Što je to “Općinstvo svetih”?

Foto: italian-traditions.com

“Općinstvo svetih”, što ga molimo u Vjerovanju, grana se u 3 stanja Crkve:

1. – Crkva vojevanja. To je sadašnje stanje u vremenu i prostoru. Ljudski je život u Bibliji nazvan vojevanjem – militia (Job 7,1) ili bojem – dobar boj (2 Tim 4,7) protiv ćudoredna zla, protiv đavola koji su s neba “bačeni na zemlju” (Otk 12,9) i kao napasnici umiješali se u narod. Apostol Pavao uzima vojničke slike pojasa mira, oklopa pravde, štita vjere, kacige spasenja i mača Duha (Ef 6,14-17).

Bog nas je posredstvom roditelja stvorio. Osobno nam dušu ulio. I trima nas darima opremio: fizičkim TIJELOM i duševnim moćima RAZUMA i SLOBODNE VOLJE.

– TIJELO, Božje remek-djelo, ima nekoliko tisuća dijelova ili organa i dvije duhovne moći: umna svijest i ćudoredna savjest pod ljudskim “ja”. To je osoba. Tijelo je tako sazdano da je savršeno prikladno za sve vrste radnji. Stvoreni smo za rad! Fizički. Ali često je od tih tjelesnih djelića po cio snop u kvaru: oštećeno uho, bolesno oko, pokvarena pluća, usahla kost, nije posve prometan probavni sustav i slično. Zašto tako? – Možda i zato da uvidimo da nismo mi sami to čudesno tijelo skovali, nego smo ga kao gotovinu primili na dar koji treba Bogu uzvratiti uzdarjem i uradkom. On nama dar, a mi na dar – rad. On taj naš rad nagrađuje. Nagrađujući radove naše, nagrađuje darove svoje! Ima ona Isusova prispodoba o talentima (Mt 25): jedan sluga prima 5, drugi 2, a treći 1 talent. Svi trebaju raditi i zaraditi. Onaj što ih prima 5, zarađuje drugih 5; onaj drugi zaslužuje druga 2, a onaj treći svoj talent u rubac pa iza kuće u zemlju. Prva dva marljivca primaju nagradu pohvale i širega polja rada, a treći, neradnik, kaznu i oduzima mu se i taj talent i daje onomu koji ih imaše deset. Tko ima i radi, imat će još više; a tko ima i ne radi, oduzet će mu se i ono što misli da ima. To je Božja logika. Svi ljudi imaju po jedan talent – život. Netko taj dar života umnoži u dvoje djece, u četvero, u osmero, roditelji sv. Leopolda Bogdana Mandića (1866.-1942.) u dvanaestero – on bio dvanaesti! A netko u duhovna djela. A netko – u ništa! Tu je naša pobjeda ili poraz.

Borimo se na zemlji protiv svih vrsta tjelesnih bolesti, napose protiv strašnih epidemija, koje su kroz povijest zatrpavale milijune u zemlju: protiv gube i kuge, protiv raznih virusa, vidljivih i nevidljivih. I kada nam se učini da smo jednu pošast svladali, bukne buket novih, njezinih podvrsta. I ne umremo li od bolesti, umrijet nam je od starosti.

– Duša ima RAZUM ili inteligenciju koja se može izobličiti u patološko ludilo, a može se pretvoriti i u namjerno nijekanje da je naš um Božji dar dan svakomu od nas na dobro. Za prvo nismo odgovorni, za drugo, namjerno, jesmo. I ovdje vrijedi isto načelo kao i kod tijela s obzirom na talente. Pamet možemo učenjem, marljivom borbom razvijati do neslućenih vrhunaca, a možemo je lijenošću i zloćom upropastiti do besvijesti.

– Duša ima i SLOBODNU VOLJU koja je, kao i pamet, darovana samo anđelima i ljudima. I oni duhovi koji se u kušnji opredijeliše za Boga – vječni su anđeli, a koji se odmetnuše od Boga – vječni su đavli. Tako Adam i Eva ne vjeruju Bogu da je neposluh Njegovoj zapovijedi ne samo nesreća i ludost nego i smrt njihova i ljudskoga roda. Preziru Boga, a naćulili uši za vraga. I toliki ljudi dar slobode u kušnjama zlorabe nijekanjem da nas je Bog stvorio, da nas u životu uzdržava i da će nas nakon smrti suditi po djelima našim. A možemo se slobodom okoristiti da Boga slavimo, da mu zahvaljujemo i molimo ga za oproštenje svojih ispraznih misli, pokvarenih riječi i stranih čina. Eto borbe svega vijeka. U boju ima posrnuća i uzdignuća. I oni koji rade i oni koji pate jednako su u bitki. Nema dijaloga s đavlom! Borit nam se protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta (Ef 6,12). Zato je Crkva sa svojim sakramentima i našom vjerom i djelom – vojujuća za nebo, borbena u dobru, otporna svakovrsnu zlu. Svaki dan, svaki sat! Ako ne postanemo skromni i neznatni da možemo proći kroz iglene uši, ne vele nam ući u Kraljevstvo nebesko.

2. – Crkva pročišćenja. Smrću se osoba raspada na besmrtnu dušu i mrtvo tijelo. Nije više ljudska osoba, ali jest živa duša s razumom i slobodom. Nakon što duši poslije smrti Bog presudi na posebnu sudu, mi na zemlji ne znamo kamo ona ide: u vječni vaj, u vječni raj, u privremeno čistilište, osim ako to Bog čudom obznani. Odakle znamo za čistilište? Na temelju Isusovih riječi: “Zato kažem vam: svaki će se grijeh i bogohulstvo oprostiti ljudima, ali rekne li tko bogohulstvo protiv Duha, ne će se oprostiti. I rekne li tko riječ protiv Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko rekne protiv Duha Svetoga, ne će mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni u budućem” (Mt 12,31-32). Svaki teški grijeh ima dva učinka: – prvi je da čovjek u sebi osjeća krivnju, grizodušje. On to ne bi želio, ali osjeća: to je savjest, glas Božji u nama. Taj se osjećaj krivnje pokajniku u ispovjedaonici ili u mučeništvu oprašta. Ali grijeh ima i – drugi učinak: krivnju prati vremenita kazna, pokora. Vjerujemo da se ta kazna duše može ispaštati i na ovome i na drugome svijetu. Na kaznu se primjenjuje oprost – indulgencija, amnestija. Kolika je i kakva ta kazna, samo Bog zna. Taj oprost kazne u budućem svijetu jest upravo drugo crkveno stanje onih duša koje, po Božjoj prosudbi, nisu zaslužile pakao, ali ni raj. “Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost” (KKC, 1030). Kakvo je to čišćenje, ne znamo. Ima privatnih objava pojedinim mističnim osobama o tom stanju, ali nismo se dužni držati privatnih ukazanja kao što smo se dužni držati javne i službene objave koja je sadržana u Svetom Pismu i Svetoj Predaji. Mi na zemlji svojim molitvama, postom i pokorom, možemo pomoći dušama u čistilištu (usp. 2 Mak 12,43-45), kao što Crkva čini već 2000 godina. Ako to njima ne treba, jer su već spašene, onda se to vraća nama za duhovno dobro. Uvijek dakle možemo moliti za duše vjernih mrtvih, osim ako su beatificirane ili kanonizirane. Vjerujemo da duše, oslobođene čistilišnih muka, idu u nebo. Blistav primjer spasenja, bez čistilišnih kazna, s oprostom Božjim, dogodio se na Kalvariji. Oba razbojnika u početku vrijeđaju Isusa (Mt 27,44). Ali desni, Dizma, u posljednji trenutak zaziva Isusa da ga se sjeti kada u raj dođe. I čuje utješne riječi Spasiteljeve da će upravo s njime istoga dana biti u raju. Nije raskajani razbojnik čistilišnih kazna ni vidio za tolika svoja razbojstva na zemlji. Je li Isus u svome milosrđu ocijenio da je dovoljno pročišćen mukama na križu kroz onih nekoliko užasnih sati dok je visio zajedno s Gospodinom? Drugi razbojnik ne pokazuje nikakva znaka kajanja. Unatoč tomu, ni za njega ne znamo kakva mu je vječnost dosuđena. To su tajne Božje. Naše će mrtvo tijelo doživjeti uskrsnuće o Sudnjem danu, i pojaviti se na sudištu Kristovu da primi što je zaradilo, dobra ili zla (2 Kor 5,10). Nepravednike čeka osuda vječna, a pravednike život vječni. Za te duše u čistilištu na DUŠNI DAN sva Crkva moli i Bogu ih preporučuje da se što prije oslobode muka. Nakon Suda nema više stanja čistilišta.

3. – Crkva proslavljenja. To je treće stanje mistična Tijela Kristova: slavna, pobjednička zajednica u vječnosti! Crkva neba i raja kamo su dospjele duše svih svetih, od kojih su neke u Crkvi proglašene blaženima i svetima. Do toga je proglašenja došlo voljom Božjom, nakon što je Bog progovorio svojim čudom, koje je Apostolska Stolica prihvatila kao vjerodostojno. Zašto Bog želi da jedna duša bude proglašena svetom i da je u Crkvi častimo, a druga ne? To mi ne znamo. Crkva nije ovlaštena da ikoga proglasi da je u paklu. To su Božje tajne. Svakako takve su nam blažene i svete duše dane ne samo za primjer kako treba živjeti, grješne prigode izbjegavati i zla se čuvati, nego i za pomoć u našem kršćanskom djelovanju. Te svete duše, bile kanonizirane ili ne, na svetkovinu SVIH SVETIH osobito častimo, njihov zazivamo zagovor i za njih Bogu zahvaljujemo. Eto to uzajamno molitveno povezivanje nas s dušama u čistilištu i u nebu nazivamo općinstvom ili zajedništvom svetih.

Izvor: Crkva na kamenu