Dragi Bogdo, sveti Leopolde!
Pozdravljam Te posebnim poštovanjem u ovome mjesecu Tvoga rođenja i proglašenja blaženim. Ne mogu Ti se ne javiti. Evo zašto:
Bogom dan. Tvoji su stari podrijetlom iz Bosne, praprapradjed Ti se rodio u dalmatinskim Poljicima, a Ti u Boki Kotorskoj, u Herceg-Novom, 12. svibnja 1866. u obitelji Petra Mandića i Karoline rođ. Carević. Na krštenju Te prozvali Bogdan, tj. Bogom-dan, Božji dar. A svi Te zvali Bogdo. Obično kada žena ne može naravno začeti, pa čudesno začne i rodi, onda iz zahvalnosti Bogu nazove dijete Božjim darom. A Tebe Tvoja majka i dvanaestog smatra Božjim čudom. Da Ti se mama zaustavila na jedanaestom, ne bismo imali Tebe, Svetca, Božji dar. Bio si nagrada roditeljima, pa evo i hrvatskomu narodu i Crkvi Božjoj. Pomozi, Bogdo, kod Boga u obnovi hrvatskoga naroda, osobito u ljubavi i otvorenosti prema djeci, tom najprirodnijem bogatstvu svake države i nacije.
Redovnička staza. Bog Te pozvao u redovnike. Bilo Ti je 16 godina kada si pošao u mletačke kapucine. Započinješ školu u Udinama. Dvije godine kasnije, 1884. ulaziš u novicijat. I uzimaš ime Leopold. Obučen si u Bassanu del Grappa, zavjetovan u Padovi. Teologiju učiš u Veneciji ili Mletcima. Nisu Ti ocjene Bog zna kakve, ali Ti si položio pred Bogom. I visoko ocijenjen i okrunjen kanoniziranim svetokrugom. Zaređen si za svećenika 20. rujna 1890. u Veneciji. Probudi među nama što više redovničkih zvanja, muških i ženskih, da Crkva naša sja od redovničke svetosti!
Ekumenski zanos. “Moja je najveća želja postati misionar istočne Crkve,” pišeš na jednoj sličici, sjećajući se odnosa između katolika i pravoslavaca u svom Herceg-Novom. Uz redovničko osjećaš i misijsko zvanje. Ništa drugo nego se vratiti u svoju domovinu i obraćati pravoslavne. To si sebi utuvio u glavu i nikako se toga okaniti. Vidiš da ne možeš ni govoriti, mucaš, a hoćeš da obraćaš Istok. Da Ti obratiš Crnogorce i Srbe na kršćanstvo? Okani se, Bogdo, ćorava posla, rekli bi oni koji ne drže do ekumenizma za koji se Ti žrtvuješ! U rujnu 1897. zovu Te kapucini u Zadar. Bio si prekratko – samo 3 godine – da bi se mogao spremiti za misionara na Istoku. Godine 1900. vraćaš se u Italiju. Godine 1905. postaješ zamjenik gvardijana u Kopru. Na jednoj knjizi pišeš: dne “31. kolovoza 1908. u istini pred Bogom i presvetom Djevicom ja sam se obvezao sve sile svoga života založiti za spasenje odijeljenih istočnih naroda.” Dao Bog da se ta Tvoja molitva usliši!
Ispovjednik za svoj narod. Godine 1909. ponovo si u Padovi. Od 1910. do 1914. odgojitelj si bogoslova u filozofiji. Iz toga je razdoblja ona nezgoda kako si ispovijedao bogoslove. Pa Te optužili da ih lako propuštaš kroz ispovjedaonicu. I neko Ti vrijeme zabranili ispovijedanje. Išlo čak do Rima. A Ti: “Nismo mi umrli za duše; On je prolio svoju božansku krv. Moramo postupati s dušama kako nas je on poučio”. Bravo, Sveče! Dne 12. listopada 1912. pišeš: “Iz bogate povijesti i vidljive istine ja sam danas kod svete pričesti jasno razumio da sam pozvan za otkupiteljsko djelo svoga naroda.” Početak I. svjetskog rata 1914. Ti odlaziš – u ispovjedaonicu. U njoj si znao ostati po 12 sati. I više. Izmoli nama svećenicima od Boga snage da budemo strpljivi i Duhom ispunjeni u ispovjedaonici poput Tebe!
Krv nije voda. Godine 1917. dolazi naređenje: tko je rođen u Istri ili u Dalmaciji, mora uzeti talijansko državljanstvo, jer će biti sigurniji u Italiji, da ne prijeđe na stranu Austrije. Zovu Te na kvesturu, u policiju.
Ti svečano izjavljuješ: Càspita! Il sangue non è acqua. Po Bogu, braćo, krv nije voda!. Ne može se mijenjati krv ko voda. Policija Ti jasno kaže: u progonstvo! – Radije u progonstvo nego da svoju krv pretvaram u vodu. “U ovom trenutku, 13. svibnja 1917. obnavljam svoj zavjet obraćenja svoga naroda”. Preko Rima dospijevaš u Južnu Italiju gdje si promijenio tri samostana. U jednom si optužen da si slavio pad Italije kod Kobaride, da si se navodno veselio tuđemu zlu. Ne ćeš lako na oltar, pogotovo pokraj Talijana, ako to bude istina! Ali Ti ne popuštaš, ta nije krv voda! Laž se pokazala lažnom! Poslije rata vraćaš se u Padovu, a odatle 1923. produžuješ u Rijeku, koja je postala Fiume. Talijani je pripojiše Italiji. A kako je u njoj bilo mnogo Hrvata, poslali Tebe, Hrvata, da ispovijedaš i propovijedaš. Ti se poveselio, ali samo 26 dana. Hoće Te natrag Padovanci. Grješnici hoće svetca u ispovijedi. Ostaješ u Padovi u svojoj ispovjedaonici do smrti, 30. srpnja 1942. do 7 ujutro.
E pa po čemu si svetac? Po molitvi i žrtvi. Za Tebe je svaki pokornik bio “istočnjak”. Ti zadaš pokoru i onda sam moliš tu pokoru.
“Moja je ispovjedaonica moj Istok”, govorio si.
“Smiješna figura”. Bio si visok 1.45 cm. I bilo je mnoštvo viceva na Tvoj račun. Neki su Te i pogađali. Imao si govornu manu. Zato Te poglavari nisu slali na propovjedaonicu, nego u ispovjedaonicu. Ti si sam za sebe govorio: “Ja znam da sam smiješna figura.” Ali Bog se služi i smiješnim figurama, možda još i bolje da postidi one “ozbiljne”, “mudre”. Papa Te na kanonizaciji opisao kao stablo s kojega je Bog stalno odsijecao grane: Bio si svećenik, a nisi mogao propovijedati. Nije dosta što si mucao, nego Ti se još pojavio i tumor u grlu. Bio si svećenik koji se žarko želio posvetiti misijama, ali nikada nisi otišao u njih zbog preslaba zdravlja. Bio si svećenik takva ekumenskog duha da se posvetiš kao veličanstvena žrtva Gospodinu, da se ponovo sjedini Latinska Crkva i Istočne još odijeljene, a dopalo Te da proživljavaš svoje ekumensko zvanje sasvim skrovito.
Kanonizacija. Bili smo kao hodočasnici 16. listopada 1983. na Trgu sv. Petra u Rimu kad Te papa Ivan Pavao II. proglasio Svetim: Mi smo Hrvati u Tebi dobili drugoga kanoniziranog sveca. Proglašen si blaženim 2. svibnja 1976., tj. 34 godine poslije smrti, a svetim 7 godina kasnije. Obično se blaženim proglašava 50 godina nakon smrti. U Tvom je životu sve čudesno i providnosno, Božji plan, koji si Ti znao čitati. Čestitamo Ti na svetosti i što si tako mlad kanoniziran! Nikako mi iz glave ona Tvoja fotografija na pročelju bazilike sv. Petra na dan kanonizacije. Ti onako malen, zguren, grbav, mršav, ćelav, neobrijan, oronuo, štola Ti se vuče po zemlji… Učinilo mi se da je svatko živ na Trgu od Tebe i ugledniji, i odjeveniji, i namirisaniji, i šarmantniji. Ali između svih nazočnih 45 kardinala, preko 160 nadbiskupa i biskupa, 100.000 vjernika; iz Hrvatske oko 6.000 s gotovo svim biskupima; iz Venecije 10 tisuća Mlečića, iz Padove i Boga pitaj. I samo Tebe Papa proglasi Svetim! Mi ostali siđosmo kući svojoj “neopravdani”.
Slažem se s onima koji kažu o Tvojoj svetosti ovako: kao što umjetnik iz građe koju ima pri ruci – darovitosti, boje, kista, pejsaža, osoba – izradi sliku, umjetninu, tako si i Ti iz onoga materijala koji Ti je bio na dohvatu, s milošću Božjom, izrastao u svetca opće Crkve. Voljeli bismo Te slijediti na putu Tvoje svetosti! Rekle su mi sestre Maloga Isusa iz Neuma, iz svoje kapelice Tebi posvećene, da Te pozdravim, što evo i činim. Pomozi, molim Te, svomu Herceg-Novom, svoj Hercegovini i svim našim narodima!
——————
Crkva na kamenu, 5/1994., str. 1.
Izvor: Crkva na kamenu