Ispovijesti sv. Augustina

U kolike nas boli bacaju naše ludosti!

Foto: IPA

U ovoj rubrici u sljedećem razdoblju slijedimo izabrane misli sv. Augustina, s ponekim našim komentarom.

Aurelije Augustin, Ispovijesti, KS, Zagreb, 92002.

“Oholost se želi pokazati kao uzvišenost” (2,6,13). Oholicu ljudi uglavnom ne podnose, ali mu često laskaju zbog koristi.

“Kad sam odlazio od istine, meni se činilo da idem k njoj” (3,7,12). Kada je čovjek u zabludi, istinu zamijeni neistinom, pa mu se neistina pričinja kao istina. Ljudi su skloni, čak i protiv svoga uvjerenja, neistinu prezentirati kao istinu zbog vlastite koristi ili kako bi opravdali svoja stajališta i svoje čine.

“Je li ikada ili igdje nepravedno ljubiti Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim, a bližnjega svoga kao samoga sebe? (Mk 12,30 sl.; Mt 22,37 sl.). Zato opačine koje su protiv prirode treba svagdje i uvijek osuđivati i kažnjavati, kakve su na primjer bile opačine Sodomljana. Kad bi ih svi narodi počinjali, po božanskom bi zakonu svi bili jednakom krivnjom okrivljeni, jer taj zakon nije ljude učinio takvima da na taj način opće među sobom. Time se, naime, povređuje i samo zajedništvo koje moramo imati s Bogom, kad se ista priroda koju je on stvorio kalja izopačenom požudom. A opačine koje su protiv običaja ljudi treba izbjegavati prema raznolikosti tih običaja: da se međusobni ugovor neke države ili naroda, utvrđen običajem ili zakonom, ne povrijedi nikakvom požudom građanina ili stranca. Sramota je, naime, za svakog pojedinca ako se ne slaže s cjelinom kojoj pripada. Ali kada Bog nešto zapovijeda protiv običaja ili ugovora bilo čijega, treba to činiti ako i nikada ondje nije tako nešto učinjeno, a ako je bilo ukinuto, treba obnoviti, ako nije bilo ustanovljeno, treba ustanoviti. Jer ako kralj u državi kojom vlada smije zapovijedati nešto što nitko prije njega, pa ni on sam, nije nikada zapovjedio, pa ako slušati njega ne znači raditi protiv državnoga poretka, nego naprotiv ne slušati ga znači biti protiv toga poretka – opće je naime načelo ljudskoga društva da svoga kralja treba slušati – koliko se više treba Bogu, gospodaru svega stvorenja, bez oklijevanja pokoriti u onome što zapovjedi! Kao što se na ljestvici ljudskoga društva veća vlast postavlja nad manju da joj ova služi, tako je Bog iznad svega” (3,8,15). Protunaravnih opačina bilo je uvijek u povijesti, ali su one prepoznavane kao opačine, a ne kao vrline. U ovo naše vrijeme opačine protiv prirode pokušava se predstaviti kao nešto normalno. Te nastranosti nastoje čak i državnim zakonima zaštititi. Usprkos pokušaju legalizacije protuprirodnoga ponašanja, opačina će uvijek ostati nešto neprihvatljivo.

“Mnoga dakle djela za koja bi se ljudima moglo činiti da ih treba osuditi bila su pohvaljena tvojim [Božjim] svjedočanstvom, a mnoga djela hvaljena od ljudi osuđuje tvoje [Božje] svjedočanstvo” (3,9,17). Često se naša mjerila ne slažu s Božjim mjerilima.

“Pravednost malo cijene zbog pohlepe za novcem” (5,12,22). Uvijek ista priča: i prije Isusa, i u Isusovo, i u Augustinovo, i u naše vrijeme – trka za novcem. Onaj tko bezobzirno prikuplja novac i ovosvjetsko bogatstvo najčešće do pravednosti ne drži ništa. Pohlepa za novcem i nepravda koja iz toga proizlazi uzrok je mnogih zala u svijetu.

Opstojnost Božja: “Koliko bezbrojnih stvari vjerujem kojih ne vidim niti sam bio prisutan kad su se događale” (6,5,7). Čudimo se kako čovjek lako povjeruje u nekakve “bablje priče”, a Božje djelovanje u svijetu ne prepoznaje.

“U kolike nas boli bacaju naše ludosti!” (6,6,9). Za sve zlo koje nas snađe skloni smo optužiti druge, iako smo najčešće sami krivi za mnogo toga što nam se dogodi. Zato, živjeti mudro, znači živjeti spokojno.

“Jao duši smjeloj koja se nadala da će imati nešto bolje ako se udalji od tebe [Boga]!” (6,16,26). Koliki sreću traže mimo, pa i protiv Boga, misleći da će bez Boga lakše i uspješnije živjeti. “Smjele” su to duše, ali neodgovorne. I rasipni sin bio je “smjela duša”, ali znamo kako je to sve završilo.

“Lakše bih sumnjao da ja živim nego da nema istine” (7,10,16). Nitko od nas živih ne sumnja da smo živi. U ljudskom društvu istina je uvijek na kušnji, a često je i zanijekana. Upravo zato mora postojati vječna, neuništiva Istina koja obuhvaća cijeli svemir, a to je Bog.

Božo Goluža (priredio)

Izvor: Crkva na kamenu