O, sveti Anzelmo!
Malo mi je koji svetac iz filozofije tako ostao u pamćenju kao Ti. I Tvoj “ontološki” dokaz za Božju opstojnost. Vratit ću se na nj, nego vazda sam mislio da si Ti iz Engleske, iz Canterburyja, gdje si bio nadbiskupom. Kad tamo, Ti iz Italije, iz Val d’Aoste. Vidim iz Tvojih životopisa da si imao mutan i mučan život. A koji je svetac ikada mogao bez golema mrijeti jada, pa ili živio 33 kao Gospodin Isus ili 77 godina kao Ti. Bog nam daje nevolje ne da nas oslabe, nego da nas osnaže.
Životopis. Ti si rođen u plemićkoj obitelji 1033. godine u Aosti, u Pijemontu. Svoju ljudsku i vjersku kulturu najviše duguješ svojoj mami. Ona je prva odgojiteljica. I svaka bi željela da joj sin bude čestit i pred Bogom i pred svijetom. A rasipni otac pravio Ti je velike smetnje. Majka Te predala na odgoj benediktincima, začetnicima europske uljudbe. Ali Te opat nije primio, jer Ti se otac protivio. To Te, na žalost, okrenulo u životnu mutljagu. Lađa Tvoga srca izgubila sidro. Bio si “posve u moći svjetovnih valova”, tako slikovito piše jedan Tvoj životopisac. Ne mogavši se pomiriti s ocem, učinio si žestok zaokret. Napustio si i očevinu i domovinu i prebjegao u emigraciju. Poslije tri godine lutanja krajevima Francuske, opet si nabasao na benediktince. Kod njih se skrasio i vratio u život, onaj pravi. Kada Bog na nekoga baci oko, ne diže ga s njega dok mu ne ispita bubrege i srce, pa bio on u Italiji, Francuskoj ili Engleskoj. Ušao si u Benediktov Red 1060. godine. Postao svećenik. Tri godine poslije postao si opat i učitelj škole. A uza sve poslove nisi puštao olovke iz ruke. Iste si te 1063. godine otišao u Englesku da posjetiš svoga bivšeg opata Lafranca, koji je postao nadbiskup u Canterburyju, glavnom središtu Engleske. Oduševio si se za svet život. Upotrijebio i srce i mozak za službu tomu Putu. Dok nisu i Tebe prisilili da prihvatiš upravo tu kenterberijsku stolicu. Bilo je to 1093. godine. Doveli Te, odnosno donijeli u crkvu, više silom, nego milom, sve uz himne, pjesme, psalme i popijevke. Nije Ti bilo druge nego prihvatiti se službe, pa u ime Božje, credo ut intelligam! Najviše se za to zalagao kralj Vilim II. zvani Riđi, kojemu ćeš otimati povlasticu da imenuje biskupe. Već 1095. prekinuo si sa svjetovnom vlašću tražeći za Crkvu slobodu. Tražio si pomoć od pape Urbana II., blaženoga. S njim si se susreo 1097. Ali na povratku kralj Ti uskratio ulaznu vizu i poručio da se ne pomaljaš u Engleskoj. On Te svrgnuo. Eto tako. Najprije Te silom zabiskupili. A sada se moraš silom boriti da ostaneš biskupom. A pri ruci imaš samo oružje strpljivosti, ustrajnosti i ponosa. Nakon tri godine čekanja, konačno si ušao u Canterbury, opet s pjesmom. I još jedan nemilosrdan kraljevski izgon, od 1103. do 1106., jer si ljubio Crkvu. I opet si se vratio. Umro si 21. travnja 1109. na glasu svetosti, i pokopan u mjesnoj katedrali. Štovanje je odobrio papa Aleksandar VI. godine 1492. a crkvenim si naučiteljem proglašen 1720. godine.
Filozof i teolog. Volio si, kažem, pisati. Prvo jače djelo: Monologion u kojem razmatraš Božju bit snagom razuma, potpomgnut vjerom. Drugo Ti je djelo dopuna prvom: Proslogion. U toj knjizi nalaze se stranice među najljepšima koje je jedan svetac napisao o Bogu. Vjerujem da razumijem (credo ut intelligam), rekao bi sv. Augustin. Zatim djela o Utjelovljenju i Otkupljenju, o Duhu Svetom, o Euharistiji, o Gospi, o istini, o vragu, tj. o grijehu. Da bi se nekoga proglasilo naučiteljem Crkve, traži se da mu djela budu genijalna metodom ili sadržajem. Tebe, smatraju prvim kršćanskim misliteljem u Srednjem vijeku, “ocem skolastike”. Novost je Tvoja u tome što si uveo novu metodu u staru teologiju, iskoristio si svu razumsku raskošnu rasudbu i raščlambu. Nisi toliko isticao biblijsko poimanje, nego upravo umno razumijevanje vjere. Iz toga Ti je niknuo i dokaz. Najprije si dokazivao opstojnost Božju po stupnjevima prirode i bića, poput Platona. A onda si prešao na svoj “vlastiti” dokaz. Počeo si ovako umovati: Bog je biće od kojega se ne može ništa veće zamisliti. Ako bi to od čega se ne može ništa veće zamisliti postojalo samo u našoj glavi, to ne bi uopće bilo najveće. Jer bismo mogli zamisliti nešto što postoji u stvari. Odatle slijedi da ono od čega se ne može ništa veće zamisliti doista postoji u stvari. Dakle, postoji Bog. To Ti sve vrijedi, oče Nadbiskupe, kada vjeruješ u Boga, kako Ti kaže sv. Toma. Ti pričaš kao Isus koji je došao od Oca, koji svaki dan razgovara s Ocem, koji sve dokazuje Ocem, a mi smo obrnuto, naopako. Mi moramo svim i svačim dokazivati da postoji Otac. Iako Ti je “ontološki” dokaz kritiziran od svih, svi Ti priznaju neke nove i zvjezdane zrake intelekta, uz metodološku novinu.
Sva su Ti djela kritički izdana u Edimburgu i Rimu, 1938. nadalje, pod naslovom: Opera Omnia, u 5 svezaka.
Molitva. Blaženi Anzelmo, veliki sveče, benediktinče i nadbiskupe, prati svojim zagovorom naše hrvatske benediktovce, onoga našega dom Joju iz Kruševa na Tkonu koji je završio na “učilištu sv. Anzelma” u Rimu i sada je opat, kao i Ti nekada. Neka opet procvate Benediktinski red u našim krajevima. Neka Crkva ima punu slobodu u slobodnoj državi, neka svatko čuva svoju autonomiju, u ozračju Božjega zakona. Pomozi našim teolozima i filozofima da svoj razum stave u službu vjere, vjeru u službu istine, ljubavi i svetosti. Izmoli blagoslov našemu Teološkom institutu u Mostaru!
__________________
Objavljeno u Crkvi na kamenu, 4/1996., str. 1.
Izvor: Crkva na kamenu
