Ime Josip – na hebrejskom Jozef – nalazimo u samim početcima izabranoga naroda Božjega, a znači: “Neka Gospodin pridoda (djetetu koje će se roditi) još djece”. Tako je majka Rahela, koja je godinama bila nerotkinjom s mužem Jakovom, nazvala svoga sina prvorođenca, Josipa, kasnije nazvanog “Misirski”. Poslije njega rodila je još jednoga, Benjamina, i u porodu umrla u Rami kod Betlehema, u Obećanoj zemlji. Josip znači: Jedno dijete više! Kada bi se u Starome Zavjetu spomenulo ime Josip, odmah se pomislilo na dugo željkovana sina Jakova i Rahele, dječaka u “kićenoj haljini”, kojega su njegova braća najprije iz zavisti kanila ubiti pa su se potom iz novčane koristi predomislila i prodala ga midjanskim trgovcima. Tako je Josip završio u Egiptu na tržnici, gdje ga je kao roba kupio faraonov visoki službenik Potifar. Taj Josip bijaše divan i primjeran uzor svakomu mladiću: kako u tuđini ostati vjeran svomu jeziku, rodu i roditeljima, u ponašanju odan Božjim zakonima, a u životu dosljedan svojoj savjesti kao glasu Božjemu.
Katolička se Crkva liturgijski sjeća sv. Josipa dva puta u godini: spomen njegove blažene smrti, 19. ožujka, kada Mostarsko-duvanjska biskupija slavi svetkovinu sv. Josipa svoga nebeskoga zaštitnika, i spomen sv. Josipa Radnika, 1. svibnja. Sjeća se njegova mjesta u Isusovu životu i u Božjem narodu, utječući mu se za zagovor.
Otac. Na više mjesta u Svetom Pismu čitamo za Josipa da je Isusov “otac”. Na primjer, sama Marija kaže 12-godišnjem dječaku Isusu u Hramu: “Otac tvoj i ja žalosni smo te tražili” (Lk 2,48). U kojem smislu otac? Nekim se supružnicima dogodi da nemaju poroda, što se duguje različitim uzrocima, a najčešće nisu ni poznati. Takvim se stanjima znade doskočiti svojevoljnim preuzimanjem ili posvojenjem djeteta od drugih roditelja, poznatih ili nepoznatih. To posvojeno dijete postaje punopravnim članom nove obitelji, kao vlastiti sin ili kći sa svim pravima i obvezama. A novi otac i nova mati imaju također sva roditeljska prava i dužnosti. U slučaju sv. Josipa i Isusa nije tako. Sv. Josip nije sam od sebe izabrao takvo stanje “posvojenja”, nego je to bila najprije providnosna odluka i Božji plan koji je on ponizno prihvatio, kao što je i njegova zaručnica, Blažena Djevica Marija, ponizno i vjerno prihvatila Božji nacrt spasenja ne dokučujući mu svu puninu i doseg. Izričito stoji u Matejevu Evanđelju da Josip “učini kako mu naredi anđeo Gospodnji” (1,24). Očinstvo po objavi i ljubavi. Bilo je to, dakle, Božje naređenje, a onda i Josipovo izvršenje. U ovom je slučaju preuzeto očinstvo nešto kudikamo više nego u onim ženidbama, gdje supružnici nemaju djeteta, pa dijete posvoje. Ovdje zaručnica, žena, Marija, čudesno i tajanstveno začinje, snagom Duha Božjega, i rađa svoga sina, a Josip je onaj koji zakonitim ženidbenim vezom pristaje i prihvaća očinski auktoritet kako bi mudro i s ljubavlju štitio i svoju zakonitu zaručnicu i čuvao i odgajao njezina sina, koji je ujedno Sin Božji! Upravo snagom toga ženidbenog veza s Marijom, vazda Djevicom, koja je, osjenjena Duhom Svetim, “ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga” (Iv 1,13) rodila Isusa, Josip ima puni i pravi očinski ugled u obitelji. Sva se rodoslovlja nabrajaju isključivo preko Josipa, premda nije uopće posrijedi njegovo tjelesno potomstvo, nego se sve odvija snagom i voljom Božjom i zakonitim zaručničkim vezom s Marijom Nazarećankom. Nazaret je mjesto koje nam predstavlja sv. Matej i kaže da su se u njemu dogodile zaruke između Josipa i Marije, ali se prije ikakva njihova sastajanja našlo da je Marija osjenjena Duhom Svetim začela božansko čedo.
Čuvar neizmjerna blaga. Bog je Josipu povjerio na čuvanje najveće blago koje je ikada bilo na ovome svijetu: Isusa, Bogočovjeka, Drugu Božansku Osobu, i Blaženu Djevicu Mariju Bogoroditeljku. Osim posebno povlaštene Gospe, nitko se od nas smrtnika nije tako uključio u Božju izvedbu spasenja ljudi kao Josip. Njemu je povjerena veličanstvena uloga u Isusovu i Marijinu životu, u spasenju čovječanstva: čuvati i odgajati samoga Spasitelja. Josip se kao kućni domaćin morao pobrinuti da pronađe i konačište u zavičaju, i rodilište u nevolji, i boravište u progonu, i sklonište u inozemstvu, i da se u svoje vrijeme kao prognanici sretno vrate u svoj nazaretski dom. Njegova mudra glava domaćina i marne ruke drvodjelje vodile su i mladu Mariju i maloga Isusa sigurnim putom.
Šutljiv a radin. Ako pomno čitamo sveto Evanđelje, ne ćemo nigdje naći jednu jedinu riječ koju je izgovorio sv. Josip. Ali ćemo svaki put uz njegovo ime naći neko njegovo veliko i značajno djelo. Koliko je god puta primio od Boga poruku, uglavnom u snu, u čudesnu viđenju, spremno je odgovorio. I svaki se put odvažno dao na put! Pred neshvatljivim Otajstvom Božjim sam je zanijemio, ostao bez teksta. Pokraj njegova imena nema nijedne njegove riječi ni Isusu, ni Mariji, niti ikomu drugomu, niti Isusove ili Marijine riječi njemu. Nema riječi, ali ima puno divnih i zadivljujućih djela. Evo nekih njegovih pothvata:
1) Kad se probudi, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji (Mt 1,24).
2) Anđeo mu Gospodnji naredi da ide u Egipat: “On ustane, uzme noću Dijete i majku njegovu i krene u Egipat” (Mt 2,13-14).
3) Anđeo mu Gospodnji u Egiptu naredi da se vrati u zemlju izraelsku: “On ustane, uzme dijete i njegovu majku te uđe u zemlju izraelsku” (Mt 2,19-21).
4) Kad se našao u Judeji, “upućen u snu, ode u kraj galilejski… Dođe i nastani se u gradu zvanu Nazaret” (Mt 2,22-23).
To je čovjek posluha, pokreta, akcije i odgovornosti. Uza nj stoje samo gotove radnje: učini, ustane, uzme, krene, ponovo ustane, uzme, uđe, ode, dođe. On je živi pokret, nema živa mira, ni u snu. Savjesno obavlja svoj obiteljski, očinski, odgojni posao. A slične radnje nalazimo i u životu Marije uz Josipovu pratnju.
U drugom poglavlju Lukina Evanđelja vidimo zajedničke akcije: Dok su bili ondje (2,6), poniješe Dijete u Jeruzalem (2,22), “Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori (2,33). Kad obaviše sve po zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju (2,39). Njegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Odoše dan hoda, onda ga stanu tražiti i kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga. Nakon tri dana nađoše ga. Kad ga ugledaše, zapanjiše se; oni ne razumješe riječi koju im reče (2,41-51), pošteno priznaje sveti pisac. Pa njih Dvoje, zapravo sve Troje, stalni su hodočasnici na ovome svijetu!
U Hercegovini tri župe slave sv. Josipa Radnika: Domanovići, Grljevići i Izbično. Bilo s blagoslovom Božjim i župnicima i župljanima!
Ratko Perić, biskup
