Pozdrav iz Mostara, 2. svibnja

Svetomu Atanaziju (295.-373.)

Sveti Atanazije Veliki!

Veliki su vremenski razmaci između Tebe i nas. Ti si se rodio 295. godine. Ali s obzirom na životne nevolje koje su Te spopadale i koje nas spopadaju nismo puno udaljeni.

Na Nicejskom koncilu. Kada se razmahala rasprava oko vjerske istine Isusova božanstva u 3. i početkom 4. stoljeća, jedni, oni pravovjerci, tvrdili su da je Isus Krist istobitan (homousios) s Ocem, a drugi, krivovjerci – Arije i arijevci – da je sličnobitan (homoiousios). Arijevci su bili veoma nemilosrdni, nasilni i beskrupolozni. Uključili su i političke strukture i mass media svoga vremena. Raspravljalo se na svim razinama o te dvije grčke riječi. Protivnici su se svakim danom sve više naoštravali. Na trgovima i tržnicama raspravljalo se do iznemoglosti o toj vjerskoj istini. Radili su i degeneci. Tko bi rekao homousios, dočekali bi ga protivnici po leđima. Za to su biskupi smatrali potrebnim zakazati sveopći ekumenski Koncil na kojem bi se mjerodavno i konačno potvrdila prava vjerska istina. Koncil je zakazan u Niceji, stotinjak kilometara od današnjega Carigrada, 325. godine. Sastalo se oko 250 biskupa Istoka. Ti si kao đakon dopratio svoga biskupa Aleksandra iz Aleksandrije, iz Egipta. Nisi mu bio samo pratitelj i tajnik, nego i teološki stručnjak prvoga reda. Štoviše, istaknuo si se na Koncilu kao najbolji poznavatelj teološke materije. Sudjelovao si u formulacijama dogme i kanona. Pobijedila je prava nauka: Vjerujem u Isusa Krista, rođena nestvorena, istobitna s Ocem.

Imenovan biskupom. Stari i sveti biskup aleksandrijski, patrijarh Aleksandar, približavao se svomu svršetku. Trebalo je misliti na nasljednika. U Tebi ga je našao ko stvorena. I doista tri godine nakon Koncila, 328. u svojoj 33. godini života postavljen si za biskupa na glasovitoj aleksandrijskoj stolici. Apostolska Stolica tako stara – kažu da ju je osnovao sv. Marko, učenik sv. Petra – a Ti tako mlad biskup! Međutim, godine nisu važne! Isus je svoj život položio u 33. godini i otkupio cijelo čovječanstvo. Zašto Ti ne bi bio dostojan biskup u 33. godini?! Svoju si apostolsku službu u prvom redu shvatio kao herojsku borbu za potvrđenje vjerske istine o Isusovu božanstvu neumorno propovijedajući i pišući. Ali protivnici su bili još aktivniji i, kako se nisu pokorili Svetoj Crkvi Božjoj ni njezinoj definiranoj dogmi, bili su i u moralnom pogledu bez osobitih normi i obzira prema Tebi. Nasilnički su propovijedali, pisali i spise još žešće širili.

Sinoda u Tiru i progon u Trier. Poslije biskupskoga križa na prsima, Tebe je čekao teški križ koji su Ti protivnici stavili na leđa. Godine 335. održala se u Tiru pokrajinska sinoda. Tebe su lažno optužili da si upotrebljavao fizičko nasilje protiv melecijanaca. A nisi! Uzalud su bile Tvoje istinite obrane. Sinoda Te nevina osudila. Arijevci trijumfiraju. Oborili Te s aleksandrijske biskupske stolice i protjerali u Trier, u Njemačku, Bogu “za leđima”. Da Ti ne bi nikada palo na pamet da se više vratiš u Egipat.

 Drugi progon. Ali ima Boga! Nisi puno ostao u progonstvu. Poslije dvije godine, nakon smrti cara Konstantina, vratio si se u Aleksandriju. Na carsko carigradsko prijestolje došao je Konstancije, koji je bio skloniji arijevcima nego pravovjercima. U Aleksandriji si ostao godinu dana. Uslijedio je drugi progon. Opet su te poveli niz aleksandrijsku aveniju. Ali nisi popustio u svojoj vjeri i hrabrosti.

Papina potvrda. Nakon tolikih muka, progona i jada, zbog veoma loših veza faksova i telefona, papa Julije I. posve Te rehabilitirao na jednoj redovitoj Sinodi u Rimu tek 340. godine. Ali protivnici ni tu ne sustaju. Za njih ništa ne znači ni Rimska Apostolska Stolica, Petrova i Petrovih nasljednika. Udaraju još žešćim tempom i ritmom. U Tebe su leđa ispeglana, živci uzdrmani, tlak povišen, šećerna pojačana, ali savjest savršeno funkcionira prema Kristovu Zakonu i crkvenom kanonu.

Treći progon. Poslije nastala mira od nekoliko godina opet su Te prihvatili protivnici Tvoji i Crkve Božje. Nije bilo druge nego se privremeno skloniti u Tebaidu, među monahe. Tu si ostao do 363. godine. Molio, pisao, ponirao, tumačio, naučavao pravi nauk. Konačno si se vratio u Aleksandriju i ostao do smrti, 373. U Carigradu na Koncilu 553. saborski Te oci citiraju kao velikoga naučitelja Crkve. Sva su Ti djela skupljena u tri sveska Patrologia Graeca, 25-27.

Djela: O Utjelovljenju Riječi. Apologija protiv arijevaca. Svečana ili uskrsna pisma.

Na hrvatskom su o Tebi pisala braća franjevci, Ćuk stavljajući Te među Zvijezde koje ne zalaze,[1] i Mandac koji je objavio Tvoja Pisma Serapionu i Epiktetu.[2]

Sveti i Veliki. Od 45 godina biskupske službe veći si dio proveo u progonstvu. Ali samo Tebe, a ne Tvoje protivnike i progonitelje, štujemo 2. svibnja kao Svetca. Samo je Tebe Crkva proglasila Svetim. I Crkvenim naučiteljem, na temelju Tvojih djela. To je učinio i formalno papa Pio V. sveti, 1568. godine. Samo je Tebe crkvena povijest prozvala “Velikim”, zbog Tvoje zdrave pameti, zdrava srca i duha, zbog Tvoje vjernosti i stava.

Čestitamo Ti na izdržljivosti i nepopustljivosti, na ustrajnosti i uspravnosti! Svaka Ti čast, Atanazije sveti i veliki!

[1] Y. Ivonides, Zvijezde koje ne zalaze, Zagreb, 1976., str. 91-99.

[2]Atanazije Veliki: Pisma o Kristu i Duhu, Makarska, 1980. Vidi: M. Mandac, „Duh Sveti u Atanazijevim ‘Pismima Serapionu’“, u: Bogoslovska smotra, 3/1979., str. 241-263; Isti, „Pisma Serapionu – vrelo Bazilijeve pneumatologije“, u: Bogoslovska smotra, 4/1981., str. 451-472.

——————-

Crkva na kamenu, 5/1995., str. 1.

Izvor: Crkva na kamenu