Kako će biti na Sudnjem danu?

Veličanstven prizor Sudnjega dana. “Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva” (Mt 25,31-33).

“Kada Sudac s višnjom vlasti dođe pretrest ljudske strasti”, u pratnji svih svojih dvorskih anđela, sjest će na prijestolje slave svoje. Anđeli će, kao pravi čuvari, pozvati svako ljudsko tijelo s ove zemlje na uskrsnuće, da se sjedini s dušom u istu osobu kako je djelovala u ovom smrtnom životu. “Smrt i narav zadivljene motre ljude oživljene na sud Božji sakupljene.” Sada svi besmrtno preobraženi: jedni na uskrsnuće života, a drugi na uskrsnuće osude. U toj jedinstvenoj audijenciji podizanjem sudačke ruke nastaje velika dioba svijeta. Sudac višnji razvrstava sve ljude u dva velika tabora, u blagoslovljene i neblagoslovljene, kao što pastir razvrstava ovce na desnu, a jarce na lijevu stranu. Razlika između ovaca i jaraca u pastirskom je životu prilično velika:
– Ovce su mirne, umiljate, pitome, lako vodljive.
– A jarci su prkosni, tvrdoglavi, nepokorni, radije će u divljinu nego u pitominu.
– Ovce redovito nisu rogate.
– Jarci su obično rogati, Rogovima lako nanesu štetu ovcama, čak i osobama.
– Ovce su šutljive, povučene, pasivne.
– Jarci žele dominirati terenom, agresivni, pohotljivi.
– Po danu, doduše, ovce i jarci zajedno idu na ispašu, ali se po noći luče: ovce radije leže na otvorenom, na zraku, a jarci u zatvorenim torovima, u toplu.

Isus uzima seosku sliku lučenja ovaca od jaraca da osvijetli vječnu istinu podjele ljudi na dobre i loše kako su na zemlji služili i nebo zaslužili.

I počinje suđenje, završni dijalog i presuda. Svi se dakle ljudi dijele u dva naroda: u Božji narod blagoslovljenih koji su išli uskom stazom Evanđelja, i u nebožji narod prokletih koji su išli širokim putom koji vodi u mjesto muka.

Vječni Sudac donosi tri božanska mjerila suđenja koja su tijekom stoljeća revolucionirala svijet u svome mišljenju, djelovanju i vjerovanju.

1. – Obična djela: “Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni'” (Mt 25,31-36).

Bog sudi jednostavne stvari koje može svatko živ i razuman činiti. Isus je taj svoj princip izrekao i prije ove prispodobe. “Uistinu, tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća” (Mk 9,41). Slično i u Mateja: “Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća” (Mt 10,42). Što je to čaša vode, pa i hladne vode!? Doduše zbog toga što su Kristovi. A gle nagrade! Ovdje Isus govori o svakodnevnim stvarima: ne traži od tebe i od mene da podignemo pekaru i zaposlimo deset ljudi u poduzeću i hranimo grad, nego da dadnemo gladnu čovjeku komad kruha, čašu vode, doručak. Ne očekuje Gospodin od tebe i od mene da sagradimo dispanzer i primimo pedeset bolesnika i isto toliko zaposlenika, nego da posjetimo bolesne u susjedstvu ili u bolnici kada je slobodan pristup. Tako i s prihvaćanjem stranca, s odijevanjem gola, s pohađanjem zatvorenika, s poučavanjem neuka. Netko može činiti dobro iz reklame da ga drugi slave. A može iz obična odgovora ljudskoj stvarnoj potrebi, koju vidi čovjek, pogotovo Bog. Čeka ih Kraljevstvo pripravljeno od postanka svijeta.

Slične će riječi, samo u negativnu obliku, izgovoriti Sudac i onima koji nisu toga učinili, lijevima, prokletima (Mt 25,37-40). Čeka ih vječna muka.

Martinov ogrtač. Poznata je priča o sv. Martinu (315.-397.), rimskom vojniku, koji naiđe na jednoga prosjaka modra ko čivit. Martin mu ne imade što drugo ponuditi nego mačem prepolovi svoj stari izlizani ogrtač i dade mu jednu polovicu da se zamota. Zašto ne cio ogrtač? Zato što je rimski vojnik primao od vojne uprave ogrtač tako da je on platio jednu polovicu, a drugu mu je polovicu posudila vojska. Martin je vojnik dao samo svoj plaćeni dio, dakle sve svoje, a vojničko nije dirao, jer nije s time raspolagao kao svojim pravom. Ali nije naglasak u tome – a jest i tu! – nego u tome što je te noći Martin usnuo san. Ukazalo mu se nebo s Isusom i anđelima njegovim. Na Isusu neki stari otrcani ogrtač. Pristupi mu jedan od Arkanđela i veli mu: “Gospodine, odakle ti taj dotrajali plašt?” Isus mu odgovori: “Dao mi ga moj sluga Martin.” Martinu drago do neba… Oko godine 370. ljudi iz Turona (franc. Tours) pozvali Martina da dođe “izliječiti jednu bolesnicu”. Kada je pozvani došao u taj grad, pita gdje je ta “bolesnica”. Oni mu rekoše: Naša je biskupija bolesnica, već više vremena bez biskupa. Mi te pozvali i mi te biramo za biskupa. Tu je Martin biskupovao 27 godina.

2. – Nesvjesna djela: “Tada će mu pravednici odgovoriti: ‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!'” (Mt 25,37-40).

Čovjek ne mora biti čak ni svjestan svoga dobra djela koje je učinio drugomu. On naravno daje kruha i vode potrebnomu, on kao nešto normalno prima nepoznata stranca, neprimjetno odijeva sirotana, posjećuje bolesna. Ovaj put, nije uopće svjestan da to čini “u ime Kristovo”, ni iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu svomu. Jednostavno se čovjeku smiluje tjelesni ili duševni potrebnik i zato u srcu odluči učiniti mu dobro. To što je čovjek učinio bez velika razmišljanja, spontano, potaknut samilošću socijalnog slučaja, iz čiste potrebe dotičnoga, to se eto pred Bogom plaća. I to vječnom nagradom. Što učinismo onomu najmanjemu, najnemoćnijemu, to učinismo Bogu.

Slično će Sudac reći i onima s lijeve strane (Mt 25,41-43), koji će se na svoj način opravdavati neznanjem. Da smo mi Betlehemćani znali tko se među nama rodio, drukčije bismo postupili prema Mariji, Josipu i Djetetu. Nismo znali! Da smo mi Nazarećani znali, tko je među nama živio, drukčije bismo se prema njemu ponašali, ne bismo ga nikada potjerali iz svoga grada (Lk 4,28). Ali nismo znali! Da smo mi Židovi znali, da je to bio Krist, ne bismo nikada rekli: Raspni ga, Raspni! (Lk 23,21). Nismo znali! U ovoj je Isusovoj paraboli osuđeno upravo to stajalište: “Da smo znali, mi bismo se drukčije vladali”. Kada vidiš noseću ženu kojoj je došlo vrijeme da rodi, zar bi trebalo znati još nešto više nego da joj je potrebna hitna pomoć da se dijete rodi živo i zdravo, bez obzira čija je žena i čije je dijete?! A za njih ne bijaše mjesta ni u svratištu (Lk 2,7). Da sam znao da je ono svećenik, biskup, posve bih drukčije govorio. Zbilja?

3. – Dobra djela: “Tada će mu i oni odgovoriti: ‘Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ Tada će im on odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste’. I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni” (Mt 25,44-46).

Isus postavlja i treće načelo po kojem će suditi čovječanstvo. Ne će nas provjeravati koliko je naše poznavanje teologije. Ne će se interesirati jesmo li bili slabi učenici ili dobri učitelji u katehezi. Ne će nas pitati koju smo službu obavljali na ovome svijetu, nego jesmo li činili dobro bližnjemu ili nismo. Sve valja odložiti u stranu, samo dobra djela na sunce! A kako će proći oni koji ne mogu činiti dobrih djela, koji su sami potrebnici? Svi možemo misliti, željeti, govoriti pa onda donekle i činiti dobra djela. Možemo biti strpljivi u svojim patnjama. Moliti u svojim nevoljama. To je dobro djelo!

Izvor: Crkva na kamenu