Samo Bog je dosta!

Foto: pixabay.com

Kao Kristov vjernik, posebno kao svećenik, često se osjećam pozvanim govoriti o integritetu poziva na svetost na koju smo svi pozvani. Rijetki su oni koji nisu iskusili prašumu kušnje i napasti, ali u isto vrijeme rijetki su oni koji nisu iskusili radost pomazanja koju nosi Božja blizina. Pokušavam zamisliti koje su misli prolazile onim ljudima koji su gledali mučenike koji podnose mučeništvo za Krista. Kakvo li je to snažno svjedočanstvo bilo, vjerujem do te mjere da su i sami osjetili želju biti dio puka koji slijedi toga istoga Isusa Krista. S druge strane uvijek ima onih koji su okorjeli, baš kao i oni koji su gledali Krista kako umire, te su vjerojatno u glavi svojoj opravdavali svoje stavove govoreći da učenici učitelja koji je završio na križu ne mogu biti ništa bolji ni pametniji ni mudriji od njega. Ni ne zamišljajući koliko su u krivu.

Kroz povijest Crkve toliko se puta dogodilo da su vjernici podigli glas protiv križa, odbili biti dijelom mase koja časti Gospodina u njegovu mističnom tijelu Crkvi. I uvijek bi Gospodin progovorio srcu koje bi bilo dovoljno odvažno da podigne glas protiv nepravde i neistine. I svi su imali u temelju istu stvar: Ljubi Boga i ljubi poradi Boga. Jer ako Bog ljubi nekoga, tko sam ja da ga ne ljubim? A zar je ljubav ikada ostala nenagrađena? Zar je Gospodin ikada ikome nešto uskratio zato što je ljubio? Nije nikada, makar nekada postupio i protiv naših želja, jer ima za nas bolji put i ljepši način. A nitko nije stao na Božji put. Zato, vjerovati bez straha i uvijek u srcu znati da Bog ima sve za mene, da je on uistinu dovoljan, jer on obuhvaća sve, a Njega ne može obuhvatiti ništa.

Don Ivan Marčić

Izvor: Crkva na kamenu