Pouke i misli velikoga Ratzingera

Čin krštenja nije samo formalno učlanjenje u zajednicu

Foto: Catholic News Agency

Joseph Ratzinger (Benedikt XVI.), Dogma i navještaj, KS, Zagreb, 2011. “Tko je spreman govoriti protiv svojega uvjerenja, ne može uvjeriti druge. Ono što sami ne živimo, smijemo, odnosno moramo naviještati, ali ne smijemo se praviti da to živimo” (str. 62). Nad ovim riječima valjalo bi se dobro zamisliti. Ako sami u nešto nismo uvjereni, ne možemo očekivati da ćemo u to uvjeriti drugoga. Svećenik je, unatoč svojim ljudskim slabostima, pozvan naviještati evanđeosko savršenstvo, odnosno treba usmjeravati ljude prema idealima. U sljedeće tri točke govori se o tomu kako se može spoznati i naći Boga: 1. “Bog postaje poznat preko ljudi koji ga poznaju, put prema Bogu uvijek vodi preko konkretnoga čovjeka koji ga je već našao” (str. 99). 2. “Bog postaje poznat po samomu sebi. On se sam, svojom inicijativom, daje poznati u čovjeku Isusu, koji božanski pripada Bogu, te se u njemu Bog aktivno pokazuje” (str. 99). 3. “Spoznaja Boga jest put; taj se put zove nasljedovanje. Ono se ne otvara ravnodušnoj osobi, osobi koja ostaje neutralni promatrač, nego se otvara u mjeri u kojoj se čovjek zaputi prema Bogu” (str. 100). Iz ove tri točke zaključujemo da Boga upoznajemo preko brata čovjeka, ali Boga prije svega spoznajemo u osobi Isusa Krista, jer nam se u njemu Bog najočitije pokazuje. Na kraju, nije dovoljno samo spoznati Boga, nego je potrebno uputiti se njegovim putem. “Čin krštenja nije samo formalno učlanjenje u zajednicu; on naznačuje i sadržaj od kojega živi ta zajednica i time istodobno izriče put koji krštenik preuzima u činu krštenja. Točnije i oštrije rečeno: cilj krštenja nije zajednica, nego istina – koju posreduje zajednica” (str. 101). Današnja kriza cijeloga kršćanstva proizlazi iz činjenice što mnogi kršćanstvo svode na puko učlanjenje u Crkvu, odnosno na primanje sakramenta krštenja. Budimo realni i iskreni pa priznajmo ono što je sasvim razvidno: mnogi formalni kršćani žive poganskije nego bilo kakvi bezvjerci. “Svijet nema mnoge vladare. Ali, čovjek ih sebi stalno stvara, iako ih ne naziva bogovima: i danas stavlja bogove pored Boga – novac, seks, moć, javno mnijenje” (str. 102). Osim nabrojenoga, u nekim društvima politički moćnici doživljavaju se kao moćna božanstva. “Što je otac, što bi trebao biti, doznajemo u uzajamnom odnosu Oca [nebeskoga] s njegovim Sinom” (str. 103). Sve čovjek može naučiti od Boga, pa i to kako biti dobar otac. “Dijalog Boga kao Oca sa Sinom određuje što je očinstvo i postavlja mu mjerilo” (str. 104). “Govor o Bogu Ocu postaje potpun tek u govoru o Bogu Sinu. Dakako, Sinu se ne može dati drugo ime nego ono njegova utjelovljenja: Isus Krist” (str. 104). Do objave Boga u Kristu, ljudski je rod Boga tražio u mraku ili polumraku. U Isusu je Bog otkrio svoje lice. “Vjera nije ideologija nekoga više ili manje važnog udruženja, nego je povezana s cjelinom stvarnosti, s njezinim zadnjim temeljem i sa zadnjim temeljem svake ljudske egzistencije” (str. 105). Ideologija otuđuje i zavodi čovjeka, a vjera mu otkriva Boga i daje jasnu definiciju čovjeka. Ratzinger citira Romana Guardinija: “Ne stvara djelovanje smisao, nego smisao stvara djelovanje” (str. 108). Ovdje se krije problem naše civilizacije, zamijenjena je uloga smisla i djelovanja, pa modernu čovjeku djelovanje određuje smisao. “Dobrota bez istine može postići subjektivno opravdanje, ali ne i spasenje” (str. 108). Bez istine sve je laž, pa i “dobrota”. “Tko je Bog, ponajprije i najviše doznajemo promatrajući Isusa Krista. U Sinu ujedno prepoznajemo Očeve crte” (str. 109). “Bog je takav da može postati čovjek. Takav je da hoće postati čovjek” (str. 109). I postao je čovjekom (Iv 1,14). “Istina ostaje nerazrušiva, što je ni Bog ne može i ne želi izbrisati, ne postoji nikakav kompromis, nikakva suglasnost s onim što svi hoće” (str. 110). Da, Bog ne može i ne želi izbrisati istinu, jer Bog je Istina (Iv 14,6), ne može sebe zanijekati. Već je postala normalna priča o nužnosti kompromisa, a pogotovo se traži kompromis između zahtjevnosti kršćanskoga nauka i poziva s načinom življenja modernoga svijeta. Često čujemo: Što možemo, pa svi čine tako! Većina ne može nametati standarde, jer većinsko mišljenje ne znači da je ono istinito.

Božo Goluža (priredio)

Izvor: Crkva na kamenu