Sve se više čuje kako povijest treba ostaviti povjesničarima i da se cijelo društvo odveć bavi pitanjima iz bliže ili dalje prošlosti. Možemo se složiti s ovom konstatacijom, ali ne možemo ostati šutjeti kada svaki dan vidimo nasrtaje potomaka partizana-šumnjaka na sve što nije partizanija. Naviknuti su na neviđene povlastice, pa kada im se kaže da je prošlo vrijeme kada se moglo nekoga blatiti i za to dobivati velik novac, jednostavno iskoče iz vlastite kože. U hrvatskom društvu postoje dvije oprečne skupine. Ona većinska (80-ak %) navikla je šutjeti i raditi, a ona manjinska (20-ak %) navikla je ideologizirati društvo i onda manipulacijom držati vlast, moć i novac u svojim rukama. Sjetimo se kako je bilo za vrijeme prethodne vlade RH kada su u pitanju mediji. Doveli su svoje ljude na vodeća mjesta, zauzeli sve pozicije, a nepoćudne su svakodnevno sklanjali i ostavljali bez posla. Nitko nije reagirao, nije bilo nikakvih prosvjeda i narod nije pozivan na ulicu. Kada je došlo vrijeme da se komunistička ideologija pokuša izbaciti barem iz državnih medijskih kuća, govori se o nekakvoj odmazdi, obračunavanju s neistomišljenicima i progonu “jadnih ljudi” i “znalaca svoga posla”. Vidimo kako su to dva različita svijeta. Dok su komunistička djeca (mutirali su u neoliberale) progonili sve koji se nisu uklapali u njihov sustav, za njih je sve bilo u redu, pa čak i oni koji se s time nisu slagali – šutjeli su. A sada, naviknuti na svoj “način borbe” djeca bivših komunističkih vlastodržaca odmah pozivaju narod na ulicu, kako bi pokušali smijeniti one koji su im uskratili povlastice. Ističu kako su napose ugroženi “neprofitni mediji”. O čemu se tu radi, o kakvim je medijima riječ, najbolje svjedoče i sama imena tih raznih portala. Takva su da ih pristojan čovjek ne može ni izgovoriti. Očito, neki pod pojmom “sloboda medija” misle da se može pisati i govoriti što komu padne na pamet. To nije nikakva sloboda, to je neodgovorno ponašanje. Gdje je tu odgovornost za javno izgovorenu riječ? Znači, iz državnoga proračuna trebali bi se financirati mediji kojima je osnovna djelatnost rušiti sve pozitivno u društvu. Od medija se stvara nekakav mit, pa onda priča o slobodi medija vrlo često završi u čistoj obrani svojih osobnih interesa, odnosno svoje (nezarađene) plaće. O kakvoj se vrsti ljudi radi najbolje govori to što je njihova cehovska organizacija novinarkom godine proglasila osobu koja javno sramoti, blati i difamira sve i svakoga tko joj nije po volji. Čisto na ideološkoj osnovi. A jedan drugi nagrađeni novinar iz toga društva kaže ovo: “Smatram da kada dođe do nestanka novca doći će do gerilskih metoda borbe, a kada to kažem možda će doći do povratka u šumu, a svi znamo što se tada dogodilo – heroji, mučenici i šehidi nisu najbolje prošli”. (Sve su aluzije jasne). Što je ovo? Poziv na (partizansku) revoluciju, na gerilu? Što znači povratak u šumu? Ako se govori o “povratku”, znači da su tamo već prije bili. Da, iz te su šume neki od njih došli i nakon 1995. godine. (Uštirkana građanska “gospoda”, a šuma im prirodno okruženje). Kada im se kaže da su partizani-šumnjaci, ljute se, a eto sami sebe tako nazivaju. Doduše, draže im je ono partizani, nego šumnjaci, jer to može asocirati i na nešto drugo. Dok ta “gospoda” još uvijek drži razne društvene institucije, a sada pozivaju i na ulične nerede, ona šutljiva većina radi svoj posao, tiha je i misli da se to nje ne tiče. Ovo je golemi problem cijeloga društva pa nitko nema pravo mirno gledati i slušati što nam poručuju oni koji će se “vratiti u šumu”. To je vrlo opasno društveno stanje.
Izvor: Crkva na kamenu
