ŠIBENIK – Danas, 21. lipnja 2020., navršava se pedeset godina otkako je sv. Pavao VI., papa (1963.-1978.), proglasio svetim blaženoga Nikolu Tavelića. Bio je to prvi kanonizirani svetac u hrvatskom narodu. Papa je tom prigodom u Vatikanu izgovorio ove riječi: “Slavno svjedočanstvo postojanosti dala su četvorica redovnika kojima se ponosi ponajprije Franjevačka redovnička obitelj, a s njom i čitava Crkva. To su: Nikola Tavelić, rođen u Šibeniku iz plemenite hrvatske obitelji; Deodat iz Ruticinija u Akvitaniji; Petar iz Narbone u Francuskoj; Stjepan iz Cunea u Italiji – svećenici Reda manje braće, ljudi divnih vrlina duha; hrabri i postojani u podnošenju smrtnih muka. Po nauku i primjeru svoga oca i zakonoše svetog Franje, oni su posvetili život na korist vjernika, a i tome da druge narode, osobito islamski svijet, privedu kršćanskoj vjeri i bogoštovlju” (Časoslov, IV., str. 1207-1208). Pridružujemo se duhom velikoj proslavi u Šibeniku i molimo da u našem katoličkom narodu i Crkvi među Hrvatima uvijek bude hrabrih i postojanih redovnika, svećenika i vjernika u svetosti, do mučeništva.
Donosimo kratak životopis našega svetog Nikole, kako je objavljen u Crkvi na kamenu, 11/2017., prvi u nizu hrvatskih svetaca, blaženika i slugu Božjih koje pratimo iz mjeseca u mjesec.
***
Ime. O imenu svetoga franjevca nema nikakvih povijesnih ni suvremenih prijepora: hrvatski Nikola, latinski Nicolaus, talijanski Nicòla.
Prezime. E tu već počinju rasprave i raspre nemalene. Jedni tvrde da se Nikola prezivao Tavilić, stara hrvatska plemićka obitelj iz Šibenika. Čak je pod tim prezimenom Tavilić bio proglašen blaženim 6. lipnja 1889. godine. Tako nalazimo u najstarijem dokumentu: sv. Jakov Markijski (1394.-1476.), propovjednik i u Bosni, kada je u Šibeniku godine 1449. držao “skupljenim franjevačkim starješinama govor o uzvišenosti Franjevačkog reda, naravno spomenuo je bl. Nikolu kao jednu veličinu Reda i uzor novim franjevačkim pokoljenjima. […]. Upravo ovom zgodom naziva ga obiteljskim prezimenom i po rodnom mjestu: ‘Fr. Nicolaus de Taulicis de Schibenico’. Nakon ovog prvog spomena, obiteljsko prezime bl. Nikole dolazi češće u povijesnim izvorima. Latinski spomenici zovu bl. Nikolu ‘de Tavileis’ ili ‘de Taulicis’, a talijanski ‘de Tavileo’ […]. Kada je god. 1889. proglašen blaženim, uzet je kao pravi oblik Tavilić. Posljednjih trideset godina pisci su se navraćali i na ovo pitanje prezimena. Premda nije dokazano, da dosada upotrebljavan oblik njegova prezimena treba napustiti, ušlo je u običaj upotrebljavati oblik Tavelić”[1] Nije bilo dokaza s i-kavice prelaziti na e-kavici, ali sada je tako i gotovo. Pod prezimenom Tavelić papa Pavao VI. dana 21. lipnja 1970. proglasio je blaženoga Nikolu svetim. I to je vjerojatno jedini svetac koji je pod jednim prezimenom beatificiran, a pod drugim kanoniziran. To nam se zorno i na mapi ukazuje: u Šibeniku ima ulica Sv. Nikole Tavelića, na kraju koje postoji samostan-svetište Sv. Nikole Tavilića!
Franjevac. Nikola je rođen poslije 1340. godine u Šibeniku. U gradu se spominje nazočnost franjevaca još šezdesetih godina XIII. stoljeća. Nikola je ušao u Franjevački red, gdje se školovao i rastao u kršćanskim i redovničkim krjepostima. Pretpostavlja se, prema tadašnjem pravilu franjevaca, da nije mogao biti zaređen za svećenika prije svoje 25. godine, dakle nakon 1365. I da se morao doškolovati do svoje 30. godine.
Bosna. U to doba u Bosni vrije. Patareni ili bogumili, krstjani i krstjanice, nije jasno što naučavaju, kakvu Crkvu poimaju, kakve sakramente primaju. Jesu li heretici ili vjernici koji nisu posve poučeni. I danas se o tome vode rasprave kamoli ne u ono doba. A ako još tomu dodamo kaotičnu situaciju u općoj Crkvi, bit će nam malo jasnije. Dva su papinska prijestolja: Urbana VI. izabrali su kardinali 1378. u Rimu i vladao je do 1389., a Klementa VII. izabrao je njegova kardinalska svita također 1378. u Anagniju, 60 km od Rima, koji se premjestio u Avignon, i vladao je kao protupapa do 1394. Čak su trojica kardinala, koje je Urban VI. poslao kao delegaciju Klementu VII. da ga nagovore da se odrekne naslova papinstva, prešla na stranu toga protupape! Tako su, naime, dva sveta oca imala dva uzorita kardinalska zbora i dva preuzvišena nuncijevska kora. U Crkvi nastala opća podjela: u mnogim biskupijama pojavila se po dva biskupa, u redovima po dva generala ili časne majke generalke, u provincijama po dva provincijala ili provincijalke itd. Nikakvo čudo da su možda i naši bogumili u svom “dualizmu” jedni bili “urbanini”, a drugi “klementini”! Kako god bilo – ne ponovilo se, fra Nikola je pun misionarskoga poleta. Kada je čuo da se “krivovjerci” šire u susjednoj Bosni, dolazi kao misionar u ovu zemlju oko 1372. godine. I ovdje ostaje 12 godina, do 1384. Poglavari su imali u vidu moralne i intelektualne kvalitete onih koje su slali u misije. Fra Nikola je bio za pravoga papu Urbana VI.
Palestina. Zajedno sa subratom Deodatom (Bogdanom) iz Francuske, fra Nikola je prešao u palestinsku misiju, odnosno kustodiju, živeći zajedno s drugom dvojicom braće, Petrom Francuzom i Stjepanom Talijanom u samostanu na brdu Sionu, “Bogu pobožni i krjepošću ukrašeni”, stoji u najstarijoj ispravi o njima. Budući da su bili oduševljeni propovijedanjem muslimanima, posavjetovavši se s dvojicom teologa, sastave utemeljen teološki govor i odluče izići pred gradskoga kadiju ili sudca da ga obrate na kršćanstvo. Bilo je to 11. studenoga 1391. godine. Ovo mu je srž govora: “Gospodine kadijo i svi prisutni! Vaš zakon nije Božji, jer o njemu ne govori ni Stari ni Novi Zavjet: ne poznaje ga ni Mojsije, ni Krist, niti ikakav drugi prorok. On ni ne može biti Božji niti od Boga, jer sadrži neistine, naučava nemoguće, smiješne i protuslovne stvari, a to ne vodi čovjeka k dobru i kreposti, kao što čini svaki Božji zakon, nego vodi k zlu i manama”.[2] Nakon što su izložili što su smatrali potrebnim, tj. da je islamska vjera kriva i da Muhamed nije pravi prorok, te da za postizanje vječnoga spasenja trebaju prihvatiti Krista kao Spasitelja, mjesni se kadija sa svojim savjetnicima nađe teško pogođen i uvrijeđen njihovom besjedom. Odmah zatraži od fra Nikole i njegovih sudrugova franjevaca da povuku to što su im rekli. Oni na to ne pristadoše, pa ih kadija strpa u zatvor, umjesto da otvori “teološki dijalog” s njima.
Mučenje i smrt. Kroz tri dana Kristovi su svjedoci podnosili teške muke. Konačno ih mučitelji, 14. studenoga, izvedu na gradski trg, gdje od njih zatraže ne samo da povuku što su govorili kadiji, nego i da se odreknu kršćanske vjere. Kako oni to ne prihvatiše, isjeckaše ih muslimani na komade, tako da od njih ne ostade nikakva “lika ljudskoga”, niti ikakvih tjelesnih ostataka, da bi ih kršćani štovali kao mučeničke relikvije. Potom ih spale.
Već 20. siječnja sljedeće 1392. godine kustos ili čuvar Svete zemlje o. Geraldo Calveti podnese izvješće o njihovu mučeništvu. Štovanje novih mučenika, najprije u njihovu Franjevačkom redu, zajamčeno je od početka 15. stoljeća.
Beatifikacija. Šibenski biskup Antun Fosco 1880. po dopuštenju Svete Stolice, proučio je fra Nikolin život i mučeništvo i poslao svu dokumentaciju u Rim gdje je dokazao da je kroz povijest postojalo neprekidno štovanje Nikole Tavilića. Na prijedlog Kongregacije obreda papa Lav XIII. godine 1889. potvrdio štovanje samo Nikole Tavilića, odnosno beatificirao ga. A štovanje njegove spomenute subraće-mučenika potvrdio je papa Pavao VI. tek dana 12. lipnja 1966. Nakon beatifikacije počele su se u čast blaženoga Nikole graditi kapelice, crkve i oltari na području hrvatskoga jezičnoga područja.
Tavilić i Stepinac. Nadbiskup Stepinac zalagao se svim srcem svojim i svim auktoritetom svojim da što prije dođe do kanonizacije blaženoga Nikole. Njemu je posvetio oltar u Jeruzalemu, na hodočašću, 1937. godine. U Zagrebu je osnovao župu u čast bl. Nikole, 1939. Hrvatski je episkopat, s predsjednikom nadbiskupom Stepincem, zamolio Svetog Oca papu Pija XII., 1939., da blaženoga Nikolu proglasi svetim u povodu 1300. obljetnice pokrštenja Hrvata, 1941. Rat je spriječio dobre nakane. Pratio je do smrti, 1960. godine, proces kanonizacije, koja se dogodila deset godina nakon Stepinčeva preminuća. I sam je proglašen mučenikom, 1998.
Kanonizacija. Zemljak blaženoga Nikole Tavilića, Šibenčanin msgr. Krešimir Zorić, imenovan je postulatorom Tavilićeve kauze u Rimu, 1957., a fra Ante Crnica vicepostulatorom u domovini. I postupak je sretno priveden kraju unatoč velikim smetnjama jugokomunističkih vlasti, koje su bile i protiv emigranta msgr. Zorića i protiv njegova Biltena koji je razašiljan Hrvatima u emigraciji i protiv hrvatske emigracije, i protiv kanonizacije na kojoj bi se mogla susresti neprijateljska emigracija i domovinski Hrvati. Blaženoga Nikolu proglasio je svetim papa Pavao VI. u Rimu, 21. lipnja 1970. u nazočnosti više od dvadeset tisuća Hrvata. Nikola je, od tada Tavelić, prvi hrvatski kanonizirani svetac. Vjernici se utječu sv. Nikoli da svojim mučeničkim zaslugama kod Boga zagovara narod, iz kojega je potekao, kako bi životom svjedočio vjeru u Krista, jedinoga Otkupitelja i Spasitelja ljudskoga roda.
Blagdan mu slavimo 14. studenoga. U Mostarsko-duvanjskoj biskupiji u duvanjskoj župi sv. Mihovila arkanđela župna je crkva posvećena 11. lipnja 2011. u čast sv. Nikole Tavelića, a svetkovina se naslovnika crkve slavi u drugu nedjelju srpnja.
Literatura. Bibliotheca Sanctorum, XII., Rim, 1969., pretisak, 1990., str. 148-151. Također i u Prvom dodatku (Prima appendice), Rim, 1987., 2. izdanje, Rim, 1992., str. 976.
Sacra Rituum Congregatio, Declarationis martyrii B. Nicolai Tavelić sacerdotis professi Ordinis fratrum minorum in odium fidei, uti fertur, in civitate Ierusalem interfecti (+1391) positio super martyrio ex officio concinnata, Vatikan, 1961.
Index ac Status Causarum, Vatikan, 1988., str. 431.
Više je hrvatskih povjesničara stručnjaka proučavalo kauzu sv. Nikole i pisalo o njemu.
A. Crnica, Bl. Nikola Tavilić, dika i ponos hrv. naroda, Zagreb, 1944.
K. Zorić (uredio), Zbornik u čast sv. Nikole Tavelića, Rim, 1970.
___________________________________
[1] B. Pandžić, “Životni put Nikole Tavelića”, u: Novi život, 1-2, Grottaferrata, 1970., str. 4-5.
[2] Isto, str. 14.
Biskup Ratko
Izvor: Crkva na kamenu
