Milosti je čas

Foto: unsplash.com

Vole ljudi korizmu. Zaista vole. Nekako se jednostavno poistovjetiti s patnjom, boli, žrtvom odricanjem, a na kraju uvijek ostane onaj djelomično gorki okus kao da sam mogao još nešto napraviti. Kao da nije dovoljno, nego trebam još, i još, i još. Zašto nam žrtve i odricanja ne donose plodove koje bismo htjeli imati u svome životu?
Bude nekad teško gledati i prihvatiti da je realnost života sve više izjednačena s pesimizmom. Naglašavaju se i ističu loše stvari, dok ono što je dobro biva promatrano s distance i s oprezom, kao da se samo čeka da se i to pokvari. Tako se i vjeru izjednačilo s mjestom na kojem se treba trpjeti i patiti, kao da nekom patnjom treba ublažiti gnjev bijesnoga Boga koji će se, kad nas vidi tako napaćene, možda sažaliti i pustiti da se malo odmorimo, prije nego što nam natovari novi križ patnje i žrtve.
Često zaboravimo svoj ali i Božji identitet. Bog je dobri Otac koji me ljubi. On je onaj koji mi daje da se budim svakoga dana, onaj koji me voli sa svim mojim manama i onaj koji me smatra svojom milinom. A ja sam ljubljeno dijete Božje, u meni je zaista Božja milina. Vjera se često svede na kajanje i grijehe, a čovjek na grješnika. I tako u silnom sagibanju glave i udaranju u prsa netko nas je uvjerio da zaista nismo dostojni Božje ljubavi i da nismo dostojni blagoslova, te smo prestali za njega moliti i njega tražiti i primati. Kao da se borimo za goli opstanak, ne bi li nekako već izbjegli pakao. Otprilike, kao što se u zadnje vrijeme poniznošću i krjepošću smatra moliti da mi duša završi u čistilištu, te se blijedo gleda u one koji žele u raj kao ohole i pohlepne. Pa zar je Bog za čovjeka naumio čistilište, ili ga je stvorio da živi u raju?
Za grijehe se treba kajati, oni su oni koji nam ne daju da pristupimo bliže Bogu koji je prijestolje milosti. Ali sve ovo nam ne znači da u prvom planu našega osobnog duhovnog rasta ne bi trebalo biti upravo to da otvorena srca primamo blagoslove, u njima uživamo i njih baštinimo, i na taj način budemo bliski Bogu koji nas ljubi. A onda ćemo, baš kao i Isus, lako podnositi jaram i teret, koji je sladak i lagan kad se nosi s blagoslovom. Želim svima blagoslovljenu korizmu!

Don Ivan Marčić

Izvor: Crkva na kamenu