Izokrenuto i izopačeno služenje slikom Božjom jednako je opasno kao i nijekanje Boga

Još smo na sadržaju knjige Europa. “Naš pojam Boga ne ostaje izvan rasprave o čovjeku.”[1] “Bog je Logos, to jest, smisao, razum, riječ. Logos znači razum, a on je temelj i jamstvo dobra.”[2] “Bog je Logos – Razum i Ljubav.”[3] “Kršćanska je vjera napustila ideju političke teokracije, te je omogućila laicitet države.”[4] “Kraljevstvo Božje ne može postojati u ovome svijetu kao politička stvarnost.”[5] “Laička država je ishod izvorna kršćanskog opredjeljenja.”[6] “Laičko značenje države suprotstavlja se laicizmu kao ideologiji.”[7] Za Crkvu je laička država sasvim prihvatljiva sve dotle dok joj se omogućava neometano djelovanje u toj dotičnoj državi. Laicizam kao ideologija potpuno je neprihvatljiv jer je izravno usmjeren protiv religije. “Ako zapadne države budu išle samo tim putem, na dužu stazu ne će se moći othrvati pritisku koji vrše ideologije i političke teokracije.”[8] U 20. stoljeću čovječanstvo je proživjelo (a netko je i preživio) razne ideologije koje su otvoreno i glasno ustale protiv Boga i vjere, ali to ne znači da u ovo naše doba razne ideologije ne truju moderno društvo. Štoviše, možda su ove opasnije od onih, jer se pojavljuju pod prividom demokracije. Uz te ideologije, za zapadno društvo vrlo je opasna politička teokracija koja se pojavljuje u nekim dijelovima Azije i Afrike. Zapadno bi društvo i na tu pojavu trebalo imati adekvatan odgovor. Joseph Ratzinger citira Kurta Hübnera: “Sukob s kulturama koje su nam danas neprijateljske moći će se izbjeći samo ako na kraju uspijemo osporiti grubu optužbu da smo zaboravili Boga ponovno usvajajući potpunu svijest duboke ukorijenjenosti naše kulture u kršćanstvu.”[9] Na ovo Crkva uporno upozorava, ali čini se bez osobita učinka. Najbolji primjer za to jest izbjegavanje spominjanja Božjega imena i kršćanstva u svim europskim institucijama, napose u europskom ustavu. “Ne ćemo naći put mira, a da iznova ne razmislimo o Bogu Biblije.”[10] “Nasuprot Presvetom Trojstvu, mnoga su božanstva različitih religija strašna, okrutna, sebična i nedokučiva.”[11] “U Isusu Kristu Bog je postao čovjekom, Bog koji je ljubav i koji je razum.”[12] “U modernom vremenu čini se da je postojanje Boga granica naše slobode.”[13] A u biti činjenično stanje potpuno je suprotno: tamo gdje nema Boga sloboda se zlorabi i čovjek upada u najgori mogući oblik ropstva. Ratzinger sada citira filozofa Sartrea koji je tvrdio da treba nijekati Boga čak i da on postoji, jer se pojam Boga suprotstavlja slobodi i veličini čovjeka.”[14] Na neki način Sartre sam sebe opovrgava kada u svome djelu Iza zatvorenih vrata svoju žalosnu sliku čovjeka sažimlje riječima: “Pakao, to su drugi”. Jasno, pakao je tamo gdje nema Boga. “Duh Sveti, Duh Istine, Paraklet – onaj koji je s nama kada smo sami.”[15] Čovjek je često sam, ali ako imamo Duha Istine, nismo sami. “Oni koji niječu Boga ubrzo postaju osobe koje uništavaju prirodu i optužuju čovjeka jer samo optužujući druge ljude i prirodu mogu bolje obrazložiti svoje suprotstavljanje Bogu: Bog koji je to učinio ne može biti dobar!”[16] U ovu zabludu upadaju mnogi, napose mladi ljudi, i to u teškim trenutcima osobnoga života ili kada vide nesreću okolo sebe. Bog nije odgovoran za zlo koje se događa u ovome svijetu. Zna se počinitelj svakoga zla. “Svijet je pun zvjerskih okrutnosti i prijetnja.”[17] “Izokrenuto i izopačeno služenje slikom Božjom jednako je opasno kao i nijekanje Boga.”[18] Vidimo, teroristi se pozivaju na ime Božje, a u biti njihovo poimanje Boga jednako je opasno kao i nijekanje Boga. “Bog nije vječna samoća, nego vječna ljubav.”[19] Zato, bilo kakav oblik nasilja nema nikakve veze s Bogom, jer Bog je Ljubav.