Košara. U Židova bijaše običaj pri sinagogi da dva dragovoljca, skupljača milodara, obilaze tržnice i privatne kuće svakoga petka ujutro sabirući nešto u novcu nešto u naravi za potrebe pojedinih osoba i obitelji. Razumije se da su se navraćali u onih ljudi koji su željeli dati, koji su imali nekoga bolesna u kući ili na srcu. Zdravi nisu puno davali, jer su mislili da su oni izmislili zdravlje. I da ga nikomu ne duguju. I da ga nikada ne će nestati. Vidiš li da daje tko hoće, a ne tko ima. Ta se sabirnica zvala kuppah ili košara.
Crkva je preuzela ovaj hvalevrijedan običaj. Usavršila ga do organizirana i općepriznata karitasa i po mnogim župama i biskupijama, i po cijeloj Crkvi.
Đakonat. Kada su se za židovski blagdan Pedesetnice ili spomen davanja Zakona Mojsiju, tj. na kršćanski Silazak Duha Svetoga, našli brojni Židovi iz raseljeništva u Jeruzalemu, otkrili su veliku novost: činjenicu i nauk Isusa Krista. I povjerovali i priključili se Crkvi, apostolskoj zajednici. Ali kada bi ti skupljači donijeli milodare petkom, onda bi neki prezrivo gledali na židovske udovice iz grčkoga svijeta, sirotice, posve bi ih zaobilazili, a domaće židovske udovice častili. Tako je nastala pobuna u gradu upravo kod dijeljenja caritasa. Žene digle viku. Koliko god caritas bila ljubav i iz milosrđa se dijelilo na sve strane, vidiš li da se odmah ukazuje načelo pravde, pravične raspodjele prikupljenih dobara, bez ikakva pristrana gledanja tko je tko: vjernik ili nevjernik. U pitanju je nemoćnik. I ljubav nas Kristova potiče, obuzima, da pomognemo svakomu potrebniku koliko je moguće.
Ređenje. Da doskoče tim praktičnim problemima, Apostoli odlučiše zarediti đakone kao služitelje kod stolova – u karitativne svrhe. Dvanaestorica sazvaše mnoštvo učenika i rekoše: “Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova. De, pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom, a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju Riječi. Prijedlog se svidje svemu mnoštvu pa izabraše Stjepana, muža puna vjere i Duha Svetoga, zatim Filipa… pridošlicu Nikolu. Njih postave pred apostole, a oni pomolivši se, polože na njih ruke“ (Dj 6,1-7). Eto kako su izabrana Sedmorica, đakoni, poslužitelji kod materijalnih stolova. Apostoli ih zarediše, rukopoložiše i uzeše sebi kao pomoćnike, produženu ruku u puku. I riječ je Božja rasla, uvelike se množio broj učenika u Jeruzalemu i unaokolo.
Tri uvjeta. Apostoli za izbor poslužitelja kod stolova postaviše ova tri uvjeta:
Prvo, da su takvi kandidati na dobru glasu: čestiti u ponašanju, čisti u rječniku, časni u svakodnevnu životu. Da nemaju nikakve repine za sobom. Čestiti znači pošteni, poslušni, ponizni, da se drže ljudskoga reda i moralnoga ćudoređa.
Drugo, da su puni Duha Svetoga: da im je na prvom mjestu duhovno, a ne tjelesno i materijalno; jutarnja molitva Bogu, pa tek onda jutarnja košara po kućama.
Treće, da su mudri i razboriti: da ne gledaju svoju svrhu, nego svoj svršetak, kraj svoga djelovanja i života, i tako se vladaju.
Ono što upada u oči jest činjenica da Stjepan nije mogao biti samo kod stola da razmješta stolice, tanjure i žlice. Bio je stavljen u vatru da govori, da brani interese i grčkih udovica, da rastumači što je to kršćanski caritas. I onu Isusovu rečenicu u kojoj se Gospodin poistovjećuje s gladnima, žednima, zatvorenima, neukima (Mt 25,40). I tako je počeo, istodobno s đakonskim poslom, spontano produbljivati Sveto Pismo i pozornije slušati prava tumačenja od drugih, osobito od Apostola. Pratiti, pamtiti, razmišljati i drugima naviještati.
Stjepanova besjeda. Djela nam apostolska donose primjernu svjedočku katehezu koja se razvila u Jeruzalemu na trgu koju godinu poslije Isusova uzlaska na nebo i silaska Duha Svetoga (33./34. godine). Pisac sv. Luka opisuje đakona Stjepana, koji zna i služiti kod udovičkih stolova i propovijedati Židovima, domaćima i raseljenima. Čovjek za kojega se izričito kaže da je „pun vjere i Duha Svetoga“ (Dj 6,5), koji na taj način izaziva zavist lijenih i nevjernih. Stjepan je optužen da govori „pogrdne riječi protiv Mojsija i protiv Boga“ (Dj 6,11). I protiv Hrama. A nema nigdje jedne naznake da je takvo nešto izrekao. Na pitanje Velikoga svećenika jesu li te optužbe istinite, Stjepan iskazuje vlastito uvjerenje u opsežnu govoru u cijelom poglavlju (Dj 7,1-60). U njemu prelazi glavne povijesne faze izraelskoga naroda. Mojsija promatra u tri njegove životne etape, a svaka ima po četrdeset godina: njegov boravak u Egiptu, osobni boravak u pustinji i vođa naroda kroz pustinju. Govornik nastoji dokazati da su „zakon“ anđeli dali (7,52), ali da se izraelski narod u svome povijesnom traženju udaljavao od pravoga Boga i priklanjao se idololatriji. Govor završava oštrim prigovorom židovskim glavešinama: Oduvijek ste progonili proroke, navjestitelje Mesijine, i sada ste izdali i ubili „Pravednika“ (7,51-53), Mesiju. Pomazanika, Krista. Ima ih koje uvjerava. Ali ima ih koje još više raspaljuje da budu još goropadniji. Sv. Luka, pisac Djela apostolskih, veli da „ne mogoše odoljeti mudrosti i Duhu kojim govoraše“ mladi i vrijedni Stjepan đakon (Dj 6,10). On osluškuje Duhove zvukove. Navio kazaljku na pravu postaju. Zametnuo raspravu o Isusu pretkazanom, mučenom, umrlom, uskrslom i uzašlom. Dokazuje li, dokazuje. I uvjerava naveliko one koji su otvoreni Duhu.
Stjepanova pobjeda. Ne mogoše odoljeti, nego pribjegoše drugim metodama. Smisliše način kako mu doskočiti. Energija se mržnje pretvara u masu psovke, a ova u fizički atentat i obračun. Tko nema istine i savjesti, ima pri ruci fizičko nasilje: kamen, klip, kolac i konopac. Ista metoda u rukama nesavjesnih nasilnika kako onda tako i sada, i do svršetka svijeta. Ne gledaju hoće li biti sve po „zakonu“, koji navodno brane, puno je važnije da se čovjeka likvidira, prividno sudski ili masovno ulički. Misle: kad neprijatelja likvidiraš, možeš mirno spavati. Ali što ćeš ako ti dođe na san? Ili ti ne da oka stisnuti? Zgrabe Stjepana, rastrgaju mu đakonsku mantiju, uvuku ga u Vijeće, razdraže jeftinu svjetinu, starješine i pismoznance, namjeste mu klopke i lažne svjedoke. „Ako se ne ćeš uvjeriti našim razlozima, hoćeš ovako“, neki rogobore. „Ovako ćemo se napokon riješiti ove nazaretske sljedbe“. Batina je redovito u ruci onoga tko ne posjeduje istinu, a ima moć oružja i novca. Ista metoda u rukama nasilnika iz prvoga i iz dvadeset i prvoga stoljeća. I vazda. Mnoge su glave pale na ovakvim montiranim procesima.
Dvije su, dakle, ekipe ljudi za Stjepanovo likvidiranje: prva je Veliko vijeće s lažnim svjedocima, a druga je ekipa ona izbezumljena masa koja je spremna kamenovati Stjepana.
A oni koji sjeđahu u Vijeću upriješe pogled u Stjepana te opaziše – lice mu kao u anđela. Njega Duh ne napušta, nego ga vodi do vrhunskoga svjedočanstva. Sve zbilja kao u Isusa. I Isus je najprije bio preobražen i ugledao lice Božje na Taboru, a domalo bio premlaćen i dospio izvan grada Jeruzalema, na Kalvariju i u mučeničku smrt.
A kakva je jeka i reakcija slušatelja? Oni, bundžije protiv Duha, zatisnuše čepovima uši da ne čuju Stjepanovu bogohvalu koju oni u svojoj izopačenosti nazivaju „bogohulom“. Bilo je toliko nasilnika s kamenjem u ruci da se nije nikoga pojedinačno moglo pozvati na sud. Svi su ga kamenovali. Prava kolektivna odgovornost i udruženi zločinački pothvat. A Stjepan, prije nego ga povelika hrpa drvlja i kamenja zatrpa, izreče još dvije svetačke Učiteljeve: „Gospodine Isuse, primi moj duh“ i „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!“ (Dj 7,6). Učeništvo i mučeništvo do savršenstva. U riječima i djelima. Ne znamo ništa pobliže o mjestu kamenovanja, nego da je bio kidnapiran i izbačen „iz grada“ (Dj 7,58). I da „bogobojazni ljudi pokopaše Stjepana i održaše veliko žalovanje za njim“ (Dj 8,2), iako se ni to nije smjelo učiniti prema propisima. Svečani sprovod izazvat će još veću mržnju u neukrotivih mrzitelja.
Dvije su posljedice Stjepanova kamenovanja i mučeništva:
Prva, da je iz toga progona nastao pravi rascvat Crkve, njezina eksplozija i ekspanzija po Palestini i po cijelom Rimskom Carstvu, jer su se učenici morali raspršiti da očuvaju živu glavu, ali su istodobno osjećali instinkt naviještanja onoga što su čuli i vidjeli. Nije, znači, svako zlo za zlo. Pogotovo što je Bog kadar i naše rugobe pretvoriti u ljepote. Nakon Stjepanova kamenovanja i smrti buknuo je, dakle, nesmiljen progon njegovih sljedbenika (8,1) sve do Samarije, Damaska i još dalje.
Druga velika posljedica bijaše početak obraćenja Savla u Pavla, jedno od najvećih moralnih čudesa u prvoj Crkvi.
Savlov pristanak. Pokraj one gomile kamenja i svjetine stajaše mladi Savao, revnitelj Zakona i protivnik Isusova djela sa dna kace. I on uskiptio bijesom protiv Stjepana koji uživo ponazočuje golgotskoga Isusa. Možda se, ipak, ta Stjepanova mučenička kateheza najdublje usjekla u svijest upravo tomu Savlu koji je „pristao da se Stjepan smakne“ (Dj 8,1) i koji je čuvao haljine onih koji su ih kod njega odložili da bi mogli biti komotniji u kamenovanju (Dj 22,20). Da Stjepan nije onako molio, Crkva ne bi imala Pavla, veli sv. Augustin.
Pravo je mučeništvo ako se dokaže mržnja neprijatelja prema vjeri, prihvaćanje mučeništva od strane svjedoka i glas svetosti o tome. U slučaju sv. Stjepana sve troje je očevidno.
Štovanje. Od samih početaka ime sv. Stjepana nalazi se u (prvom) misnom kanonu među apostolima i mučenicima: „Ivana (Krstitelja), Stjepana, Matije…“. U Božićno vrijeme pjevamo: „Po njemu slijedi sv. Stjepan, prvi mučenik Gospoda Boga“. Crkva je stavila blagdan sv. Stjepana odmah sutradan po Božiću, 26. prosinca.
– Bože, po zagovoru sv. Stjepana, prvođakona i mučenika, učini da i svi naši đakoni budu puni Duha Svetoga, razboriti i na dobru glasu, te da radi košare ne zapostave molitve i kateheze.
Izvor: Crkva na kamenu
