moja dva sina u tvome kraljevstvu sjednu uza te, jedan tebi zdesna, drugi slijeva.” Isus odgovori: “Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ću ja piti?” Kažu mu: “Možemo!” A on im reče: “Čašu ćete moju doduše piti, ali sjesti meni zdesna ili slijeva – to nisam ja vlastan dati, to je onih kojima je pripravio moj Otac.” Kada su to čula ostala desetorica, razgnjeve se na dva brata. Zato ih Isus dozva i reče: “Znate da vladari gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Neće tako biti među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga.” “Tako i Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.” (Mt 20,17-28)
Na svome putovanju prema Jeruzalemu Isus je tri puta svojim učenicima navijestio da će u tom istom gradu biti od farizeja i pismoznanaca napušten i sramotno pogubljen. Ovom posljednjom najavom Isusovo putovanje prema Svetom Gradu nije više njegovo hodočasničko putovanje radosti jer zna da će uskoro od svojih poglavara biti predan i ubijen. Ovu neizbježnu činjenicu Isus nagoviješta svojim apostolima nasamo, kako bi ih pripravio i za one teške trenutke koje će morati osobno proživljavati u vrijeme kada se ostvari najava njegove teške smrti na križu, ali i u osobnim životima. Kao i toliko puta dosad, učenici nisu mogli shvatiti o čemu on govori, jer su dosad s njime proživljavali samo radosne i ugodne trenutke. Sada im nije bilo ugodno čuti niti u jednoj od tri najave da će njihov Učitelj biti predan u ruke glavara svećeničkih i pismoznanaca, koji će ga ponižavati i nanositi mu fizičku i duhovnu bol. Sjetimo se samo kako je jedanput i sam apostol Petar odvraćao Isusa od njegove muke, jer jednostavno nije mogao prihvatiti da se Isusu može bilo što loše dogoditi, posebno njemu koji čini dobra djela svim ljudima. U svakoj od svojih najava, uz one teške trenutke koje će proživjeti, Isus najavljuje snažnu istinu snage uskrsnuća. Smrt ne će imati posljednju riječ, nego pobjeda svjetlosti uskrsnuća nad tamom smrti.
Odmah nakon ove najave na vidjelo izlazi čežnja dvojice Isusovih učenika: Jakova i Ivana za čašću i slavom, koju u Matejevu izviješću od Isusa ne traže osobno, nego posredstvom majke. Ona moli Isusa da njezini sinovi dobiju zasluženu čast i vlast jer su oni s jedne strane najbliži Isusovi suradnici, a s druge strane su zbog svega što su s Isusom proživjeli tu čast i slavu i zaslužili. Sinovi Zebedejevi u ovom slučaju misle samo na sebe, na osobni profit bez truda i muke. Očekuju da će se na Isusu ostvariti sva mesijanska proroštva, da će on biti moćni i silni kralj i vladar a oni njegovi prvi savjetnici. Na ove zahtjeve Isus se osobno obraća učenicima i napominje im da svatko tko želi jednom boraviti u njegovu kraljevstvu, mora biti poput njega spreman na patnju i poniženje, odnosno piti istu čašu muke i poniženja koju će on uskoro popiti u Jeruzalemu. Učenik i sljedbenik Isusov, ako živi svoj život dosljedno, treba biti naviknut i na teške trenutke života, a ne samo na radost i bezbrižnu ugodnost. Tko želi sudjelovati u konačnoj nebeskoj proslavi i u zajedništvu s Isusom u njegovu kraljevstvu, mora piti čašu muke. Isusova najava se uistinu i ostvarila na obojici apostola: Jakov je prvi podnio mučeništvo u Jeruzalemu, nedugo nakon Isusova uskrsnuća i uzašašća na nebo, a Ivan nije umro mučeničkom smrću nego je tijekom cijeloga života doživljavao progone i mučenja radi imena Isusova.
I ostali učenici koji su bili ljuti na braću, sami su doživjeli o čemu je Isus govorio, te da piti iz njegove čaše ne znači ništa drugo negoli slijediti svoga Božanskog Učitelja do predanja vlastita života za njega i njegovu Istinu evanđelja. Onaj koji krene za Kristom i koji se naziva njegovim istinskim sljedbenikom, mora biti spreman na ista poniženja i muku. S druge strane Isus svoje učenike poučava da osim spremnosti na poniženja zbog njegova Imena trebaju biti spremni biti poslužitelji jedni drugima, na pomoć i služenje svima koje će kroza život susretati. Istinsko služenje očituje se upravo u spremnosti izgarati ljubavlju za drugoga, a nikako da drugi ispunjavaju naše toliko puta sebične zahtjeve. Velik i moćan čovjek nije onaj koga drugi poslužuju i služe, nego onaj koji je spreman dati cijeloga sebe za dobrobit i služenje drugome. To je činio i Isus tijekom cijeloga svoga života, pa to poučava i svoje učenike i sljedbenike da po uzoru na njega trebaju i sami činiti, ne umarati se služiti drugima i vršiti djela ljubavi prema svima. Dakle, cjelokupni smisao Isusova poslanja i ispunjenja volje Očeve sastoji se u zaključnoj rečenici današnjega evanđelja: Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge. Isus je popio svoju čašu muke kako bi nas otkupio od vječne smrti i vlasti grijeha. Učinio je to s prijestolja svoga križa, te pobjedničkom snagom uskrsnuća. Ovim činom sve je ljude ponovo vratio k zajedništvu s Bogom.
Don Davor Berezovski
Izvor: Crkva na kamenu
