7. rujna

Sveti Marko Križevčanin

Rođenje. Marko je rođen u kraljevskom gradu Križevcima, 1588. godine, prije 430 godina. Onima koji ga u neka doba ne smatrahu Hrvatom davno je bio odgovorio sam mladić Marko, i to dva puta. Prvi put u Popisu pitomaca „germaničara“ u Rimu 1611. godine, pod brojem 1217.: „Marko Stjepan Križevčanin Hrvat iz Ugarskoga kraljevstva, Zagrebačke biskupije, od katoličkih roditelja, i sam vazda katolik“.[1] Drugi put također u Popisu studenata istoga Zavoda, i to s vlastoručnim potpisom prigodom prihvaćanja zavodskih pravila i odredaba: „Ja, Marko Stjepan Križevčanin, Zagrebačke biskupije, pročitao sam ovu povelju…“.[2] I potpisao. Nema, dakle, dvojbe u njegovo hrvatsko nacionalno uvjerenje.

Školovanje. Marko je najprije pošao u vojnu školu, poput svoga oca, sa željom da brani domovinu pred najezdom Turaka, ali je ubrzo promijenio životni smjer.

Studirao je kod otaca isusovaca u Austriji u Grazu u zavodu Ferdinandeumu, gdje mu je bio profesorom mađarski isusovac Peter Pazmany (1570.-1637). I nakon trogodišnjega studija (1606.-1609.) položio je magistarski ispit s i zvrsnim uspjehom postavši profesorom filozofije. Ni tu se nije zaustavio. Na početku svoje profesorske karijere, otkrivši u sebi ljubav prema svećeničkom zvanju, na preporuku isusovaca u Grazu poslan je u Rim na studij teologije kao kandidat Zagrebačke biskupije. Kao pitomac Papinskoga zavoda Germanicum-Hungaricuma pohađao je Gregorijansko sveučilište, od 1611. do 1615. godine. U zavodskim spisima iz 1612. godine Marko je potpisao ovo obećanje: Nakon studija „vratit ću se u domovinu. Ne ću se baviti građanskim pravom ni liječništvom, niti ću živjeti drugim načinom života, osobito ne dvorskim“.[3]

Svećeništvo. Vratio se u domovinu kao svećenik zaređen u lateranskoj bazilici 4. travnja 1615. Uz njegovo ime otpusta iz Zavoda dopisano je: „Otišao je 11. rujna 1615. kao svećenik, teolog 4. godine; dobro se ponašao, također u obrani teologije prije podne i poslije podne na teološkoj školi“.[4] Kratko je djelovao u svojoj biskupiji, vjerojatno u Križevcima, ni godinu dana. Na poziv svoga spomenutog profesora Pazmanyja, novoga ostrogonskog nadbiskupa (od 1616.), kardinala s naslovom Hrvatske crkve sv. Jeronima u Rimu (od 1632.), don Marko je pošao u Mađarsku pomoći i hrvatskim obiteljima. Radio je kao ravnatelj i profesor u sjemeništu u Trnavi, a uz to je imenovan kanonikom i upravljao kanoničkim imanjem blizu Košica, koje su se tada nalazile u gornjoj Mađarskoj, a danas u Slovačkoj.

Tridesetogodišnji rat. Godine 1618. u susjednoj Češkoj započeo je vjersko-politički rat koji će se tijekom vremena proširiti na veći dio Europe i potrajati do Westfalskoga mira, 1648. Razumije se, deklarativno „vjerski rat“, a zapravo u temeljima bili su zahtjevi za političkom prevlašću, za otimanjem crkvenih dobara, te staleški i nacionalni interesi pojedinih kneževa, grofova, vladara i zemalja. Bjelodan je primjer „katoličke“ Francuske koja se u tome ratu borila na protestantskoj strani protiv katoličkoga cara Habsburškoga carstva. U tom je ratu na jednoj strani bilo Sveto Rimsko Carstvo s njemačkim carem Ferdinandom II. i Katoličkom ligom, a na drugoj strani razne europske zemlje, iz kojih će se istaknuti upravo Francuska, s Protestantskom unijom. Povod su bili neki ispadi katolika u Češkoj, na što su češki evangelici odgovorili „izbacivanjem kroz prozor“ – „defenestracijom“ – dvojice katoličkih carskih izaslanika iz kraljevskoga dvorca u Pragu gdje se odvijala skupština. Planuo je fitilj koji je zapalio Europu.

Mučeništvo. U tom krvavom okviru dogodilo se mučeništvo kanonika Marka i njegove dvojice sudrugova, isusovaca Stjepana Pongracza, Mađara, i Melkiora Grodzeckoga, Poljaka. Za prikupljenu arhivsku građu o tomu zaslužan je dr. Stjepan Razum, zagrebački svećenik, koji je iz rimskih arhiva sabrao više od stotinu izvornih dokumenata i svjedočanstava različitih osoba i očevidaca koji se međusobno nisu poznavali a ni u izvješćima uzajamno suprotstavljali.

Košice su tada bile grad u kojemu su prevladavali protestantski krivovjerci, mađarski kalvini. A kada je zapovjednik kalvinske vojske Juraj Rákóczy 3. rujna 1619. sa svojim odredima provalio u Košice, na njegovu udaru našla su se spomenuta trojica svećenika pod lažnom optužbom da su 13. srpnja 1619. podmetnuli neki požar u gradu. Optužba je očito imala za svrhu onemogućiti njihovo zakonito djelovanje u gradu. Četiri dana nakon svoga ulaska u grad Rákóczi ih je dao uhititi, ali ne zbog podmetanje požara nego zbog nedopuštena vjerskog djelovanja. O njihovu se radu raspravljalo i u gradskom vijeću. Kada su kalvini vidjeli da je zaslugama isusovaca misionara procvao katolički život, poveli su rat do istrebljenja katolika. Kanonik Marko, s dvojicom svojih kolega, isusovaca, stavio se u obranu Katoličke Crkve. Bačeni su u tamnicu. Za vrijeme ispitivanja i zahtjeva da se odreknu “papističke” vjere, mučenik je Marko rekao svojim tamničarima: „Svojoj sam vjeri, pravoj vjeri, toliko odan, da sam u svakom trenutku spreman za nju dati i svoj život”. Zatim su ih mučitelji tukli, rezali im dijelove tijela, davili, vješali za ruke, vezali utege za noge, potpaljivali vatrom, a sve s ciljem da bi ih prinudili da se odreknu katoličke vjere. Tih im dana nisu dali ni jesti ni piti. Zapovjednik vojske obećao je Marku Križevčaninu pokloniti crkveno imanje samo ako se odrekne katolicizma i postane kalvin. Marko je to najenergičnije odbio.

Na kraju su kalvini Stjepana dotukli udarcima po glavi a Melkioru i Marku odrubili glave. Bilo je to u Košicama, 7. rujna 1619. Evo, do godine: 400 obljetnica mučeništva! Tijela su im bacili u septičku jamu, odakle su ih katolici, nakon više mjeseci, po dopuštenju zapovjednika, uzeli i dolično pokopali. Markovo kršćansko i svećeničko stajalište izražava rečenica koju je životom posvjedočio: Za sve blago svijeta toga ne ću Krista izdati!

Nadbiskup Pazmany otvorio je 1628. godine biskupijski proces da se ispitaju okolnosti njihova mučeničkoga svjedočanstva za vjeru i vide mogućnosti postupka za proglašenje blaženima. Od 1635. njihova se tijela nalaze u crkvi uršulinskoga samostana u Trnavi, u Slovačkoj. Tek 5. srpnja 1855., nakon 237 godina čekanja, papa Pio IX. dopustio je otvaranje postupka o dokazivanju mučeništva, o uzrocima mučeništva i o nepostojanju službenoga štovanja trojice košičkih mučenika.

Papa Pio X. proglasio je svu trojicu mučenicima i blaženicima, 15. siječnja 1905. Nemoj se čuditi zbog ovih 287 godina od mučeništva do proglašenja mučeništva, jer je kod sv. Nikole Tavelića to trajalo 498 godina, od 1391. do 1889. U čast blaženoga Marka Križevčanina u Zagrebu osnovana je župa 1937., a u njoj podignuta župna crkva, koju je 21. prosinca 1941. blagoslovio zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, blaženik i mučenik, poznat po štovanju i zauzetu širenju kulta hrvatskih blaženika, napose Nikole Tavelića i Marka Križevčanina.

Papa Ivan Pavao II. proglasio je ovu trojicu blaženika svetcima, na apostolskom pohodu Košicama, 2. srpnja 1995. na početku sv. Mise slavljene u zrakoplovnoj luci gdje je bilo više od 300.000 sudionika. Hrvatske dvije i pol tisuće hodočasnika predvodila su dvojica kardinala zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić i vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić. Hrvatska proslava kanonizacije sv. Marka Križevčanina u domovini održana je 10. rujna 1995. godine u Križevcima, na svečanosti kojoj je nazočilo više od 20 tisuća vjernika.

Sveti se Marko pokazao kao mudar i razborit vjernik u Križevcima, izvrstan student u Grazu, uzoran bogoslov u Rimu, prezbiter u Zagrebu i Ostrogonu, profesor u Trnavi, kanonik u Košicama. Poznavao je više jezika. Imao je doista europsku kulturu i iskustvo u malo godina, svega 31.

Spomendan sv. Marka Križevčanina i sudrugova slavimo 7. rujna.

Molitva. Bože, sveti Marko Križevčanin revno je propovijedao Tvoju Riječ i neumorno branio jedinstvo jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve zbog čega je podnio mučeničku smrt. Molimo Te da po njegovu zagovoru i mi pronosimo Tvoju Riječ svojim životom i zalažemo se za jedinstvo svih kršćana. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Literatura:
Bibliotheca Sanctorum, III., Rim, 1962., pretisak, 1990., str. 927-928.
Vidi više članaka o sv. Marku Križevčaninu od D. Labaša, Glas Koncila, br. 24-28/1995. A u obliku knjige: I. Miklenić (ur.), Sv. Marko Križevčanin u prilozima Glasa Koncila, Zagreb, 2009.
S. Stolárik, Humenski zavod i trojica Košičkih mučenika. Prilozi. Životna filozofija sv. Marka Križevčanina, Križevci, 2000.
S. Sirovec, Hrvati i Germanicum, Zagreb – Beč, 2004.
D. Labaš „Rimski dani svetoga Marka Križevčanina“, u: časopisu Cris, (Križevci), 1/2012., str. 413-428.
S. Krasić, Mučeništvo sv. Marka Križevčanina u povijesnom kontekstu, Zagreb, 2016.

_____________________________________

[1] Marcus Stephanus Crisinus Croata ex regno Ungariae, dioecesis Zagrabiensis, parentibus catholicis, ipse semper catholicus.
[2] Ego Marcus Stephanus Crisinus Croata, dioecesis Zagrabiensis legi hanc Bullam.
[3] …. in patriam statim reversurum; iuris civilis aut medicinae studia non professurum, aliam rationem vitae, aulicam praesertim, non sectaturum.
[4] .„Discessit XI septembris 1615. sacerdos, 4i anni theologus; bene se gessit, etiam in defensione theologiae mane et vesperi in schola theologiae”.

Izvor: Crkva na kamenu