Aurelije Augustin, O državi Božjoj (De civitate Dei), I., KS, Zagreb, 1995.
Augustin sarkastično govori kakvo bi društvo neki željeli: “Samo neka [država] opstoji, samo neka cvate sva u izobilju, nek je slavna po pobjedama ili, što je još sretnije, nek je sigurna u miru. A koliko se to nas tiče? Nama je više stalo do toga da je tkogod sve bogatiji, te tako izdržava svoju svakodnevnu rasipnost, i da tako onaj tko je moćniji podvrgne sebi one što su slabiji. Nek siromasi slušaju bogataše radi svoje sitosti i nek pod njihovom zaštitom uživaju nepomućenu dokolicu, a nek bogataši zlorabe siromahe kao svoje štićeništvo i služinčad svojoj oholosti. Neka puk plješće, ali ne savjetnicima onoga što je po nj korisno, nego udjeliteljima užitaka. Nek se ne naređuje ništa što je teško, i nek se ne brani ništa što je prljavo. Neka [se] kraljevi ne brinu o tome da su podanici dobri, nego da su pokorni. Nek pokrajine kraljevima ne služe kao ravnateljima ćudorednih običaja, nego kao gospodarima životâ i kao opskrbiteljima užitaka, i neka ih iskreno ne časte, nego neka ih se ropski plaše” (2,20).
“Ako je pak kralj nepravedan, onda država nije samo manjkava, nego uopće i ne postoji nikakva država” (2,21,2). Imajući u vidu ovo načelo, pitamo se postoji li danas ijedna država?
Augustin navodi Cicerona: “Zbog naših vlastitih poroka, a ne zbog neke zle kobi, mi smo sačuvali državu po imenu, ali smo je u stvarnosti davno izgubili” (2,21,3). I danas mnoge države postoje samo po imenu. Među takvima je i ova naša.
“Istinske pravednosti nema osim u onoj državi kojoj je utemeljitelj i vladar Krist” (2,21,4).
“Želiš li doći u blaženi grad, izbjegavaj društvo zloduhâ” (2,29,2).
“Iz obilja se izrodi zavist” (3,10).
“Žudnja za vladavinom na ljudski rod navaljuje velike nevolje i uništava ga” (3,14,2).
Augustin citira rimskoga povjesničara i političara Salustija: “Građani bijahu nazivani dobrima ili zlima, ali ne prema zaslugama za državu, jer svi su bili jednako pokvareni; nego se dobrim smatrao onaj što je bio najbogatiji i sposobniji da naškodi, i jer je branio sadašnje stanje” (3,17,1). Svjedoci smo kako su i danas mnoge vrijednosti izokrenute.
Scipion, pobjednik Hanibala u Drugom punskom ratu, naredio je “da mu čak ni mrtvomu ne priređuju pogreba u nezahvalnoj domovini” (3,21). Sličnu su nezahvalnost doživjeli i još uvijek doživljavaju i mnogi hrvatski branitelji. Povijest se ponavlja.
“Napadnuti bijaše ranjen u tijelo, a napadač u dušu!” (3,22). Lakše je imati tjelesne nego duševne rane i ogrebotine.
Božo Goluža
Izvor: Crkva na kamenu
