U ovome osvrtu pratit ćemo knjigu Novi izljevi Duha. Pokreti u Crkvi. “Svijet bez Boga ne može biti dobar.”[1] Tko ima oči i uši da vidi i čuje, ovu činjenicu može vidjeti i čuti svakoga dana. “Crkva sama po sebi ne može postaviti ‘funkcionare’, nego mora očekivati Božji poziv.”[2] Znači, svećenici nisu funkcionari, nego odabranici Božji, čija je zadaća propovijedati i živjeti Kristovu Radosnu vijest. “Poziv Dvanaestorice bio je plod noći koju je Isus proveo u molitvi.”[3] Bez molitve nema ozbiljna posla. “U brizi za preživljavanje svojih ustanova, Crkvi nije dopušteno da u prvi plan stavi broj, snizujući duhovne zahtjeve.”[4] Nije važno koliko ima svećenika, nego kakvi su. “Crkva će morati održavati što je više moguće skromne administrativne institucije.”[5] U pojedinim dijelovima svijeta (primjer je za to Njemačka) Crkva je uvelike opterećena administracijom. “Dijeliti Crkvu na ‘ljevicu’ i ‘desnicu’, na proročko stanje redovničkih redova i pokreta, s jedne strane, te hijerarhiju, s druge, djelatnost je na koju nas ništa u Pismu ne ovlašćuje.”[6] Žalosno je kada i u Crkvi vidimo podjelu na “mi” i “oni”. “Otići u pustinju znači izići iz snažno ustanovljenih struktura mjesne Crkve, izići iz kršćanstva koje se malo-pomalo prilagođava potrebama svjetovnoga života.”[7] Crkva djeluje u svijetu, ali nije od svijeta. “U Crkvi uvijek moraju postojati službe i poslanja koja nisu čisto mjesne naravi.”[8] Crkva je Božanska ustanova proširena po cijelome svijetu i u tome duhu treba i djelovati. “Ne možemo dopustiti da se razvije elitističko kršćanstvo.”[9] Razna crkvena udruženja ponekada su u opasnosti smatrati sebe boljima od drugih, razvijajući tako elitizam. “Kršćanstvo nije skupina prijatelja koji se odjeljuju od drugih te se zatvaraju sami u sebe, nego su osobe koje Gospodin nalazi i koji prihvaćaju braću koju im Gospodin daje. Kao što znamo, razlika između prijatelja i brata je upravo u tome: prijatelj je netko koga tražim, a brat mi je darovan.”[10] “Vjera iznova mora formulirati svoje razloge kako bi iznova stigla do svijesti današnjega čovjeka.”[11] “Mi kršćani moramo braniti ne samo Crkvu, nego i čovjeka kao Božje stvorenje.”[12] “Ono što definira Crkvu ne može biti socijalna služba, nego vjera u Boga iz koje napokon izvire i socijalni rad.”[13] “Bog nije lijepa riječ koja se nalazi iznad stvarnosti: ako Bog nije prisutan, ništa više ne funkcionira.”[14] “U komunističkim zemljama odstranili su Boga u ime socijalne zauzetosti, ali su na taj način i razorili istinsku socijalnu odgovornost.”[15] “Nasilje nije dio evanđelja.”[16] “Crkva nije tržnica gdje svatko traži svoju skupinicu, nego je obitelj u kojoj imam braću koju nisam tražio, nego koju mi Gospodin daruje.”[17] “Istina je da može postojati bolesna religija te toliki fenomeni našega vremena otkrivaju upravo patologiju religija koje stvarno postaju prijetnja za osobu.”[18] Znači, nije svaka religija dobra! “Ovo je povijesna odgovornost Crkve, u trenutku u kojemu se religija budi u tolikim oblicima te stvarno može postati bolest jer ne nudi istinsko Božje lice.”[19] Govoriti o Bogu, a ne upoznati njegovo Lice koje je sama Ljubav, znači zastupati bolesnu religiju. To je religija bez vjere! “Idemo prema kršćanstvu koje će biti sve više manjinsko, koje se ne poistovjećuje s općom kulturom.”[20] Žao nam je što u pojedinim dijelovima svijeta postajemo manjina, ali tim više pozvani smo na istinsko svjedočenje Evanđelja.
Božo Goluža (priredio)
[1] Joseph Ratzinger, Novi izljevi Duha. Pokreti u Crkvi, Verbum, Split, 2008., str. 16.
[2] Isto, str. 19.
[3] Isto.
[4] Isto, str. 22.
[5] Isto, str. 23.
[6] Isto, str. 28.
[7] Isto, str. 35.
[8] Isto, str. 46.
[9] Isto, str. 75.
[10] Isto.
[11] Isto, str. 81.
[12] Isto.
[13] Isto, str. 83.
[14] Isto, str. 89.
[15] Isto.
[16] Isto, str. 97.
[17] Isto, str. 102.
[18] Isto, str. 105.
[19] Isto, str. 106.
[20] Isto, str. 109.
Izvor: Crkva na kamenu