Slučajno ili namjerno, u isti dan, 11. lipnja 2018., zagrebačka i mostarska – jednako politička, znanstvena i medijska – pozornost usmjerena je na istu temu – problem hrvatskoga naroda, na zabrinjavajuću demografsku stvarnost. Istina, nije ovo prvi put da se na ovo pitanje odgovara, niti su politika i znanost prve koje su o ovome javno progovorile. Crkva već desetljećima upozorava na bezumnu težnju samouništenja na koje se odlučila tzv. zapadna civilizacija kojoj pripada i hrvatski narod. I kada je u nas sedamdesetih godina broj djece po majci pao na troje, katolički su se glasovi snažno zauzimali za „jedno dijete više“, što je u mnogih izazivalo podsmijeh. Danas, kada nam statistike govore da je samo 1,26 dijete po majci i da smo pali na razinu s koje jedva da je moguća prirodna samoobnova, stvar se počinje ozbiljnije shvaćati. Rekli bismo: bolje ikad nego nikad.
Statistike, ali i projekcije koje stručnjaci mjerodavno iznose, vrlo su uznemirujuće. Prema izračunima, ako se ovaj trend nestanka ovim tempom nastavi, za samo koju godinu u BiH ne će više biti ni trećina od predratnoga broja Hrvata, a Hrvatska bi mogla ostati bez više od milijun radno sposobnih ljudi.
Čitajući tekst demografskih mjera koje je predstavila predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović i slušajući izlaganja na mostarskoj Konferenciji, više je nego vidljivo kako, jednako politika i znanost, razlog ovakvu stanju, a onda i spas – izlaz iz ove krize, vide u ekonomiji. Stoga su i mjere Predsjednice u Zagrebu i zaključci Konferencije u Mostaru mahom ekonomske. No, poštujući svaki pokušaj da se nađe rješenje, a onda i ovakve ekonomske mjere, mi smatramo da nije sve u ekonomiji, posebno ako nužno odvojimo natalitet od ekonomske migracije.
Naime, da su ekonomski uvjeti i materijalna sigurnost presudan faktor povećana nataliteta, onda bi zemlje i narodi tzv. zapadne civilizacije, što se ubraja u najrazvijeniji dio današnjega svijeta, bili najplodniji djecom, a ostatak svijeta, posebno oni koje suvremeni politički rječnik prepoznaje kao tzv. „treći svijet“ bili pred izumiranjem. A svi vidimo da nije tomu tako. Dakle, otvorenost rađanju nije prvotno uvjetovana materijalnom ne/mogućnošću nego ne/spremnošću suradnje s naravnim zakonom, ili vjernički rečeno: s Bogom, izvorom i darovateljem života. Stoga i mjere natalitetne politike od porodiljnih nadoknada, preko vrtića – i to produženih – svima dostupnih, do besplatnih udžbenika, prijevozi i tomu slično, koje svakako zaslužuju pažnju, ne će znatnije pridonijeti povećanju nataliteta. Zato i smatramo nedopustivim to što je, kako u zagrebačkim mjerama tako i mostarskim zaključcima, moralna i duhovna obnova hrvatskoga naroda stavljena u drugi plan ili nije uopće zastupljena.
S druge strane, opće je prihvaćeno da je pojačana migracija (ovdje ne govorimo o veliku migracijskom valu s Bliskoga istoka ili afričkih zemalja) posljedica ekonomske krize i nesposobnosti država da osiguraju i onaj minimum za život dostojan vlastitih građana i naroda. Je li, međutim, sve u novcu? Istina je da je čovjek, pa i europski kojemu pripada i hrvatski, u svojoj naravi nomad: tražitelj zelenijih livada i plodnijih polja. A budući da svako primorano iseljavanje teško boli, jasno kazuje da nije toliki nomad koji bi, nakon jedne ili dvije godine, raznim elementarnim nepogodama uništene ili umanjene ljetine, napustio ograđene pašnjake i uređene vinograde. On to čini tek kada iscrpi sve mogućnosti, kada uvidi da se društvena klima toliko izobličila da se na tom prostoru više ne može baviti djelatnošću u koju je toliko uložio i za što se osposobio; kada uvidi da je ugrožen onaj minimum dostojanstva ljudske osobe: rad – zarada; kada izgubi nadu! (Ovdje ne mislimo na onu uvijek i u svakom narodu prisutnu manjinu kojoj nigdje nije dobro niti dovoljno.) Stoga i ovaj veliki iseljenički val, koji je zahvatio i hrvatski narod, ne smije se promatrati isključivo kao ekonomski. On je bijeg iz beznađa u koje ovi prostori, gdje vjekovno obitava i u koje je toliko uložio i za koje se životno založio i žrtvovao, sustavno propadaju. Zato i ovdje moramo ponoviti kako interventne – jednako kratkoročne i dugoročne – ekonomske mjere, bez duhovne i moralne obnove društva u cjelini, ne će polučiti željene rezultate.
Zato u zaključku ovoga osvrta, kao svojevrsna sudjelovanja u „javnoj raspravi“ o demografskoj obnovi, odajući dužno poštovanje svakoj ekonomskoj mjeri koja će pridonijeti natalitetu i umanjiti, ako ne i zaustaviti iseljavanje, želimo uputiti poziv za moralnom i duhovnom obnovom društva i države. Ovaj poziv, iz kojega se ne smije izuzeti Crkva, koja se u svom poslanju i brizi za čovjeka susreće s državom, upućen je u prvom redu državnim vlastima i politikama kojima narod daje političko povjerenje. Država, koja drži do svojih građana i naroda, mora neizostavno u istu ravan staviti egzistencijalnu i materijalnu sigurnost s moralnom i duhovnom obnovom. Ako ovi stožeri ne budu usporedno i jednako išli, onda je predvidljivo daljnje urušavanje. Inzistiranjem i promoviranjem ekonomskih mjera, dok se istodobno u parlamentima donose protunaravni i protubožanski zakoni, a u javnom prostoru umjesto etičkih i moralnih kriterija promovira neki općedruštveno shvaćen kodeks ponašanja, zasigurno nije jamac demografske obnove. Dok se zakonski omogućuje da se godišnje ubije na desetke tisuća nerođene djece, da se predlože porodiljne naknade, pa koliko visoke bile, da se osiguraju vrtići za sve kao i besplatni školski udžbenici i prijevozi, natalitet se ne će povećati. Dok se ne uspostavi socijalna ravnoteža, dok posao bude dostupan onima koji su za pojedinu vrstu djelatnosti osposobljeni a ne da ih, za tu istu djelatnost, pretječu nespremni „sinovi i rođaci“, dok država manjini bude majka a većini maćeha, iseljavanje se ne će zaustaviti.
Što se prije ova opća naravna načela shvate i u tom smjeru počne odlučno djelovati, ranjena će nada zacijeliti, a to znači da će se i život na ove prostore vraćati.
Don Željko Majić
Izvor: Crkva na kamenu