Drugi dijalog u kojem Isus govori o ljudskome životu smješten je pred sam kraj puta prema Jeruzalemu, te su u nj uključeni jedan židovski bogataš, mnoštvo i Petar s ostalim učenicima. Ovaj dijalog pobuđuje pitanja i neočekivane odgovore, nove i važne teme koje se odnose na odgovornost prema životu, sadašnjem i budućem.
18I upita ga neki uglednik: “Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?” 19Reče mu Isus: “Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar, doli Bog jedini. 20Zapovijedi znaš: Ne čini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Poštuj oca svoga i majku!” 21A onaj će: “Sve sam to čuvao od mladosti.” 22Čuvši to, Isus mu reče: “Još ti jedno preostaje: sve što imaš prodaj i razdaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.” 23Kad je on to čuo, ražalosti se jer bijaše silno bogat. 24Vidjevši ga, reče Isus: “Kako li je teško imućnicima u kraljevstvo Božje! 25Lakše je devi kroz uši iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje.” 26Koji su to čuli, rekoše: “Pa tko se onda može spasiti?” 27A on će: “Što je nemoguće ljudima, moguće je Bogu.” 28Nato reče Petar: “Evo, mi ostavismo svoje i pođosmo za tobom.” 29Isus će im: “Zaista, kažem vam, nema ga tko bi ostavio kuću, ili ženu, ili braću, ili roditelje, ili djecu poradi kraljevstva Božjega, 30a da ne bi primio mnogostruko već u ovom vremenu, i u budućem vijeku život vječni.”
Činjenica da dijalog počinje i završava pojmom “život vječni”, naznačuje kako je njegovo središte upravo život. Ovaj ulomak može biti podijeljen na dvije scene: u prvoj je predstavljen bogataš kojega bogatstvo priječi da slijedi Isusa (18,18-25), a u drugoj su sceni pozitivan primjer onih koji su ostavili svoja dobra, te pošli za Isusom (18,26-30), posebice njegova pratnja na putu prema Jeruzalemu, odnosno Petar i apostoli. Na početno uglednikovo pitanje kako baštiniti život vječni (18,18), Isus daje odgovor obećavajući ga već u ovome vremenu, a posebice u budućem, onima koji ga nasljeduju (18,30).
Razgovor započinje uglednik iz židovskoga naroda, vjerojatno jedan od članova Vijeća. Neočekivano Isusa naziva “učiteljem dobrim” (18,18) i time mu iskazuje čast i poštovanje, te ga smatra vjerodostojnom osobom koja bi mu mogla naznačiti put prema životu koji ne prolazi. Isto pitanje postavio je pismoznanac u ulomku o dobrom Samarijancu (usp. Lk 10,25). Isus prihvaća dijalog i nastavlja nabrajajući zapovijedi Dekaloga koje se tiču odnosa prema bližnjemu (18,20). Time želi predstaviti i naglasiti da je ljudski život protkan odnosima, od rođenja do smrti. Poštovanje i ljubav prema drugome jedini je put u vječni život. Budući da je uglednik potvrdio kako je još od svoje mladosti vršio sve zapovijedi, Isus ide u srce Zakona i poziva ga na radikalni pothvat: da proda sve što ima i razda siromasima, a potom da ga slijedi (18,22). Glagol “slijediti” ne označava samo promjenu mjesta, nego promjenu života, odnosno dijeljenje Isusove sudbine napuštajući prethodne poslovne uspjehe te afektivne i obiteljske odnose. Nagrada koja slijedi, “blago na nebu”, odgovara upravo onome za čim uglednik čezne, odnosno vječnome životu. Samo ljubav može ponukati čovjeka da ostavi sve, da podijeli siromasima, te da slijedi Isusa, a ta je ljubav odgovor Onomu koji je nas ljubio prvi. Takav odgovor pravo je “blago” koje obogaćuje i vodi punini života. No, židovskog uglednika priječi bogatstvo kojega se nije bio spreman odreći. Ne upušta se u pustolovinu s Isusom, ne kreće na put koji vodi k Jeruzalemu. Možda je upravo cilj, odnosno Jeruzalem i ono što se u njemu dogodilo zaprjeka nasljedovanju. Bogataš ovdje postaje slika mnogih, a njegov problem zajednički mnogima. Bogatstvo zajedno s užitcima ovoga sadašnjeg života neprestano prijeti osluškivanju Riječi, te je prepreka obraćenju koje je potrebno kako bi se ušlo u kraljevstvo Božje, u vječni život. Isus naizgled vrlo grubo odgovara: “Lakše je devi kroz uši iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje” (18,25). Koristeći parabolu o devi, za Palestinu najvećoj životinji, i o iglenim ušima kao najmanjemu tada poznatom otvoru, Isus želi reći svima koji su ga slušali i zabrinuto pitali “tko se onda može spasiti” (18,26), kako bogatima tako i siromasima, da nema spasenja osim po milosti Božjoj, kojoj je sve moguće (18,27). Za ulazak u kraljevstvo Božje potrebno je postati malen, poput djece (usp. Lk 18,17), promijeniti se, ne u tijelu, nego u srcu i shvaćanju.
Time je pripremljen prijelaz na drugi dio dijaloga u kojemu sudjeluju oni koji već slijede Isusa na putu prema Jeruzalemu, kamo ide izvršiti volju Očevu. Na scenu stupa Petar koji je ovdje predstavnik onih koji ostaviše svoje i pođoše za Isusom (18,28). Riječ “svoje” evanđelist Luka koristi još samo na jednome mjestu, u Dj 4,32 kada govori o prvim kršćanima u Jeruzalemu gdje “nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko”. Time želi naglasiti kako se nasljedovanje Isusa sastoji u odricanju od vlastita imanja kako bi se stavilo u službu potrebnima i kako bi se pobrinulo za njihov život. Ovo je postala misao vodilja i pokretač djelovanja Crkve kroza sva vremena.
Petar, ne samo u svoje ime, nego u ime apostolske zajednice, želi naglasiti kako su ostavili “svoje”, od materijalnih dobara do obiteljskih i afektivnih veza, kako bi slijedili Isusa. Isus ne ostaje gluh na tu činjenicu, nego obećava nadoknadu, kako u ovom tako i u budućem vijeku i to “život vječni” (18,30). Evanđelist nabraja pet elemenata odricanja: kuća, žena, braća, roditelji i djeca (18,29), te time usmjerava pozornost na činjenicu da su za nasljedovanje potrebni radikalni zahvati koji čovjeka najviše dodiruju upravo u njegovoj čovječnosti, a to je odricanje obiteljskih i afektivnih odnosa. Isus donosi nove odnose i na njih stavlja naglasak upravo nabrajajući zapovijedi Dekaloga u prvome dijelu dijaloga sa židovskim uglednikom. Time formulira “novi Dekalog nasljedovanja” u čijem se središtu nalazi život: “Ne čini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Poštuj oca svoga i majku!” (18,20).
Briga za ljudski život počinje dijeljenjem svega što se posjeduje. To svakako nisu samo materijalna dobra. Briga za drugoga nerijetko je briga za njegovo duhovno i duševno zdravlje, za njegove potrebe socijalnoga karaktera. Čovjek nije gladan samo kruha, nego blizine i topline. Dijeleći s drugima komadić kruha i vremena, komadić duha i duše, postajemo nasljedovatelji Kristovi, a nagrada je već jasno određena. To je ono za čim svaki čovjek čezne – život u punini. Isus nam ga obećava i daje već na ovome svijetu, a to je onaj osjećaj topline i radosti kad smo drugome bili doista bližnji, a u budućem životu “što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube” (1 Kor 2,9).
s. Branka Perković
Izvor: Crkva na kamenu
