Joseph Ratzinger (Benedikt XVI.), Božji sjaj u našem vremenu, KS, Zagreb, 2007. “Goethe promatrajući mlade vidi ih kao one koji su ‘rođeni u zlu vremenu'” (str. 13). U biti, svako je vrijeme isto, u svakom se vremenu može činiti dobro, ali i zlo. “Samo onaj tko se može sjećati, može se i nadati. Tko nikada nije iskusio dobro i dobrotu, jednostavno ih ne poznaje” (str. 14). Mi uvijek očekujemo iskusiti dobrotu drugoga, ali bismo trebali omogućiti drugima da iskuse našu dobrotu. “Sjećanje i nada nerazdvojno pripadaju zajedno. Tko otruje prošlost, ne daje nadu, nego razara njezine duševne temelje” (str. 14). Očišćena prošlost jamac je zdrave budućnosti. Unatoč ovoj činjenici mnogi se trude ostaviti prošlost zatrovanom. “Došašće znači povezivanje sjećanja i nade koje čovjek treba. Ono u nama želi probuditi ono pravo, najdublje sjećanje srca – sjećanje na Boga koji je postao djetetom” (str. 14). “Svi blagdani crkvene godine događaji su sjećanja i stoga događaji nade” (str. 15). “Osobna sjećanja hrane se velikim sjećanjima čovječanstva; velika sjećanja čuvaju se samo prenošenjem u osobno sjećanje” (str. 15). Znači, osobna i kolektivna sjećanja međusobno se isprepliću. Zato je vrlo važno pročistiti osobno sjećanje, ukloniti iz njega sve ono što ruši, razara, a posvijestiti ono što oplemenjuje. “Dok naši zemljovidi postaju sve potpuniji, čovjekova nutrina sve više postaje terra incognita, nepoznata zemlja, strana zemlja, iako bi se upravo ondje mogla dogoditi veća otkrića nego u vidljivom svemiru” (str. 15). Klasična grčka poslovica glasi: Čovječe, upoznaj sama sebe. Tu leži sva mudrost. “Došašće nije neko iznenadno i silno čudo, kakvo obećavaju propovjednici revolucije i glasnici novih putova spasenja” (str. 17). Glasnici novih putova spasenja kroz razne ideologije obećavali su nam brda i doline, a na kraju to je uvijek završavalo katastrofom. “Dani došašća su kao tiho kucanje na našu zatrpanu dušu da se odvažimo pristupiti tajanstvenoj Božjoj prisutnosti; to nas jedino može osloboditi” (str. 17-18). “‘Njemačka, probudi se!’, govorili su tada oni koji su je htjeli zaludjeti, pa i danas ima ustajanja i ustanaka koji vode u noć, a ne iz nje” (str. 20). Fašizam je budio Italiju, nacizam je budio Njemačku, komunizam je budio velik dio svijeta. Znamo kako je završilo to buđenje. Danas nas pokušava “probuditi” nova ideologija neoliberalizma. Imamo li snage oduprijeti se tome zlu modernoga vremena i spriječiti novu katastrofu? “Možda bi nam adventske pjesme koje slušamo svake godine mogle postati svjetlosnim signalima koji nam pokazuju put, koji nam daju vidjeti i prepoznati da ima većih obećanja od onih koja nude novac, moć i zabava” (str. 21). Umjesto da došašće i Božić uvijek iznova preobražavaju svako društvo, potrošačko društvo dobrano je prigušilo ovaj izvor svjetlosti i milosti. Pokušava ga potpuno komercijalizirati. “Samo od svjetla utjelovljenoga Boga možemo uvijek iznova paliti svijeće ljudskosti koje mračnome svijetu daju nadu i radost” (str. 26). Da, svijeću ljudskosti ne može se zapaliti na smetlištu povijesti ili sadašnjosti. “Krist nije za nas važan samo zbog svojega djela, zbog onog što je za nas učinio, nego iznad svega zbog onoga što je on za nas bio i što on za nas jest – u cijelosti svoje osobe” (str. 32). U odnosu prema Kristu za nas je najvažnije to što je on za nas – Bog! “Depresija i očaj nastaju kada su unutarnja osjetila u neredu ili su sasvim nestala. Više ne vidimo toplinu, ne primjećujemo ono što je utješno, dobro i spasenjsko u svijetu – sve što možemo primijetiti samo sa srcem” (str. 33). Unutarnji nered, nered duše najveća je opasnost za čovjeka. Iz toga nereda rađa se svaki drugi nered.
Božo Goluža (priredio)
Izvor: Crkva na kamenu
