Biblijski Davidov stih upućen Bogu riječima: “S prijateljem ti si prijatelj…” (2 Sam 22,26), postavljen na portal prošloga petka, slavi božansku ljubav i poštenje u postupcima prema čovjeku koji pokazuje koliko je gorušičino zrno vjernosti i čestitosti da se izgradi kako bi bio prikladan za nebo, dostojan za vječnost po milosrđu Božjemu. Drugi je redak: “Poštenu poštenjem uzvraćaš”.
Pojam. Pošten je u ljudskom životu osnovna oznaka kojom se tumače svojstva raznih osoba. Istoznačnica je častan, na pr. u ponašanju, dosljedan u dobru pothvatu, pravičan u prosudbi, odan roditeljima i poglavarima, pouzdan u obećanju, savjestan u svakom povjerenu mu poslu. Sve se značajke odnose na pozitivnu ćudorednu stranu čovjekova govora i tvora. Suprotna ideja: prevarant u dogovoru, lažov na sudu, kradiša iz očiju, podmitljivac od onih koji su slabiji od njega, potkupljivač onih koji su jači od njega i toliko drugih sličnoznačnica.
Pitanja. Mi ljudi, malovjerni i malodušni kakvi već znamo biti, obično imamo napasničkih primisli kao da Bog prema nama nije dovoljno pravedan, pošten, Bože mi oprosti! – kao da nas je zaboravio, ili zašto nas progoni, ili kao da nas je s nekim banditom zamijenio, što “ljubi one koji ga razapinju, a razapinje one koji ga ljube”, sa smiješkom bi se čudila sv. Mala Terezija. Dao nam oči, a toliki ne mogu bez naočala ili leća, a i tu slabovido. Dao nam pluća, a u tolikih ne rade bez respiratora? A i tu jedva. Zašto nas je stvarao kada nam ne da punim plućima živjeti? Pitanje na razini nemirna dječačića kojega je majka pošteno izdegeničila, a on joj uzvraća: “Zašto si me rađala pa me sada mlatiš?”
A nije istina da Bog nije pravedan i ujedno milosrdan. On božanski pošteno nastupa prema svakomu svom razumnu stvoru. Ako takvo stvorenje pokaže zrno poštenja, on će prema njemu čitavu njivu rodne pšenice blagoslova. Poštenu poštenjem uzvraća, ali na božanski način tako da nam je neshvatljivo, pa u sudu ispadamo – dječaci od 5-6 godina, vrtićani! On ima sve vrijeme i svu vječnost na raspolaganju da nam pokaže božansko poštenje.
Klasičan primjer ljudskoga nepoštenja i Božjega poštenja. Davidov sin Salomon, kada se zakraljio oko 970. prije Krista, a bijaše mu tek 20 godina, ode u grad Gibeon, 15-ak km sjeverno od Jeruzalema, i prikaza Bogu tisuću paljenica na žrtveniku u znak zahvalnosti. U snu se javi Bog Salomonu i reče mu da zatraži što mu srce želi. Salomon, ne budeći se, iznese ovu misao i molitvu Bogu: “Veoma si naklon bio svome sluzi Davidu, mome ocu, jer je hodio pred tobom u vjernosti, pravednosti i poštenju – zapamti: poštenju! – srca svoga… Podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvom narodu, razlikovati dobro od zla, jer tko bi mogao upravljati tvojim narodom koji je tako velik!” (1 Kr 3,6.9). Salomon se poziva na svoga oca Davida za kojega kaže da bijaše vjeran, pravedan i pošten. A znano je da se David nije – Bog zna – pretrgao u poštenju kada je sagriješio sa ženom Urije Hetita, jednoga od svojih 38 generala, i dao smaknuti toga vrhunski poštena časnika a ženu mu Batšebu dovukao u svoj dvor među ostale žene: Ahinoamu, Abigajilu, Maaku, Hagitu, Abitalu, Eglu… Svaka sanjala i natjecala se da svoga prvorođenca promakne u kralja, Davidova nasljednika. Ali jest se David gorko kajao i po kući u kostrijeti valjao tražeći u Boga oproštenje i zbog preljubništva i zbog ubojstva. Bog ga uslišio, pa mu na raskajano poštenje uzvratio oproštenjem.
Bog Davidovu i Batšebinu sinu Salomonu na njegovu molitvu dade mudrosti kakve ne bijaše ni prije ni poslije njega. Primio je od Gospodina mudrost da razlikuje dobro od zla. Bog mu se dva puta u životu ukaza. U drugom ga snu opomenu: “Ako me ostavite, vi i vaši sinovi, ako ne budete držali mojih zapovijedi i zakona koje sam vam dao, ako se okrenete bogovima, i budete im služili i klanjali im se, tada ću istrijebiti Izraela iz zemlje koju sam mu dao” (1 Kr 9,6-7). Njegova su djela Knjiga Mudrosti, barem u dobru dijelu, Pjesma nad pjesmama, neki psalmi (72. i 127.). Pripisuje mu se “tri tisuće mudrih izreka” (1 Kr 5,12). Prorok ga Natan nazva Jedidja (2 Sam 12,25), “prijatelj Vječnoga”. Ali mudri i slavni Salomon ne primijeni te primljene karizmatične mudrosti prvo na sebe da se časno ponaša, čestito druži, čisto i pošteno živi. Nego se uvali u senzualnu ovozemaljštinu da čitava biblijska poglavlja opisuju njegovo materijalno uskipjelo bogatstvo i kulturno blago. U to je “blago” ubrajao valjda i žene tuđinke: faraonke, Amonke, Edomke, Sidonke, Hetitkinje. “Imao je sedam stotina kneževskih žena [princeza] i tri stotine inoča [priležnica]. Njegove su žene zavodile njegovo srce” (1 Kr 11,3). I odvele ga za svojim bogovima i boginjama: amonskim Milkomom, moapskim Kemošom, sidonskom Aštartom, svaka za svojim bogom-kumirom. Ono sve neke “političke” žene i ženidbe! Podizao im svetišta, zavjetišta i “uzvišice”. E sada: ako kralj ne poštuje Prve Božje zapovijedi, one glavne, da se Bogu jedinomu klanja, zašto bi poštovao i Drugu i Petu i Desetu. On se vlada kao da je mali bog, novi zakonodavac, izvrće Božju a mjesto nje stavlja svoju, požudnu i grješnu. Nastupa kao gospodar života i smrti: ubija brata Adoniju, i to u Hramu, da ne dođe na vlast! Udara grdnu tlaku i taksu na narod, da se domogne novca. Gospodin Bog Salomonu navijesti i potom oduze kraljevstvo, ostavi samo dva plemena, Judino i Benjaminovo, njegovu sinu Roboamu, a drugih deset plemena dade njegovu sluzi Jeroboamu, Efraćaninu, iz plemena Josipova. Salomon je gledao ubiti i Jeroboama, ali ovaj srećom uteče u Egipat, gdje osta do smrti Salomonove! O Salomonu, srebrožudnu i ženoljubnu kralju, ima na više mjesta da se kaljao, a nema nigdje da se kajao. Tu je Bog primijenio mjere pravednosti. I pokazao svoje božansko poštenje. Salomone, Salomone, svaka sila za vremena. A tvoja 40 godina! Nakon tebe kraljevstvo ti stoljećima rascijepljeno na dvoje. Je li ono između “tri tisuće izreka” tvoja ova: “Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji” (Ps 127). A ti gradio kraljevstvo da se ime Salomonovo a ne Sabaotovo po svem svijetu prodiči!
Eto zašto Pavao opominje da je “pohlepa za novcem izvor svih zala” (1 Tim 6,10).
Kako danas biti pošten?
Župnik vjerniku: Je li tebi drago da ti netko ukrade motor, kompjutor, televizor?
Vjernik: Kako će mi biti drago?
– Pa nemoj ni ti drugomu krasti ni igle, ni one za švela ni one za samara!
– Ali on je meni ukrao?
– Nemoj ti njemu. Ne ćeš riješiti problema dvostrukom krađom, nego nekrađom, poštenjem, poštovanjem Božje zapovijedi: Ne kradi. Tko je dao zapovijed, taj jamči da se može živjeti pošteno a da se ne krade, da se ne laže, da se ne ubija, da se ne psuje, da se Božja poštuje, i onda i sada. Ako ti misliš da ti ljudi ne cijene poštenja i da tebi poštenjem ne će uzvratiti, pa, čovječje, evo ti Bog garantira da će on poštenu poštenjem uzvratiti. On je izvor i jamac. On ne zna i ne može nego božanski pošteno! A ti ne znaš nego, ako nikako drukčije ne možeš, onda pošteno!
Pa čak ako i pogriješiš u bilo kojem obliku, iskreno se pokaješ, obratiš i zatražiš oproštenje i od ljudi i od Boga, ukazuješ se pošten.
Kako je tako lako u kraljevstvo Božje ako čovjek postupa pošteno, u konačnici ako se pošteno i pokaje. Dokaz? – Dizma na Kalvariji! A kako se mora provlačiti kroz iglene uši ako je iole nepošten. Dokaz? – svaki čovjek ako se pošteno ne drži vječnoga Božjega zakona!
