Uziđe Isus na goru i pozove koje sam htjede. I dođoše k njemu. I ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati s vlašću da izgone đavle. Ustanovi dakle dvanaestoricu: Šimuna, kojemu nadjenu ime Petar, i Jakova Zebedejeva i Ivana, brata Jakovljeva, kojima nadjenu ime Boanerges, to jest Sinovi groma, i Andriju i Filipa i Bartolomeja i Mateja i Tomu i Jakova Alfejeva i Tadeja i Šimuna Kananajca i Judu Iškariotskoga, koji ga izda (Mk 3,13-19).
Isusovo ustanovljenje dvanaestorice ne smijemo promatrati kao odvojeni čin, ili samo kao jednu od epizoda iz Isusova života, nego u kontekstu njegove želje da ustanovi Crkvu kao zajednicu onih koji u njega vjeruju. Crkva je dakle ustanovljena na temelju apostola kao zajednica vjere, nade i ljubavi. Ustanovljenje Crkve započelo je kad je nekolicina galilejskih ribara susrela Isusa, kad su dopustili da ih Isus osvoji svojim pogledom, svojim glasom, svojim toplim i snažnim pozivom: “Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!” Nakon njihova izbora Isus svoje apostole polako puočava da svojom riječju i svojim svjedočanstvom predaju istinu njegova Evanđelja. Isus poziva apostole s gore. Na isti način nakon svoga uskrsnuća s gore poslat će ih diljem svijeta da prenesu njegovu poruku spasenja svim ljudima krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Njihova zadaća nakon izbora jest da ne budu više skriveni nego da svjedočanstvom života prenesu onima kojima će biti poslani sve ono što su od Isusa vidjeli, čuli i naučili. Poslanje apostola nije dakle osamljeno, nego uključuje zajedništvo, za drugoga, za čitav narod Božji.
Važan je i način na koji Isus izabire apostole – on poziva one koje sam htjede. Izabrao ih je da budu s njime u svakoj životnoj situaciji: noću i danju, u uspjehu, poniženjima i neuspjehu, u izobilju i oskudici. Isus će u svakom susretu s njima biti posve otvoren i bez ikakvih tajni, kako bi što bolje upoznali njega i volju njegova Oca nebeskoga. Stoga apostolima ponekad nasamo tumači pojedine prispodobe, kada bi ga oni pitali za njihovo značenje. Do Isusova izbora apostola na poseban način u antičkom svijetu i civilizacijama, uvijek je bio običaj da pojedini učenici, zadivljeni učenjem svojih učitelja ili filozofa, sami dolaze k učitelju da ih on primi u svoju zajednicu, u svoju skupinu ili školu. Međutim, Isus je drukčiji, on sam bira vlastite suradnike, ljude od povjerenja, one malene i neznatne kojima će objaviti skrivena otajstva kraljevstva Božjega. Isus bira dvanaest apostola po uzoru na broj 12 iz Staroga Zavjeta odnosno 12 plemena Izraelovih. Želi da oni budu temelj Novoga Izraela, novoga naroda Božjega jer je onaj stari Izrael toliko puta iznevjerio Božje povjerenje. Isus se obraća ponajprije upravo tome Izraelu ali u isto vrijeme svoj milosni poziv upućuje na čitav svijet. Brigu za sve ljude pokazuje upravo propovijedanjem i čudima i u poganskim krajevima. Stoga, od prvoga trenutka svoga javnoga djelovanja Isus iz Nazareta nastoji okupiti narod Božji, sabrati ih u jedno zajedništvo. Premda je Isusovo propovijedanje uvijek poziv na osobno obraćenje, njegov je trajni cilj zapravo ustanovljenje naroda Božjega kojega je došao otkupiti i spasiti. Svojom božanskom moći Isus je svoj naum mogao ispuniti i sam bez ijednoga suradnika, ali čitavo poslanje Sina Božjega ima zajedničarsku svrhu, jer nastoji okupiti u jedno Narod Božji. Izabirući Dvanaestoricu, Isus ih uvodi u zajedništvo života sa sobom, ali ih u isto vrijeme šalje u svijet i daje im moć nad nečistim dusima. Svojim postojanjem Apostoli koji potječu iz različitih staleža puka, pozvani su u Isusovu zajednicu da budu oni koji će slati poziv čitavu Izraelu da se obrati i da po tom obraćenju budu okupljen i spašeni u novom savezu. Stoga će Isus na posljednjoj večeri, po ustanovljenju Euharistije, njegove vlastite žrtve novoga Saveza, dati svojim apostolima i zadatak da ponavljaju njegovu žrtvu njemu na spomen. Dvanaestorica apostola tako su najvidljiviji znak Isusova nauma o postojanju i poslanju njegove Crkve, jamstvo da između Krista i Crkve nema nikakve suprotnosti. U skladu s ovim papa Benedikt XVI. ističe: “Stoga je sasvim nepomirljiv s Kristovim naumom slogan koji je prije nekoliko godina bio u modi: ‘Isus da, Crkva ne’. Između utjelovljenoga Sina Božjega i njegove Crkve postoji dubok, neuništiv i otajstveni kontinuitet, po kojemu je Krist danas prisutan u svome narodu, a osobito u onima koji su nasljednici apostola.”
Don Davor Berezovski
Izvor: Crkva na kamenu
