Poziv na svetost često zna biti kamen spoticanja u vjerničkom poimanju života. Naime, govoreći o životu u Kristu, na koji smo svi mi krštenici pozvani, govorimo o životu u krjeposti i bez grijeha, barem ne namjernoga. Sveti Pavao poziva učenike da se do krvi odupru grijehu, jer je spoznao da je to jedini način da baštine Kraljevstvo nebesko. Kako je sekularizam poprilično nametnuo svoj način razmišljanja, ispunjen lažnom tolerancijom i jednakošću u krivim stvarima, dok se o bitnim stvarima ne govori, tako se i poziv na svetost i život u svetosti počeo smatrati vjerskim ekstremizmom, gotovo pa fanatizmom.
Kada se netko od onih koji govore o Bogu, ovdje posebno mislim na svećenike, odvaži pozvati ljude da žive svetačkim životom, možemo izdvojiti nekoliko vrsta pogleda koje dobijemo od vjernika. Jedni, u razumijevanju istinskoga poziva na svetost, prihvaćaju poticaj i nastoje iz dana u dan živjeti život u Kristu. Drugi prihvaćaju to kao istinu, ali prepuštaju taj život i poziv drugima, a oni nastavljaju ovim “normalnim” putem. Treći smatraju da se to na njih ne odnosi, jer su oni dobri i da se drugi trebaju promijeniti. A četvrti samo odmahnu rukom.
Ima li nade, ima li smisla i ima li uopće potrebe govoriti i svjedočiti? Kristov poziv stoji pred svakim čovjekom. On zove i želi nas blizu sebe, da skupa s njim sudjelujemo u njegovu spasiteljskom djelu, ne zato što nas treba, nego zato što nas želi i ljubi. Nekada je nekom jednostavno potrebno malo više da od šarenila svakodnevice primijeti Kristov jednostavni plašt koji tako nenametljivo stoji, njegov blagi pogled i mirni glas koji zove, strpljivo i blago, poziva na svetost. I nikad ne znamo kojim ćemo činom ili riječju nekome skrenuti pogled da pogleda Krista u oči i da ostavi sve i krene za njim.
Don Ivan Marčić
Izvor: Crkva na kamenu
