Osvrt na “Knjigu istine”, zbirku “mističnih privatnih objava Marije od Božanskoga milosrđa”

Knjiga istine, nastala u razdoblju od 2010. do 2015. godine, podijeljena je u četiri sveska i obuhvaća “objavu”,[1] sažetu u 1331 broj, gdje se naizmjenično javljaju tri osobe: Otac, Sin – Isus i Marija “proročici” Mariji od Božanskog milosrđa, anonimnu liku žene, koja ne želi otkriti svoga identiteta radi navodne zaštite nje i njezine obitelji od napada koji se mogu pojaviti zbog poruka koje donosi. Posebno ističe potrebu za zaštitom od crkvenih struktura.

Potrebno je svakako reći da se od ove knjige ogradila Biskupska konferencija Irske proglašujući je protivnom katoličkom nauku: “U Dublinsku nadbiskupiju došlo je puno zahtjeva za tumačenje autentičnosti navodnih viđenja i poruka koje je primila samozvana Marija od Božanskoga milosrđa, koja navodno živi na području Dublinske nadbiskupije. Nadbiskup Diarmuid Martin želi objaviti da ove poruke i navodna viđenja nemaju nikakve crkvene potvrde i da su mnogi tekstovi u proturječju s katoličkom teologijom. Ove poruke ne bi smjele biti promicane i iskorištavane u Katoličkoj Crkvi”.[2]

Postoje dva kriterija prema kojima možemo promatrati bilo koju privatnu objavu koja se može okarakterizirati kao nadnaravna.

– Prvi je kriterij u odnosu na vidioca. Ako vidiocu ono što vidi i doživljava, donosi mir i radost, te, unatoč odbacivanju i nerazumijevanju okoline, njegov život postaje živo svjedočanstvo življenja u Kristu. Ovaj je kriterij nastao i provjeren u dugoj povijesti Crkve i kao takav svoju autentičnost crpi iz tradicije.

– Drugi je kriterij u odnosu na Crkvu. Na više mjesta Novi Zavjet poziva i potiče na provjeravanje duhovnih iskustava i podlaganje Crkvi. I upravo ona iskustva koja su prokušana i provjerena, makar i odbacivana u nekim sredinama kroz neko vrijeme, bila su plodonosna za Crkvu i njezin duhovni put i nauk.

Knjiga istine neodrživa je u ključu ni prvoga ni drugoga kriterija. Prvo, anonimnost “vidjelice” koja sama sebi daje autentičnost i ne želi se očitovati i stati iza svojih djela u najmanju je ruku sumnjivo. S druge strane, plodovi Duha izostaju, jedino što se događa jest optuživanje i prijetnje vječnim kaznama za one koji se bespogovorno ne pokore onomu što piše u toj knjizi. A optužbe kao takve pripisuju se onomu koga Biblija i Tradicija nazivaju “tužiteljem braće” (Otk 12,10).

Sadržajno gledano, knjiga je napisana kao zbirka poruka diktiranih “proročici”, gdje se nju i sve one koji je slijede, poziva na slijepo slušanje onoga što je napisano u ovoj knjizi. Na poseban način sve tri osobe koje govore “proročici” obrušavaju se na crkvene strukture, svećenike i biskupe, a posebno na papu Franju kojega otvoreno nazivaju protupapom, Antikristom i drugim pogrdnim nazivima. Ovakvim nazivljem izravno budi odvratnost i nepovjerenje u svakoj duši koja u sebi ima neriješenih pitanja vjere, te je upućuje da ni u kojem slučaju rješenje i pomoć ne traži od Crkve, nego od nekih samozvanih zajednica.

Znakovita je stvar da ta “proročica” sve one koji vjeruju u ovu knjigu naziva križarima i oni se okupljaju u vlastite zajednice preko kojih onda nastavljaju širiti poruke, zbunjujući još dodatno vjernike koji, zavedeni rječitošću, a često i napadnošću tih tzv. križara, bivaju još dublje uvučeni u krizu vjere, često vodeći neke zamišljene bitke protiv nevjere, a ne gledajući i ne brinući se o vlastitoj duhovnoj izgradnji i rastu u vjeri. Odbacuju sugestiju, savjet i bilo koju stvar koja dolazi od službene Crkve, osim sakramenata, na kojima opet sve očitije stajalištem i gestama daju do znanja da su tu da bi spasili druge, a ne i sami primili milost i bili spašeni po Isusu Kristu koji je živ prisutan u sakramentu Euharistije.

Spektakularnost i atraktivnost ovim tekstovima daje apokaliptičan ton kojim su pisani, najava skora svršetka svijeta, kao i prozivanje crkvene hijerarhije za nevjeru, izdaju i propuštanje vršenja Kristova naloga. Takav ton poruka, pun osude i prozivanja, ranjenoj duši daje na važnosti i stvara u njoj lažan osjećaj da je njezin zadatak spasiti svijet od propasti, a istodobno osuditi sve te “nevjernike”, bez poziva na obraćenje. A kriterij po kojem se prosuđuje vjernost pojedinca jest prihvaćanje Knjige istine.

Naziv Knjiga istine uzet je iz knjige proroka Danijela, koji govori o posljednjoj knjizi koja se ima otvoriti i nakon čega će se dogoditi svršetak svijeta. “Marija” sebe naziva onom po kojoj Bog šalje tu posljednju knjigu. Tekst je napisan pobožnim tonom, pun je boli patnje i govora o ranjenoj ljubavi i svojom afektivnošću lako osvaja. U isto vrijeme govori stvari koje su ljudskom razumu, čak i ne nužno vjerničkom, lako prihvatljive kao dobre i plemenite, primjerice poziv na skromnost, siromaštvo, poniznost, poslušnost i pobožnost, a na to vrlo vješto nastavlja i nameće stavove iz Knjige istine, pokušavajući pokazati da je to jedina prava istina, a sve je drugo samo obmana. Na više mjesta jasno daje do znanja da nije uopće važno što kaže Crkva, jer punina istine sadržana je samo u ovoj knjizi i samo po vjeri u nju i slušajući i živeći savjete iz nje ljudi mogu biti spašeni.

Zaključak. S ovakvim napadnim teološkim i činjeničnim tvrdnjama koje se protive katoličkom nauku, a prisutne su u navodnim porukama “Marije od Božanskog milosrđa”, postavlja se pitanje kako i zašto ovakve “poruke” mogu i dalje imati toliko rašireno čitateljstvo među katolicima dobre volje, od kojih većina tvrdi da je poslušna Crkvenom učiteljstvu, kao i da posjeduje posebnu i istinsku marijansku pobožnost?

Upravo stoga što navodne poruke sadrže neke elemente koje mnogi čitatelji mogu prepoznati kao istinite u vrjednovanju suvremenih “znakova vremena” (GS, 4): raširena kriza vjere i morala u Katoličkoj Crkvi i u svemu globalnom društvu; besprimjerna globalna ekonomska i društvena kriza; sveprisutni geo-politički konflikti na Bliskom istoku i širim razmjerima; nečuvene prirodne katastrofe; neposredne mogućnosti uporabe nuklearnog oružja u Sjevernoj Koreji, Iranu, Pakistanu itd. Prepoznati i priznati povijesna i izazovna vremena u kojima živimo u potpunosti je prihvatljivo, ali prihvatiti navodne poruke s teološkim zabludama i neposluhom Crkvi – ozbiljna je i opasna zabluda.

Don Ivan Marčić

___________________________

[1] Tijekom stoljeća bilo je takozvanih “privatnih” objava. Neke od njih je priznao crkveni autoritet. One ipak ne pripadaju u polog vjere. Uloga im nije da “poboljšaju” ili “upotpune” konačnu Kristovu objavu, nego da pomognu da se od nje u određenom povijesnom razdoblju potpunije živi. Pod vodstvom crkvenog učiteljstva osjećaj vjernika znade razlučiti i prihvatiti ono što je u takvim objavama Crkvi istiniti poziv Krista ili njegovih svetaca. Kršćanska vjera ne može prihvatiti “objavâ” koje bi htjele nadići ili ispraviti objavu koja je u Kristu dovršena. Toga ima u nekih nekršćanskih religija, a i u nekih novijih sekta koje se na takvim “objavama” zasnivaju. (KKC, 67).

[2] Requests for clarification have been coming to the Archdiocese of Dublin concerning the authenticity of alleged visions and messages received by a person who calls herself “Maria Divine Mercy” and who may live in the Archdiocese of Dublin. Archbishop Diarmuid Martin wishes to state that these messages and alleged visions have no ecclesiastical approval and many of the texts are in contradiction with Catholic theology. These messages should not be promoted or made use of within Catholic Church association. (Preuzeto 5. 7. 2018.): https://www.catholicbishops.ie/2014/04/16/statement-archdiocese-dublin-alleged-visionary-maria-divine-mercy/

Izvor: Crkva na kamenu