Ako je oduvijek na području filozofije, teologije i prava postojao interes za probleme vezane za život i za prakticiranje medicine, zašto se onda upravo u naše vrijeme pojavila potreba za novom znanošću? Nije li bilo dovoljno prilagoditi medicinsku etiku zahtjevima vremena i svemu onome što je ono sa sobom donijelo? Samo shvaćajući razloge zbog kojih medicinska etika nije mogla odgovoriti na pitanja uzrokovana povijesnim promjenama, moguće je razumjeti ono novo koje bioetika unosi.
Kontekst u kojem se u drugoj polovici XX. stoljeća rađa nova disciplina, bioetika, karakteriziran je društvenim i kulturalnim fenomenima, a možda je upravo nagli napredak medicine najvažniji od njih jer donosi sa sobom etička pitanja o sposobnosti upravljanja ovom golemom moći koja se ukazuje na obzorju čovjekova djelovanja. Nakon teških zločina Drugoga svjetskog rata dolazi se do spoznaje da postoje neotuđiva ljudska prava koje se temelje na dostojanstvu ljudske osobe, bez obzira na rasu, nacionalnost, vjeru, društveni položaj ili političko opredjeljenje. Konačno se ruši mit o etičkoj neutralnosti znanosti, koliko god znanstvenici negirali bilo kakvu moralnu odgovornost za, nerijetko, neljudski način postupanja s ljudima, a sve s ciljem napretka. Javlja se potreba da čovjek promisli svoj odnos i odgovornost prema planetu i upravo iz ove potrebe nastaje i sam naziv bioetika.
Pokušajmo ukratko analizirati ove uzroke koji su doveli do nastanka i neočekivano brzog razvoja bioetike.
1. Vrtoglavi napredak medicine nakon Drugoga svjetskog rata neminovno je doveo do promjene slike čovjeka o samome sebi te o mogućnostima intervencija na vlastitome tijelu. Godina 1953., godina je otkrića strukture DNA koje daje zamah razvoju genetike. Sljedeća je godina, 1954., početak razvoja tehnika reanimacije kojom čovjek, na neki način, pomiče granicu između života i smrti. Iste godine obavljena je prva transplantacija bubrega i otkrivena ljudska moć “obnavljanja” dijelova tijela. Dvije godine nakon toga, 1956. čovjek uspijeva razdvojiti spolni odnos od plodnosti proizvodnjom kontracepcijske pilule. Ide korak dalje 1959. kad je dokumentiran prvi uspjeli pokušaj izvantjelesne oplodnje životinja (dok će ona ljudska pričekati do 1978.), čime pokazuje sposobnost svojevoljne kontrole nad procesom začeća i rađanja.
Sav je ovaj napredak prouzrokovao entuzijazam, ali i uznemirujuće pitanje: Unatoč tome što može kontrolirati različite aspekte svoga postojanja u svijetu, je li čovjek dovoljno sposoban odgovorno se nositi s nepreglednim poljem mogućnosti koje su se pred njim otvorile? Je li vrtoglavi napredak znanosti i tehnike popraćen jednakim razvojem svijesti o vrijednostima koje su se našle u igri? Ne dovodi li ovaj tehnološki napredak do napretka medicine koja je sve manje humana, sve manje zainteresirana za čovjeka i njegovo dostojanstvo? Pred ovim i ovakvim pitanjima postavljeni su hitni zadatci: humanizirati medicinu te naznačiti granice medicinskim istraživanjima i zahvatima. Stoga i potreba za disciplinom koja bi se time pozabavila.
2. U godinama nakon Drugoga svjetskog rata te nakon suđenja u Nürnbergu nacističkim liječnicima, optuženima za neljudske eksperimente nad Židovima i drugima koji su bili “nedostojni” života u Reichu, onima koji su za svoju profesiju izabrali jednu od najhumanijih struka, a koji su se “pozvijerili” i učinili nezamislive zločine protiv humanosti, osjetila se hitna potreba da se svakom čovjeku, bez obzira na njegov nacionalni ili vjerski identitet, na boju kože ili spol kojem pripada, osiguraju prava utemeljena na dostojanstvu ljudske osobe. Ova zajednička potreba našla je svoj izričaj 1948. godine u Općoj deklaraciji o pravima čovjeka.
Budući da je rasla osjetljivost za pravednost, naglašava se i pravo na zdravlje i na zdravstvenu zaštitu koje se, s druge strane, suočavalo s nepravdom u društvenim strukturama kao i s nedostatnošću određenih terapijskih izvora. Uzmimo kao primjer dijalizu koja je bila omogućena od 1961. godine, ali koju je mogao primati samo određeni broj pacijenata. Osnovan je komitet u Seattleu koji je određivao kriterije na osnovu kojih je jednima omogućena dijaliza, dok drugima ne. Članovi su Komiteta odlučivali tko će živjeti, a tko ne, te je stoga pogrdno nazvan Komitet-Bog.
Krajem 60-ih godina u javnost su procurili podatci o eksperimentima nad ljudima koji nisu ni znali da su korišteni kao “pokusni kunići”. Naime, radi se o 700 retardirane djece iz jedne škole u New Yorku koja su u vremenu od 1956. do 1970. godine bili namjerno zaraženi virusom hepatitisa, a sve s ciljem da ih roditelji ne šalju u školu te ih se drži dalje od očiju javnosti. U razdoblju od 1932. do 1972. godine u američkoj saveznoj državi Alabami 399 zemljoradnika zaraženo sifilisom nije dobilo nikakvu medicinsku pomoć, čak ni nakon otkrića penicilina 40-ih godina. Želio se, naime, proučavati tijek bolesti te je oboljelima ne samo uskraćena medicinska pomoć, nego su podvrgavani bolnim ispitivanjima, a sve u svrhu istraživanja i napretka medicine.
Javnost više nije mogla prešućivati činjenicu da je šačica znanstvenika, u ime napretka znanosti, gazila osnovna prava pojedinaca, a plod je ovoga vapaja Belmontski izvještaj iz 1979. godine, kamen temeljac etičkih aspekata znanstvenih istraživanja kod ljudi te općenito kamen temeljac same bioetike.
3. U znanstvenim je krugovima još uvijek rašireno mišljenje kako znanost nema potrebu za etikom budući da je njezin zadatak samo iznijeti činjenice, hladno i objektivno. Istina je da neka znanstvena teza može biti samo točna ili netočna, a ne dobra ili loša. No, u praksi znanost je nerijetko instrumentalizirana i korištena za ideološke ciljeve što svjedoči i, svjesna ili nesvjesna, suradnja sjevernoameričkih znanstvenika u proizvodnji atomske bombe i oružja namijenjenoga za sukobe u Vijetnamu te zloupotreba psihijatrije u političke svrhe u Sovjetskom Savezu gdje se otpadnike i neistomišljenike proglašavalo neuračunljivima.
Ne smijemo smetnuti s uma da znanstvena istraživanja provode ljudi uvjetovani svojim željama, očekivanjima, interesima i strahovima. Čista znanost, kao čisto poznavanje činjenica, uvijek je po sebi dobra, no činjenica je da ona nikada nije “čista”, kao ni da svaki put kojim se želi doći do znanstvenih činjenica, te svrha u koju se koriste, nisu uvijek ispravni.
4. Početkom 60-ih godina dolazi do buđenja ekološke svijesti, a cilj je same bioetike “uključiti čovječanstvo da aktivno i svjesno sudjeluje u biološkoj i kulturnoj evoluciji”, kako je tvrdio američki onkolog Potter. Pred razornim učincima ljudskih intervencija na planet, bioetika je predstavljena kao disciplina koja će sačinjavati most, poveznicu između znanstvenih činjenica i etičkih vrijednosti, što svjedoči i etimološka analiza same riječi. Potter je uvidio negativne učinke neprirodnoga i opasnog razdvajanja znanstvenog i humanog, te mu je želja bila posredovati između ta dva, po njemu nerazdvojiva, područja.
Bioetika je odgovor na potrebu, na hitno pitanje moralnosti na području znanosti o životu i zdravlju. Povjeren joj je odgovoran i zahtjevan zadatak, dati smisao ljudskom napretku kako bi on uvijek više doprinosio dobru čovjeka, poštujući prirodnu ravnotežu planeta na kojem on ispisuje stranice svoje povijesti.
s. Branka Perković
Izvor: Crkva na kamenu
