Prva nedjelja došašća jest ujedno i početak nove crkvene godine. Ovom nedjeljom mi se počinjemo pripravljati na nešto, počinje naše iščekivanje Nekoga. Stari izraelski narod, živeći u miru ili u ratu, u progonstvima ili na slobodi, kroz cijelu svoju povijest, nikada nije zaboravio ideju o dolasku Mesije, Spasitelja. Ovo vrijeme došašća nama bi trebalo poslužiti kao vrijeme osvješćenja, vrijeme u kojem ćemo očistiti svoje srce, kako bi se u tom srcu mogao roditi Spasitelj.
U dane Spasiteljeva dolaska dvojica će biti na polju, jedan će se uzeti, a drugi ostaviti. Dvije će žene biti za žrvnjevima, jedna će se uzeti, a druga ostaviti. Ljudi imaju istu djelatnost, bave se istim poslom, nose istu odjeću, pa zašto se ovaj uzima, a onaj ostavlja. Ništa ih izvana ne razlučuje, a ipak nemaju istu sudbinu. Zašto? Onaj koji ispituje srca i bubrege, ne zaustavlja se na prividnostima. Čovjek se može pričiniti, prikazati svijetu u najboljem svjetlu, a da njegov život bude širenje mraka i sijanje otrova. “Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce” (Mt 6,21).
Tijekom naše priprave za Božić kroz došašće, najčešće ponavljane riječi jesu: pazite, bdijte. Već od prve nedjelje stoji nam upozorenje: “Budite pripravni, jer u čas kad i ne mislite Sin čovječji dolazi” (Mt 24,44).
Bit došašća
Došašće je dašak svježega zraka u ustajalom i zatrovanom svijetu. To jako razdoblje liturgijske godine jest novi izvor pitke vode u zamućenoj i smrdljivoj bari. Poziv je to da se dignu srca, da se otvore i podignu uspavane oči. Zov je to da se usprave naše noge i da tako, potpuno spremni, dočekamo svoga Spasitelja. Isto tako morali bismo shvatiti da se nama ne može ništa dogoditi, da se ne možemo mijenjati ako stojimo skrštenih ruku. Ovaj život treba živjeti u potpunosti, ali ne da se u njemu utopimo kao u nekoj bari, nego da mi taj nedovršeni svijet dovršavamo, na što nas upućuje svetopisamski tekst iz Prvoga čitanja. Taj bolji svijet, svijet s Bogom, ipak će doći, unatoč nekim prividnostima, “jer nama je spasenje sada bliže nego kad povjerovasmo” (Rim 13,11).
Za vrijeme i poslije Noe
Kad uspoređujemo naš današnji život s Noinim životom, jasno nam je da su se dogodile mnoge promjene. U Noine dane jeli su i pili, ženili se i udavali. To isto imamo i danas. Ta zabrinutost za jelo i piće, ta tjeskoba oko ženidbe i udaje danas se može nazvati briga za uspjeh, briga za udobnu fotelju, briga za životni probitak. Sasvim je naravno to što se želi živjeti, međutim nije sasvim naravno dohodak i životni standard smatrati najvišom srećom. U današnjem materijalističkom svijetu, gdje se čovjek ne druži s čovjekom nego s mrtvom materijom, postoji opasnost da čovjek zaboravi da postoji čovjek i da svoju ljubav usmjeri na mrtvu stvar. Brate i sestro, zašto ne bismo u ovom adventu, iščekivanju Kristova pohoda, pokušali staviti svaku stvar na svoje mjesto? Sva mudrost pravoga ljudskog života, sva mudrost življenja života dostojna kršćanina, sastoji se u razabiranju važnijih od manje važnih stvari. Mi smo svi obuzeti istim osjećajima, podnosimo iste nevolje, živimo jednakim životnim ritmom i radimo jedni u polju, a drugi za žrvnjevima. Pa ipak jedan je zgrabljen, a drugi ostavljen. Imamo isti materijal. Imamo istu ponuđenu priliku. Potrebe su i dužnosti iste, a životi su nam tako različiti. Zašto?
Može li čovjek, i to grješan čovjek, iščekivati nekakav dovršeni svijet? Svijet u kojem se više ne postavlja pitanje rata ni atomske gljive, gdje su oružja prekovana u mirnodopska oruđa, gdje su obrambeni proračuni upotrijebljeni za suzbijanje gladi. Pitanja ostaju pitanja, a mi još uvijek nešto sanjamo, mi se još uvijek pitamo i odgovaramo, umjesto da radimo ono što treba. Skrivamo se iza svojih velikih fraza kako bismo opravdali svoju neaktivnost. Da bi se svijet promijenio, svaki od nas mora sam sebe naučiti kako se živi kao braća.
I ovo naše okupljanje oko Krista Gospodina, i ove moje propovijedi ako ne dožive aktualizaciju, ako ne donesu konkretan plod, ostaju samo “mrtvo slovo na papiru”. Da se to ne bi dogodilo, krenimo na posao, krenimo na rad na samom sebi, izgrađujmo svoju ljudsku i kršćansku dušu. Uvjeti za to postoje, “jer spasenje nam je blizu”.
Don Anđelko Babić, Iziđe sijač sijati, Crkva na kamenu, 2010., str. 11.
Izvor: Crkva na kamenu