Euharistija – mir, agapa – razdor

Foto: hr.wikipedia.org

Apostol Pavao na svome Drugom misijskom putovanju, 49.-52. godine, bio je u dva maha u Korintu u Grčkoj. Prvi je put došao iz Atene, gdje je bio doživio pravi misionarski poraz, koji ga se duboko dojmio. Bilo je to oko 50. godine. U Korintu je ostao 18 mjeseci, koje je sv. Luka zbio u 17 redaka (Dj 18,1-17). Najprije se nastanio kod Akvile, Židova, i supruge mu Priscile, Rimljanke, koji nisu imali djece. Subotom bi Pavao propovijedao u sinagogi dok ga Židovi nisu potjerali kada su čuli kako osobno svjedoči o uskrslom Isusu. Zatim je prešao u novokrštenika Ticija Justa. Imao je u Korintu uspjeha: “Mnogi od Korinćana koji ga slušahu povjerovaše i krstiše se” (Dj 18,8). Tu je Pavao noću čuo Isusov glas: “Ne boj se, nego govori i ne daj se ušutkati! Tà ja sam s tobom i nitko se ne će usuditi da ti naudi. Jer mnogo je naroda mojega u ovom gradu” (Dj 18,9-10). Ipak Židovi ga predvedoše na sud, ali ga sudac Galion ne htjede suditi. Apostol iz Korinta ode u Efez, odakle posla u Korint Timoteja da malo izvidi stanje duhova. Zatim on osobno, drugi put, dođe, ali se u Korintu već razvignjala buktinja svađe, razdora i svakovrsna nereda. Pavao se ponovo povuče u Efez, a u Korint posla učenika Tita.

Korint bijaše velik grad: pogana puno, kršćana malo. Možda 300 kršćana na 300 tisuća pogana. Ali Pavao piše veliku Prvu poslanicu Korinćanima, čak i Drugu, 54.-55. godine, kao da pred sobom ima one stotine tisuća. U Prvoj Korinćanima Apostol govori o dvjema večerama koje su se prakticirale u njegovo doba. Jedna je bila agapa (grč. ljubav), fizička gozba, a druga Euharistija.

Agapa. Večera je Grcima bila glavni obrok dana. Za doručak bi se uzelo nešto malo. Ručak gdje se nađeš, na ulici, na tržnici. A večera bijaše dobro spremljena i začinjena, blagoslovljena i razdragano blagovana. Na tu društvenu večeru, “bratsku gozbu”, koja bi se priređivala nedjeljom popodne, prije Euharistije, dolazile bi bogatije obitelji, donosile narezaka i napitaka, a siromašniji kršćani, pogotovo robovi, dolazili bi da barem jednom tjedno pošteno prezalogaje. S početka su se svi kršćani okupljali, i siromašni i bogati, i direktori i robovi. Ali tijekom vremena, ovi poslovni i bogati odvajali bi se u posebne sobičke ili terase, gdje bi se, uz obilne zdjele prenajedali, a uz pune bokale prenapijali, a siromasi bi ostajali gladni i žedni i stvarali nered. Zato Pavao oštro opominje kako to da jedni preobiluju, a drugi preoskudijevaju? Ne ćemo tako! “Kad već dajem ta upozorenja, ne mogu pohvaliti što se ne sastajete na bolje, nego na gore. Ponajprije čujem, djelomično i vjerujem: kad se okupite na Sastanak, da su među vama razdori. […] Kad se dakle tako zajedno sastajete, to nije blagovanje Gospodnje večere: ta svatko se pri blagovanju prihvati svoje večere te jedan gladuje, a drugi se opija. Zar nemate kuća da jedete i pijete? Ili Crkvu Božju prezirete i postiđujete one koji nemaju? Što da vam kažem? Da vas pohvalim? U tom vas ne hvalim” (1 Kor 11,17-22). Ova bi agapa bila prije Večere Gospodnje. Pa oni pijanice i izjelice ne bi ni ostajali na Misi, nego bi ih netko odvukao doma. Tako Pavao oštro prekorava takve ne/kršćane.

A Euharistija ili Večera Gospodnja bila je nedjeljna sveta Misa koja po sebi traži da vjernici pristupaju pristojno i dostojno. Zato je trebalo odvojiti te dvije večere: neka se jedna, agapa, priređuje i blaguje kod kuće, a druga, Euharistija, u kršćanskoj zajednici, u crkvi, gdje pristupaju samo oni koji su duhovno i moralno pripremljeni, skrušeni, zreli. Na toj se nekrvnoj sakramentnoj Misi iskazivao čin klanjanja i kajanja, kao i zahvala Bogu (Eucharistia!) za sva njegova dobročinstva i upućivale molbenice za svakodnevne potrebe. I slušala Božja riječ, pratilo tumačenje predvoditelja Misnoga slavlja, izgovarale Isusove riječi koje sv. Pavao donosi u nastavku navedena teksta.

Naši današnji vjernici ne traže agapu – nekadašnji banket razdora i svađe, u čemu ih Pavao nije mogao “pohvaliti”, nego žele Euharistiju da joj u crkvi, na dužnu odstojanju, pristupaju ispovjeđeno i raskajano. I znaju da ništa ne može zamijeniti ili nadoknaditi takvo živo i osobno sudjelovanje u svetoj Misi i sakramentnoj svetoj Pričesti, koja duši donosi mir Krista uskrsloga. Vjernici s poštovanjem prate prijenos svete Mise i na radiju i na televiziji, ali dobro znaju vjersku istinu da u televizijskoj kutiji nema Pretvorbe ni kruha u Tijelo ni vina u Krv Gospodnju! Pa ni u prijenosu Papine Mise iz bazilike svetoga Petra u Vatikanu! Sam je Papa 17. travnja rekao o tome: “Ovo nije Crkva: ovo je Crkva teške situacije, koju Gospodin pripušta, ali ideal je Crkve uvijek s narodom i sa sakramentima. Uvijek”.  Da je Gospodin Isus želio biti virtualan posrednik, da ga prate bulumente audio i video snimatelja, da mu doslovne riječi ostaju na magnetofonskim vrpcama i drugim medijskim prometalima, On bi se pojavio, ne u prvom, nego u dvadeset i prvom stoljeću naše ere. Bog je stvorio ljudsko srce koje je Njegov originalan i video, i audio, i mobitel, i CD, i kako se sve ne zove. On razgovara s razumno-slobodnim ljudskim srcem, a ne s medijskom škatulom! I samo će to SRCE doći na SUD BOŽJI! Pa što je snimilo – snimilo!

Izvor: Crkva na kamenu