“Bio sam u zatvoru s bl. Stepincem”, mali je, ali posebno milostan dio životne priče Antona Baćca iz Kukurini u župi Pićan. Upravo je u zadnje vrijeme aktualno govoriti o žicama na granicama, o žici koja razdvaja sve, ljude, životinje, biljke, ceste. Ovo je priča o nekim žicama za koje smo mislili da su možda prošlost, ali jedna godišnjica smrti uvijek nas ponovno bolno podsjeti na to strašno vrijeme. Vrijeme, čije se naznake nažalost i danas pojavljuju među nama, nekima, koji to vrijeme uporno i hrabro prešućuju, a oni koje su onda progonili “smrde” im i danas u demokratskoj, slobodnoj i europskoj Hrvatskoj.
Kad sam razgovarala s barba Tonetom iz Kukurini (tako ću ga zvati jer tako se pristojno i po domaće kod nas oslovljava stariji gospodin) povodom šezdesete obljetnice sretnoga i dobroga braka između njega i njegove supruge Marije, tada mi je u prepričavanju svoga životnoga puta na kojemu je bilo mnogo teških i gorkih dionica, ispričao i kako je bio u zatvoru u Lepoglavi istovremeno kad je tamo bio zatvoren i naš blaženi, nadamo se uskoro i službeno sveti kardinal Alojzije Stepinac.
Barba Tone rođen je 12. lipnja 1927. u Kukurinima. S dvadeset i dvije godine, 1949., nakon završetka Drugoga svjetskog rata u kojemu je i sam sudjelovao na strani antifašizma, osjetivši se prevarenim i izdanim od tadašnjih komunističkih vlasti, htio je otići iz tadašnje države Jugoslavije i njezina totalitarnog režima, htio je otići na Zapad, u Italiju. S njim su bila još dvojica njegovih susjeda. Krenuli su potajice, negdje u veljači, oko pola noći, ali milicijski psi na granici između Rupe i Hrpelja nanjušili su ih i zaustavili posljednjega od njih trojice. Barba Tone i još jedan su uspjeli odmaknuti malo dalje, ali su pucali prema njima i vratili ih natrag. Uslijedilo je zatvaranje u zatvoru u Pazinu pod sumnjom da su narodni neprijatelji. Tu su ostali tri mjeseca, nakon čega su odvedeni u Pulu na sud. Bili su vezani lancem po dvoje, a između svih u koloni (bilo ih je puno) bio je proveden još jedan lanac koji ih je dodatno držao vezane sve skupa. U Puli je u zatvoru proveo još tri mjeseca. Sve to vrijeme njegovi doma ništa o njemu nisu čuli, ni znali.
Presuda je bila strašna i odmah pravomoćna – četiri i pol godine zatvora u Lepoglavi. U Lepoglavi su barba Toneta i njegovu skupinu držali petnaest dana, a potom su ih odvezli u Lonjsko Polje, njih pedeset u vagonu za stoku. Kad su ih dovezli u Lonjsko Polje, tu su ih držali usred ljeta na suncu i žegi, ujutro od osam sati do četiri popodne, bez kapi vode i hrane.
Kad je došao u Lepoglavu, u vremenu obvezne šetnje, uočio je iza žice u ograđenom prostoru jednoga čovjeka samoga kako isto tako hoda kao i oni. Pitao je svoje “kolege” tko je taj čovjek i zašto je on sam. Rekli su mu da je to nadbiskup Stepinac i da ni ne pomisli da bi mu se obratio ili približio. Samo jedan određeni zatvorenik mu se smio približiti i, naravno, stražari. Dok su prisilno šetali ili hodali, u njih su uvijek bile uperene puščane cijevi. Ako bi se i slučajno podiglo pogled prema gore, prema nebu, suncu, istoga časa zaurlao bi službeni glas odozgor: “Šta me gledaš?”
O Nadbiskupu su svi zatvorenici govorili s poštovanjem. Iako do zatvorenika nisu dopirale nikakve vijesti izvana, a prave informacije su se dobro skrivale, oni su svejedno znali da je Nadbiskupova krivnja odbijanje odcjepljenja Katoličke Crkve u Hrvata od Svete Stolice. Isto tako, među zatvorenicima prepričavalo se kako bi “naši” njega brzo riješili, ali da se boje inozemstva. U njegovu držanju moglo se uočiti neku posebnost od svih drugih ljudi tamo, neki spokoj i dostojanstvo. Barba Tone je zapamtio izjavu jednoga našeg, sada u visokim godinama, dužnosnika od onih koji su bl. Stepinca osudili i zatvorili, a kasnije i visokoga dužnosnika vlasti demokratske i neovisne RH, a to je da ga je on ponosno vodio u Lepoglavu i ponosno da ga je izveo iz Lepoglave. Poznato nam je da je to izvođenje iz Lepoglave u kućni pritvor kao u “slobodu” u njegov rodni Krašić – bilo izvođenje u smrt.
Ovo je samo jedna kratka crtica iz života barba Toneta, ali možda posebna i znakovita. Postoji priča u kojoj je naš život kao putovanje vlakom, razni ljudi ulaze i izlaze u naš kupe ili vagon tijekom putovanja. Neke ćemo zapamtiti, neke zaboraviti. Neke ćemo pamtiti kao zvijezde jer neki će zaista i zasjati na zajedničkom nebu kao zvijezde. Naš bl. kardinal Stepinac nikad se nije odrekao svoje vjere u Isusa Krista, utjecao se Blaženoj Djevici Mariji, ljubio je svoj hrvatski narod, branio i poštovao svakoga čovjeka. Sigurno je molio i u sebi podjeljivao svoj biskupski blagoslov i svim svojim suuznicima, među kojima su mnogi bili nedužni kao i on. Taj je dragocjeni blagoslov zasigurno pao i na barba Toneta. A barba Tone je u svom novčaniku uvijek nosio Isusovu i sličicu Majke Božje, pa i u zatvoru. Skupa su dijelili svoje ljudske muke. Muka blaženoga Stepinca završila je mučeničkom smrću, barba Tone još putuje ovom zemljom u radosti života. Našega blaženoga Alojzija molimo neka moli za nas, neka nas zagovara kod Gospodina, neka nam izmoli oslobođenje svih okova i žica, ne onih žilet na državnoj granici, nego onih koje nas zatvaraju vlastitim grijehom, neka moli za slogu i međusobnu ljubav svojega naroda koji je danas tako podijeljen, a silnice mržnje iz nekih prošlih vremena opet izlaze iz nekih zapećaka.
Davorka Smoković
Izvor: Crkva na kamenu
