Uskrs je najvažniji kršćanski blagdan kojim se slavi uskrsnuće Isusa Krista. Da bi taj blagdan bio što dostojnije proslavljen, Crkva je već u prvim stoljećima svoga postojanja uvela praksu da se pokorom i molitvom kroz pet korizmenih tjedana i Veliki tjedan prije Uskrsa dostojno sprema na proživljavanje trpljenja, mučenja, smrti i uskrsnuća Isusova skupa s njegovom svetom Majkom.
Veliki sveti tjedan otpočinje Cvjetnicom, a ova se nedjelja otpočinje ovim pučkim obredom: umivanjem u cvijeću. Cvijeće se ubere dan prije, i to ljubičice, jaglaci i cvijet drijenka, što se potopi u lavoru vode ili u nekoj drugoj posudi koja se u obrubu okiti zelenilom, te se blagoslovi i stavi na prozor uz priču djeci da će se u noći u ovome cvijeću i vodi umiti najprije anđeli, a sutradan u cvjetnoj nedjelji u jutro sva djeca i ostali ukućani. Kod djece to proizvodi veliku znatiželju kao i u povodu sv. Nikole koji im donosi darove i stavlja ih u njihovu obuću. Simbolika cvijeća je velika a poglavito u vodi. Jedna od poruka jest da valja oprati dušu u anđeoskoj vodi i cvijeću, te slaviti Cvjetnicu, a doskora nakon Velikoga četvrtka, Velikoga petka i Velike subote i sam Uskrs.
Evo jedne molitvice za vrijeme umivanja: “Umivam se, dragi Bože, u cvijeću,/ i molim te za svoju sreću./ Molim se svom anđelu čuvaru,/ koj’ se umi u cvjetnoj vodi,/ da me, Bože, ljubav preporodi.“
Samo branje je svojevrsni obred koji uključuje pjevanje određenih pjesmica pobožnoga sadržaja, od kojih je Gospin plač najupečatljivija poema. Više osoba ima rukom prepisane plačeve, i to one najduže inačice, te ih pjevaju u raznim zgodama, kao i u vrijeme branja cvijeća. Unatoč tome što ih znaju napamet, oni pred sobom drže svoje bilježnice i samo prevrću listove kantajući. To osobi stvara ugodan osjećaj, pa im patnja bude prenesena na Kristovu i tako olakšana, ublažena; dvije patnje pomiješane u jednu lakše su nego samo jedna. Ubrano cvijeće stavlja se u posude s vodom, a onda te posude iznose se vani na prozor opet uz pjevušenje pjesmice, prmjerice ove:
“Stinčice se raspadoše/ sveto cviće nicijaše./ Bog otpremi tri anđela/ da to cviće poberkaju./ U kitice sakitiše,/ u vinac ga uvinuše, prid Boga ga iznesoše…“
Posuda s raznovrsnim cvijećem poškropi se svetom vodom, što je blagoslovljena u crkvi na Sveta tri Kralja, uz molitvu Očenaša… i zaziv:
“Dođite anđeli nebeski,/ umijte svoje licašce/ da se razveseli sutra/ moje lice i srdašce…“
Poslije toga odlazilo bi se na nedjeljnu misu u crkvu. U misi se čita ili pjeva Muka Gospodina našega Isusa Krista (jedne godine po Mateju, zatim po Marku, Luki i Ivanu). Obično bi domaćice sa sobom nosile maslinove grančice, a ponegdje i svi ostali članovi obitelji, u spomen na svečani ulazak u Jeruzalem. Na početku mise blagoslove se maslinove grančice, zatim se obavi procesija, mimohod, obišašće oko crkve i nastavlja se s misom, a maslinove i druge blagoslovljene grančice odnose se svojim kućama, u štale i na groblja. One se ostavljaju na posebno vidno mjesto i tu ostaju do sljedećega Pokladnog utorka kada se te sasušene maslinove grančice spaljuju, a svećeniku njihov pepeo koristi za pepeljanje na sljedeću Čistu srijedu.
Procesije na Cvjetnicu obavljaju se s maslinovim grančicama u ruci i pjevanjem određenih psalama i himana što vjernike podsjećaju na svečani Isusov ulazak u Jeruzalem, koji nije bio ni na konju ni u sunčanoj kočiji, nego na magaretu, što je znak skromnosti, poniznosti. (Na Bliskom istoku postojao je običaj kod svih naroda, a proširio se i na Zapad, u svezi s dočekom kralja i njegove pratnje. Tom bi zgodom djeca prosipala cvijeće ili kakve grančice zimzelenih stabala kuda bi prolazio kralj uz pjevanje pjesama u čast kralju i njegovoj pratnji. Takav detalj imamo opisan u staroj indijskoj Pjesmi o kralju Nalu koji se oženio s lijepom Damajantom, a potom je od nje pobjegao nakon što je izgubio na kocki svoje kraljevstvo. No, njegova žena ostala je vjerna svome mužu kralju prošavši mnoge zamke i izazove da ga se odrekne i da se uda za drugoga. Dok je ona tako patila i odbijala prosce, strpljivo čekajući svoga kralja i vjerujući da će se on vratiti, kralj Nal je učio nove vještine koje su mu vratile izgubljeno kraljevstvo. Nakon toga pronašao je svoju voljenu ženu, te skupa s njom na „sunčevoj kočiji“ došao je u glavni grad svoga kraljevstva, gdje su ga dočekali s popijevkama, s cvijećem i grančicama kojima su škropili put kojim su prolazili.).
Nekadašnja pučka molitva na Cvjetnicu: Oj, nediljo, cvite pribijeli/ Oj, nediljo, cvite pribijeli,/ ko no ruža kad zabijeli./ A ja vidim šta ti radiš,/ ili sidiš ili pišeš/ ili ono čudo gledaš/ di džudije Boga biju,/ slavnu krunu skidivaju,/ a trnovu navijaju./ Doklen drvca dopiraše,/ slavna krvca propadoše,/ a kamenja raspadoše./ Tu cviće rastijaše,/ Tri anđela salazaše,/ pa to cviće rastijaše,/ u tri kite iskitiše./ U vinčiće izvezaše/ pa prid Boga donesoše./ Sam Bog sjedi,/ Isus sjedi,/ Isus progovara:/ ‘Ko bi ove tri molitve govorio,/ tri bi duše sahranio./ Prvu dušu oca svoga,/ drugu dušu majke svoje,/ treću dušu istu svoju./ Sine Božji budi faljen/ u sve vijeke vjekova. Amen.
Don Ilija Drmić
