Pouke i misli velikoga Ratzingera

Nevjera je protivna čovjekovoj naravi

Prelazimo na knjigu O vjeri, nadi i ljubavi. “Duhovne vježbe su uvježbavanje u kršćanskome životu, uvježbavanje egzistencije u vjeri.”[1] Znači, duhovne bi vježbe za kršćanina trebale biti cijeli život. “Nisu sve religije ‘vjera’.”[2] O ovome je već bilo govora. Religija bez vjere može biti vrlo opasna za dotičnu osobu, ali i za okolinu. “Živimo u mreži onoga što ne znamo, ali se u to pouzdajemo poradi općih pozitivnih iskustava.”[3] Ne znamo kako se izradi mobitel, autobus, zrakoplov i mnoštvo drugih stvari, a ipak sve ih koristimo i na osnovi iskustva znamo čemu služe. “Ljudski život postaje nemoguć kada se više nema povjerenja u drugoga i u druge.”[4] Nemoguće je živjeti bez povjerenja, jer recimo samo zbog povjerenja u vozača sjedamo u autobus. Mnoštvo stvari radimo samo zato što imamo povjerenja u nešto ili nekoga. Ne bismo stavili rublje na pranje da nemamo povjerenja u perilicu. “Društvo ne može živjeti bez povjerenja.”[5] Ratzinger citira Tomu Akvinskoga: “Nevjera je protivna čovjekovoj naravi”.[6] “Vjera se uvijek odnosi na nekoga tko ‘poznaje’ stvar.”[7] “Izričit ateizam pretendira da previše zna i očito ponovo nosi u sebi dogmatski element. Nitko ne može tvrditi da u stvarnome smislu ‘zna’ da Bog ne postoji.”[8] Komunisti su govorili da “znaju” da Bog ne postoji, pa su onda stvorili novu, svoju “religiju”. Očito su se prevarili u svome “znanju”. “Pitanje Boga po svojoj biti ne može biti ugurano u granice znanstvenoga istraživanja u strogu smislu riječi. U ovomu je smislu tvrdnja o postojanju ‘znanstvenoga ateizma’ besmislena drzovitost, kako jučer, tako danas i sutra.”[9] Niti prirodne znanosti, niti filozofija, niti ikoja druga znanost ne može se pozivati na “znanstveni ateizam”. “Žeđ za beskonačnim pripada čovjekovoj biti, odnosno, upravo jest njegova bit.”[10] Znači, čovjek je čovjek po tomu što žeđa za beskonačnim, ili konkretnije – što žeđa za Bogom. “Pitanje Boga nije za čovjeka teoretski problem. Ako u teoriji pripustim agnosticizam, moram se u praksi odlučiti između dviju mogućnosti: živjeti kao da Boga nema ili živjeti kao da ga ima.”[11] Često se teorija i praksa ne podudaraju. Mnogi se priznaju vjernicima, a žive kao da Boga nema. “Agnosticizam je po svojoj biti više od teorije, u pitanju je životna praksa.”[12] “Pred pitanjem Boga za čovjeka ne postoji neutralnost.”[13] Ovdje se možemo prisjetiti prispodobe o “ludom bogatašu” (Lk 12,16-21): “Čovjek kojega su svi poznavali kao pametna i uspješna u Božjim je očima budala. Ovaj se istodobno lud i inteligentan čovjek čini vjernom slikom našega modernog prosječna ponašanja.”[14] Na sve strane oko sebe vidimo “pametne i uspješne”. Misle da su uspješni po tomu što su prevarili mnoge i prigrabili nekakvo imanje. Ma, ne samo u Božjim očima, nego i u očima čovjeka koji razmišlja, ti “pametni i uspješni” nisu ništa drugo nego budale. Čemu sve to?! Inteligentan a u isto vrijeme lud čovjek znat će zgrnuti blago, ali nikada ne će spoznati koja je svrha toga njegova imanja. Sreću čovjeku ne donose puni hambari; s time se mogu zadovoljiti neka druga stvorenja, ona niže vrste.

Božo Goluža (priredio)

[1] Joseph Ratzinger, O vjeri, nadi i ljubavi, Verbum, Split, 2014., str. 11.

[2] Isto, str. 12.

[3] Isto, str. 14.

[4] Isto, str. 15.

[5] Isto, str. 16.

[6] Isto.

[7] Isto.

[8] Isto, str. 18.

[9] Isto, str. 18-19.

[10] Isto, str. 19.

[11] Isto, str. 20.

[12] Isto, str. 21.

[13] Isto, str. 21.

[14] Isto, str. 23.

Izvor: Crkva na kamenu