Ispovijesti sv. Augustina

Blaženi je život radost u istini

Foto: laudato.hr

“Što god postoji, dobro je, a ono zlo kojemu sam tražio podrijetlo, nije biće, jer kad bi bilo biće, bilo bi dobro” (7,12,18). Bog je sve dobro stvorio, a zlo je samo negacija dobra. “Tvoja [Božja] se pravednost ne sviđa nepravednicima” (7,16,22). Kada bi ljudi uistinu željeli biti Božji i kada bi slijedili svoga Stvoritelja, nepravde na ovome svijetu ne bi bilo. Zlo, pa onda i nepravda posljedica su ljudskoga grijeha, kojega se čovjek, usprkos svemu, ne odriče. “Augustin, slijedeći Jeronima, misli da je apostol Pavao promijenio ime na uspomenu svoje znamenite pobjede. Međutim, on je kao Židov i rimski građanin imao dva imena, židovsko (Saul) i grčko-latinsko (Paulus); sv. Luka upotrebljava prvo kad govori o njegovu djelovanju među Židovima, a drugo kad govori o njegovu djelovanju među poganima” (Aurelije Augustin, Ispovijesti, 8,4,9. Citirano prema izdanju: Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002., str. 140, bilješka br. 8). Za razliku od ovoga tumačenja, mnogi propovjednici i danas govore kako je Pavao nakon obraćenja promijenio ime, što je po svoj prilici netočno. “Iz pokvarene volje rodila se požuda, i dok sam robovao požudi, rodila se navika, i kako se nisam opirao navici, rodila se nužda” (8,5,10). Ovo je povijest svakoga i svačijega grijeha. “Ludosti nad ludostima i ispraznosti nad ispraznostima, stare prijateljice moje” (8,11,26). To je Augustin prije obraćenja. Priznati grijeh osnovni je uvjet svakoga obraćenja. Augustin ovako opisuje svoju majku sv. Moniku: “Moja majka, po odjeći žena, po vjeri muškarac, po sigurnosti starica, po ljubavi majka, po pobožnosti kršćanka” (9,4,8). Čini se kao da je sve manje ovakvih majki u današnjemu svijetu. “Kao što laskavi prijatelji iskvare, tako svadljivi neprijatelji često poprave čovjeka” (9,8,18). Laskav prijatelj zapravo i nije prijatelj, ali usprkos tomu često smo u napasti da nam laskanje godi. Da, nečija kritika, bila ona dobronamjerna ili čak zlonamjerna, potakne nas na razmišljanje, a možda i na obraćenje. “O kad bi ljudi spoznali da su samo ljudi!” (9,13,34). Čovjek često ne prihvaća svoju ograničenost pa se vraća starome Adamu želeći “biti kao Bog”. To što netko želi “biti kao Bog”, odnosno “božanstvo”, čini nam se manje čudnim od činjenice da uvijek postoje ljudi koji podržavaju ta “božanstva” (političare, pjevače, glumce…) i koji im se klanjaju. “Sve ostale stvari ovoga života toliko manje zaslužuju da se za njima plače koliko se više plače, i toliko više zaslužuju da se za njima plače koliko se manje plače” (10,1,1). Očito, izokretanje vrijednosti nije nikakav specifikum današnjega naraštaja. Toga je, eto, bilo i u davna vremena, samo što je danas ova pojava poprimila masovno obilježje. “Rod su radoznali, željan da upozna tuđi život, ali lijen da popravi svoj!” (10,3,3). Evo, i radoznalost nije bila strana antičkome čovjeku. Mediji su danas od čovjeka učinili “radoznalo biće” par excellence. Augustin se ovako obraća Bogu: “Dobra u meni tvoje su djelo i tvoj dar, a zla u meni moji su grijesi i tvoji sudovi” (10,4,5). “Pamćenje je dakle kao želudac duše” (10,14,21). “Ono dakle što bismo potpuno zaboravili ne bismo uopće mogli tražiti ni kao izgubljeno” (10,19,28). Iz ovoga razabiremo da ni tzv. ateisti nisu zaboravili Boga, jer ga “na svoj način” i oni traže. “Moje tijelo živi naime po mojoj duši, a moja duša živi po tebi” (10,20,29). “Blaženi je život radost u istini” (10,23,33). Nerazdvojni su blaženstvo i istina. Nema blaženstva bez istine, a tamo gdje vlada istina blaženo je stanje. Vidimo koje nam blagodati podaruje istina, pa se moramo čuditi zašto čovjek često ljubi neistinu. “Vidio sam mnogo ljudi koji hoće prevariti drugoga, ali nikoga koji bi htio biti prevaren” (10,23,33). Jedno od zlatnih pravila glasi: Učini drugomu ono što bi želio da drugi učini tebi. “Kako ne žele biti prevareni, ne žele ni da im se dokaže da su na krivom putu” (10,23,34). Najgore od svega jest tvrdokornost u zlu.

Božo Goluža (priredio)

Izvor: Crkva na kamenu