Kroz iglene uši

12. – A uzvisi neznatne

Ova se životna istina nalazi zapisana i u Starom i u Novom Zavjetu. Ana, Elkanina supruga, dugo godina bez željena djeteta, a onda zahvalna majka proroka Samuela, tisuću godina prije Krista, izgovorila je ovu misao u kontekstu šire pjesme radosnice (1 Sam 2,1-10). A u Novom Zavjetu prepjevala Djevica Marija u svome Magnifikatu (Lk 1,46-55). Obje pjesme, i starozavjetna i novozavjetna, tako slične, pune su suprotnosti između svemoćnoga Boga i nemoćnoga čovjeka, uzvišenosti i poniženja, odvratne oholosti i privlačne skromnosti, ovdje neke usporedno stavljamo:

                    SZ: Kliče srce moje u Gospodinu,
                    raste snaga moja po Bogu mom.

NZ: Veliča duša moja Gospodina
i klikće duh moj u Bogu mojemu.

                    SZ: Diže slabića iz prašine
                    da ga posadi s knezovima

NZ: Bog pogleda s visina
na neznatnost službenice svoje.

                    SZ: Gospodin čini uboga i bogata,
                    obara čovjeka i uzvisuje.

NZ: Božja se snaga iskazuje
raspršujući oholice umišljene.

                    SZ: Lomi se luk junacima,
                    nemoćni se snagom opasuju.

NZ: Silne baca s prijestolja,
a uzvisuje neznatne.

                    SZ: Nekoć siti sad se za kruh muče,
                    nekoć gladni, ne gladuju više.

NZ: Gladne napunja dobrima,
a bogate otpušta prazne.

Mi ćemo se danas, na blagdan Gospe Kandelore [Svijećnice], koja je Bogu prikazala Maloga Isusa u Hramu, osvrnuti na neke njezine rečenice. Ona ih je izrekla u svome veličajnu hvalospjevu Gospodinu u Nazaretu na dan utjelovljenja Sina Božjega, a ponavljala ih u svome srcu i životu.

Ključne riječi: uzvisuje, ponizni, ponizuje, oholice,

Što pogleda na neznatnost službenice svoje (Lk 1,48). Ovim Djevica Marija skromno priznaje da ona nije ničim zaslužna za to što je Bog upravo nju pogledao i izabrao za majku svoga Sina. To je isključivo Božje oko, Božja odluka i milost. Jedino po čemu je ona svjesna sebe same jest njezina neznatnost, malenost i bogobojaznost, skromnost i skrovitost u Nazaretu. I eto upravo se u tu neznatnost Otac nebeski zagledao i zaljubio. I arkanđela joj poslao s porukom o Sinu Svevišnjega koji će se začeti od te Djevice po Duhu Svetomu. I njegovu kraljevstvu ne će biti kraja. Marija nije samo ponizna seoska djevojka, ona je i službenica – služavka u punom i pravom smislu riječi. Savršeno se podlaže providnosnoj mudroj volji Božjoj u svemu svom djelovanju. Neka Bog u njezinoj osobi izvodi svoj očinski naum. Ona samo ponavlja arkanđelu: Neka mi bude po riječi tvojoj da se ispuni volja Božja!

Iskaza snagu mišice svoje: rasprši oholice umišljene (Lk 1,51). Bog očituje svoju ruku nad onima koji ugnjetavaju njegove izabrane. A njegovi su izabrani: siromašni duhom, ponizni srcem, mirotvorci činom, blagi u nastupu, milosrdni u duhovnim i tjelesnim djelima, krotki u naravi, progonjeni u društvu zbog Imena Isusova. Iskazuje snagu nad oholim neprijateljima njegovih iskrenih prijatelja i kroz Stari i kroz Novi Zavjet. A pogotovo u ozračju rođenja Sina Božjega od Djevice Marije. U to vrijeme rimski car August (29. pr. Kr. – 14. po Kr.) bijaše vladar nad vladarima i gospodar nad gospodarima. Potpisivao se riječima: dominus et deus – gospodar i bog. Ništa manje. A, eto, od njega je ostalo ime, rimski trg i mauzolej – razvalina. Odmah pokraj mauzoleja nalaze se danas tri svetačke crkve: sv. Jeronima (1589.), sv. Roka (1654.) i bazilika sv. Ambrozija i sv. Karla Boromejskoga (1669.). I u svakoj se crkvi svaki dan, a ne samo svake nedjelje, slavi sv. Misa i zahvaljuje Spasitelju svijeta, koji je rođen za Augustova vremena. Kako se obistinjuje psalmistova riječ: “Ti sasječe Rahaba [morsku neman, simbol Egipta] i zgazi, snažnom mišicom rasu dušmane svoje” (Ps 89,11), riječ koju je Marija prepjevala na svoj slavljenički način. Pade u povijesti veliko Babilonsko carstvo, kako nasta tako nesta! Aleksandrova se kratkotrajna carevina – ni 13 godina – raskomada! Pogansko se Rimsko carstvo uruši! Napoleonovo revolucionarno propade! Hitlerovo nacističko ni 12 godina! Lenjin-Staljinov sovjetski komunistički bedem soren! A kinesko komunističko umišlja da će vjekovječiti… Eto kako rasprši oholice umišljene i preuzetne! Svi mogu stati u kutiju pepela.

Jedan prosijed i častan Starac, imenom Šimun, pravedan i bogobojazan, jer Duh Božji bijaše na njemu, iščekivaše Utjehu Izraelovu. Dođe u Hram na Svijećnicu, uze Maloga s maminih prsiju i pohvali Isusa kao Spasenje, Slavu i Svjetlost naroda – Lumen gentium, a njoj reče da će joj mač boli probosti srce. Ni kriva ni dužna. Ali to je Božji plan, da se razotkriju namisli mnogih srdaca (Lk 2,35). Ni Isus nije ni kriv ni dužan, pa će mu Longinovo koplje probosti rebra na Kalvariji (Iv 19,34), da se razotkriju namisli svih ljudskih srdaca. Da se vidi tko se opredjeljuje za Božju, a tko za protubožju. To je čudesan Božji nacrt. I svi koji se budu ponosili njegovim Imenom, bit će progonjeni, mačem mučeni. To je čudesan, tajan i trajan Božji plan.

Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne (Lk 1,52). Ako je prema gornjem retku Gospodin poduzeo moralnu revoluciju raspršujući oholice ovoga svijeta, ovdje se spominje njegova socijalna akcija: silne i bogate moćnike ponizuje, ponizne i skromne uzvisuje; mudre zaobilazi, “lude” časti; plemenite odbija, “neplemenite” poziva! Malo pomalo, ali sigurno. Za njega je tisuću godina kao jedan dan. Bog vodi računa o svačijoj povijesti, o svačijoj duši i o svačijoj koži. On se brine i za detalje. Njega detalji i zanimaju. Detalji poniznosti i detalji oholosti. Sličnu misao o Božjem djelovanju u poniznima i oholima čitamo i u patnika Joba: “Da bi ponižene visoko digao, da bi ojađene srećom obdario, redom ruši ono što lukavci smisle, štogod započeli, on im izjalovi” (Job 5,11). Obara čovjeka i uzvisuje, rekla bi pokojna Elkanina Ana.

Jobova žena reče patniku mužu: “Zar si još postojan u neporočnosti? Prokuni Boga i umri!” Job joj odgovori: “Brbljaš kao luđakinja! Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?” (Job 2,9-10). Žena Dina zavedena đavolskim poticajem stavlja se na vražju stranu, kao i ona prva žena na početku svijeta koja se dala zavesti Satanovom antilogikom. Gleda na Joba iz samilosti. Sažaljuje se nad njegovim mukama. Ne može ga više takva gledati, pa bi ona primijenila “eutanaziju”. Ona se poput Satana pravi pametnija od Gospodina! Boga prokuni i umri, tj. Bog će te zbog te kletve kazniti. Sagriješi, pa se života riješi! Ona uopće ne računa kakvu bi Job mogao imati sudbinu nakon ovozemne smrti, u vječnosti, u paklu ako učini nešto protiv Boga. Žena savjetuje ono što je Satan naumio. Čovjek bi pomislio i očekivao da je žena ostala zato da Jobu kao družica od početka i “pomoćnica” pomogne, da ga podrži u herojskom podnošenju patnja. Ne, nego se ona, u vraškoj ulozi upravo zato tu našla da mu odnemogne, da ga odvrati od Boga. Ona se tu pojavila i tako zbori da se Job iznesvijesti. On donosi načelo koje je izraz najveće vjere: Ženo, Božja, a ne vražja, ako od Boga primamo dobro, zašto onda ne bismo bili spremni primiti i zlo, tj. nevolju, svakovrsnu bolest? Prišteve? Gubu? Kao da Bog ne zna što će s gubom i kugom?! Job je zaista korektan, karakteran, veličanstven. On je primjer i u nauku i u poticaju i u podnošenju najveće nesreće, od materijalnoga blaga do vlastite kože. A žena mu je primjer kratkoumne oholosti kako se udara na volju Božju. Nešto posve suprotno poniznoj i neznatnoj Gospi koja želi da se ispuni samo volja Božja.

* Bože, ti si početni Tvorac i završni Sudac svih ljudi, pouči nas kako na ovome svijetu biti neznatni i skromni, kako bježati od otrovne oholosti i bahate umišljenosti, da se uskladimo s tvojim planom rasta i spasa, da nas pohađaš svojom plemenitom rukom, ti koji s lakoćom uboga činiš bogatim, a bogata ubogim, slabića dižeš iz prašine, a silnika obaraš s prijestolja, daj da tvoju svetu volju ispunimo i tako zavrijedimo u tvome kraljevstvu vječno te hvaliti i slaviti.

† R. P.

Izvor: Crkva na kamenu