Razmišljam često o pogledu Kristova vjernika, kako on uopće donosi svjetlo duši kojoj služi. Osvrnem se često oko sebe i vidim ljude, hodaju smrknuti, zabrinuti i turobni. Ono što je zabrinjavajuće jest da je to postalo toliko normalno, da onaj koji se usudi smijati se biva ismijavan kao nenormalan, neozbiljan i kojekakav još. Biblija nas stalno poziva na radost, nadu, vedrinu, da budemo svjetlost svijeta. Uistinu, svaki čovjek koji se zna smijati svjedok je toga da se smijehom mogu izliječiti mnoge duhovne poteškoće i da se smijući možemo olakšati mnogih briga i problema. I ako znamo sve to, zašto se onda ne smijemo?
Volim uvijek za primjer uzeti Blaženu Djevicu Mariju. Nigdje ne piše da se smijala, ali uvijek mi je u glavi kao osoba koja je vedroga pogleda i vedre naravi. U Svetomu Pismu piše da je ona sve događaje pohranjivala u svom srcu i onda o njima razmišljala. Ta razmatranja koja je ona sama imala nisu mogla biti drugačija nego vedra i puna zahvalnosti Gospodinu, jer u protivnom ne bi bila i ostala ono što jest. Pokušajmo staviti sebe u kontekst njezina života. Sve događaje je pohranjivala u srcu, bez gorčine, bez tuge i bez pakosti. Kako bi to izgledalo da mi pokušamo isto? Kako bi izgledao Marijin život gledan očima čovjeka koji se odbija radovati životu? Zamišljam taj osvrt ovako: “Rodila sam u štali! Smrdi, puše, hladno! Onog svog srēću sam poslala da nam nađe sobu. Da sam mu rekla vilu, pa hajde, nego sobu. Ni to nije sposoban! Našla bih ja, nego ne mogu, trebam roditi! Nemam se gdje ni oprat, oko mene slama. Došli mi pastiri, donijeli one ovce. Onaj sir, mlijeko, tko zna kad su onu posudu zadnji put oprali… Voljela bih da mi nisu ni dolazili, šta će mi?” Pa sve tako. Zar je uistinu tako lako i ono najljepše što u našoj vjeri imamo otrovati do neprepoznatljivosti?
Potrebno je uistinu gledati na ljepšu stranu života i biti vedar. Smijeh liječi, a radost oslobađa. Kaže Knjiga Postanka: “Gospodin reče Kajinu: ‘Zašto si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno? Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš. A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu: na te vreba, ali mu se možeš oduprijeti'” (Post 4, 6-7),
Don Ivan Marčić
Izvor: Crkva na kamenu
