Biti kršćanin ne znači slučajno pripadati nekoj skupini

Evo nas na zadnjem nastavku izdvojenih pouka i misli Josepha Ratzingera iz knjige Uvod u kršćanstvo. Sljedećega tjedna nastavljamo s drugom njegovom knjigom. Glavni naglasak u ovim izdvojenim mislima odnosi se na Crkvu i uskrsnuće. “Gospodin ne dopušta da Crkva jednostavno poprimi oblike kakve posjeduju svjetske institucije.”[1] Usprkos tomu mnogi bi htjeli Crkvu vidjeti kao i svaku drugu svjetsku instituciju, a biskupe i svećenike kao menadžere. To nije istinski duh Crkve. “Crkva se ne definira po svojim službama niti po svojoj organizaciji, nego po službi Božjoj.”[2] “Biti kršćanin ne znači slučajno pripadati nekoj grupi, nego je to pravi ljudski obrat.”[3] Nekako smo se naviknuli smatrati kršćaninom onoga čiji su predci bili kršćani, kao da je dovoljno samo podrijetlo. “Povijest je usmjerena prema konačnoj pobjedi ljubavi.”[4] “Crkva bez sakramenata bila bi prazna organizacija, a sakramenti bez Crkve obredi bez smisla.”[5] Na žalost, nekim su vjernicima važnije blagoslovine od sakramenata, jer te blagoslovine određuju nečiji status, a i sami sakramenti ponekad se primaju kao formalnost, zbog društvenoga statusa. “Stoljeća ljudske povijesti puna su svakojakih ljudskih promašaja.”[6] “Crkva je danas za mnoge postala glavnom zaprekom vjere. U njoj su kadri vidjeti samo ljudsko otimanje za vlast.”[7] Naravno, onaj ne želi prihvatiti obveze koje zahtijeva Evanđelje, želi optužiti drugoga za svoju nevjeru. Svatko mu je kriv, samo ne on sam sebi, jer je on “pravednik među ljudima”. “Svetost Crkve sastoji se u onoj moći posvećivanja što ga Bog u njoj vrši usprkos ljudskoj grešnosti.”[8] “Novi zavjet ne počiva na uzajamnom pridržavanju ugovora; on je Božja milost koja ostaje i djeluje i onda kad joj se čovjek iznevjeri.”[9] “Svetost u Crkvi započinje međusobnim podnošenjem.”[10] “Biti kršćanin nužno podrazumijeva da čovjek prihvati vlastitu slabost.”[11] “Crkva ne živi drugdje do u nama, i to od borbe nesvetih za svetost, a izvor te borbe jest opet Božja milost.”[12] “Iluzorno je zamišljati Crkvu ‘svetaca’ umjesto ‘svete Crkve’.”[13] Znači, Crkva je sveta po tomu što je Božja i po tomu što njezini članovi nastoje živjeti svetost ponuđenu od Boga. S druge strane Crkva je grješna jer je u njoj prisutna ljudska slabost, a po tomu i grijeh. “Temeljni elementi Crkve jesu praštanje, obraćenje, pokora, euharistijsko zajedništvo.”[14] “Crkva je jedna zbog jedne riječi i jednoga kruha.”[15] “Crkva se ne smije tumačiti na temelju njezine organizacije.”[16] “Bit vjere u uskrsnuće uopće se ne sastoji u tome da će tijelo biti vraćeno. To je samo slika.”[17] “Stvoritelj nema u vidu samo dušu, nego čovjeka. ‘Tijelo’ (put) znači zapravo ‘svijet ljudi’. To upućuje na općeljudski značaj ljudske besmrtnosti.”[18] “Božji sugovornik ima u sebi život upravo zato što mu se obratio onaj koji vječno živi.”[19] “Onaj koji vjeruje našao je mjesto u Božjoj spoznaji i ljubavi, što i jest besmrtnost.”[20] “Onaj tko vjeruje nalazi se u razgovoru s Bogom.”[21] “Početak zajedništva s Kristom po vjeri jest početak uskrsnuća.”[22] “Dijalog vjere jest već sada život, i zato on više ne može biti uništen smrću.”[23] “Bitni sadržaj uskrsnuća ne sastoji se u zamišljanju da će tjelesa biti vraćena dušama poslije nekog dugog međuvremena. Ljudi će živjeti zato što ih Bog tako poznaje i ljubi da više ne mogu propasti.”[24] “U čovjeku će nastaviti živjeti ono bitno, a to je osoba.”[25] “Ne postoji nikakva opreka između ‘tijela’ i ‘duha’, ali postoji opreka između ‘tjelesnoga tijela’ i ‘tijela koje je prožeto duhom’.”[26] “‘Uskrsnuće puti’ i ‘uskrsnuće tijela’ ne znači ‘uskrsnuće tjelesa’.”[27] “Pavao ne naučava uskrsnuće tjelesa, nego osoba. Nema u vidu vraćanje ‘tjelesnih tjelesa’.”[28]