Nije samo Pelješki most to što ovih dana ljuti Bakira Izetbegovića. Još ga više ljute “ksenofobične i islamofobične priče” da bi nakon sloma tzv. Islamske države, BiH mogla postati novo uporište terorista, na što upozoravaju češki predsjednik Miloš Zeman, naša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i šef austrijske diplomacije Sebastian Kurz, piše Višnja Starešina u Slobodnoj Dalmaciji.
A on ne vidi nigdje realnog uporišta za takve priče. Osobito ga ljuti kada Miroslav Tuđman tvrdi da je terorizam kakvog danas poznajemo započeo u Bosni u devedesetim godinama prošloga stoljeća. A on zna da su im mudžahedine poslali iz Hrvatske i da su, ako ih je i bilo, njihovi zločini bili pojedinačni.
Evo, Bakire
Vjerujem da će ovakvih zapadnjačkih insinuacija biti sve više. I zato želim pomoći Bakiru da vidi. Za uvod valja pogledati govor mladoga zapovjednika u 7. muslimanskoj brigadi Armije BiH Šerifa Patkovića (2. bataljun), na proslavi prve obljetnice osnivanja brigade 17. 11. 1993. godine. Mjesto događaja: sportska dvorana u Zenici. Sudionici: pripadnici 7. muslimanske uključujući i odred El Mudžahid, predvođeni svojim emirom Mahmut ef. Karalićem, uzvanici predvođeni vrhovnim zapovjednikom Alijom Izetbegovićem. I dakako tribine pune simpatizera.
Zaneseni Patkovićev govor može se pronaći na linku: https://www.youtube.com/watch?v=6c65SBQJ0mw. No, ako ga u međuvremenu skinu, eto nekoliko naglasaka. Zapovjednik Patković govor počinje riječima: Prije nego što išta kažem zamolio bih vas da vi kažete, onako kako to najbolje znate pa uzvikuje: Tekbir! A borci gromoglasno odgovaraju: (Allahu Akbar! Bog je velik). A zapovjednik Patković dodaje: La ilahe illellah! (Samo je Alah Bog).
U nastavku upozorava na “otrovne pipke” koje pružaju zapadni dušmani na “prostorima gdje duh islama stvara nove vizije budućnosti i nove vizije spoznaje: Bosna, Čečenija, Palestina”. Poziva na “povratak svojoj vjeri i istini”, i podsjeća na velike pobjede 7. muslimanske: “odbrana Zenice, Ovnaka, Kaknja, Fojnice, Vareša od ekstremnog dijela HVO-a”.
Te velike pobjede 7. muslimanske i mudžahedina na potezu između Travnika i Zenice u koje pripada i pobjeda kod Ovnaka, prema svjedočenju Ive Rajkovića, nekadašnjega profesora travničke gimnazije izgledale su ovako: “Sve je više silovanja bilo, ubojstava, saznajemo za klanja. Prvih par dana poslije 3. lipnja Hrvate su prisilili, osim metenja ulica, kopanja rovova, da pokupe mrtve i stoku ubijenu i da je pokopaju. Na čelu te skupine bio je Kakanj Hrvoje. Priča mi da je nailazio na vezane, ubijene svinje i ljude zajedno. Bili su vezani ljudi i krmad; tijelo svinje i tijelo čovjeka, jedno pokraj drugoga.”
Uloga zapovjednika Patkovića u tim je pojedinačnim zločinima također bila pojedinačna. Sudski je prepoznata njegova pojedinačna uloga u ubojstvu petorice zarobljenih pripadnika HVO-a i jednoga srpskog civila u hrvatskom selu Dusina još u siječnju 1993., prije izbijanja muslimansko-hrvatskoga rata. Zarobljenici su bili i osakaćeni, a zapovjedniku Zvonku Rajiću izvađeno je srce.
Tko mu je izvadio srce?
Još u jesen 1998. godine njegova je udovica svjedočila pred Haaškim sudom da joj je muža ubio osobno komandant Patković, a potom i ostale, izvodeći jednog po jednog, pritom sadistički psihički i fizički zlostavljajući one kojima je dao da prežive. Patković se kao ubojica iz Dusine izrijekom našao i u haaškoj optužnici protiv zapovjednika Kubure i Hadžihasanovića, ali nikako da stigne do suda u BiH. A kada je slučaj stigao do suda, na optužnici nije bilo Patkovića, nego njegov vojnik. A on je bio svjedok. I Sud BiH je krajem 2014. godine osudio vojnika, za ubojstvo četvorice zarobljenika i jednoga civila u Dusini.
Ali i ustvrdio kako “postoje indicije da je komandant Patković učestvovao u pogubljenju Zvonka Rajića” (paragraf 386), no to nije bio predmet ovoga suđenja. Niti jedno tužiteljstvo u BiH nije se našlo pozvanim provjeriti te indicije: Je li Šerif Patković ispalio s leđa rafal u zarobljenoga zapovjednika Rajića? Je li mu srce izvadio komandant ili njegov rafal? I što je mislio kada je naredio osuđenom vojniku da se on “pobrine za civile”? Naprotiv, Šerif Patković je i dalje savjetnik blizak Bakirovoj stranci i boračka savjest Armije BiH.
No, priča nije potpuna ako se ne pogleda nastavak velike smotre 7. muslimanske brigade i govor njihova vrhovnog zapovjednika Alije Izetbegovića, kojega su strani islamski borci još zvali i – Ali ili Izzat. Govor se može pogledati na linku: https://www.youtube.com/watch?v=oKKDYPo4oE8&t=141s. Nakon pozdrava dragim vojnicima i višekratnoga gromoglasnog uzvraćanja vojnika s “Tekbir! Allahu Akbar”, Alija im kaže: “Moj govor neće biti dugačak. Bit će kratak. Zašto? Zato što vojnički govori obično nisu dugački. I drugi važniji razlog: zato što između onih koji se dobro razumiju kao što se mi razumijemo, vi i ja, ne treba puno riječi. Mi i u malo riječi možemo jedni drugima puno reći.” Sinteza je bila potpuna.
Vrhovni zapovjednik im je čestitao na pobjedama i upozorio ih da paze što rade jer “gledaju i na mene i na vas”. Ali je tada uistinu imao malo problema, jer je jedna od posljednjih velikih pobjeda ovih boraca bila otmica četvorice uglednih Travničana i ritualno odsijecanje glave jednome od njih. Pojedinačno, kako bi rekao Bakir. Sve je laž, dodao bi Šerif. Sve je to poslao Tuđman, zaključio bi Bakir, piše Višnja Starešina u Slobodnoj Dalmaciji.
Izvor: Crkva na kamenu
