Ivo Goldstein, Jasenovac, Fraktura i Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac, Zaprešić – Jasenovac, 2018.
Najnovija knjiga Ive Goldsteina Jasenovac, prema navodu na poleđini korica, je „prva znanstvena monografija“ o logoru Jasenovac koja je „pisana akribično, odgovorno, bez ideoloških predrasuda, zadnjih namjera i politikantskih motiva“. Goldstein nam u predgovoru objašnjava da se istraživanjem ustaških zločina u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kao i zločinima u logoru Jasenovac, „bavi već dvadesetak godina“. Dakle, knjiga Jasenovac rezultat je dosadašnjih njegovih znanstvenih napora.
Goldstein piše, da je njegova knjiga o Jasenovcu knjiga o „paklu 20. stoljeća“, i kako se tijekom čitanja najvažnijih memoara o jasenovačkom logoru „sve više osjećao poput Dantea kojeg njegovi Vergiliji (više njih, ne jedan!) vode kroz čistilište i pakao i pomno opisuju ljude i njihove muke, živote i razloge zbog kojih su u tom paklu“ (str. 34). Dakle, Goldstein se osjeća poput Dantea, što je pomalo i zabrinjavajuće. Pa, ipak, red je da vidimo koji su to naglasci koje Goldstein-Dante u svojoj najnovijoj knjizi iznosi.
Prema Goldsteinu, „glavni i najiscrpniji objavljeni izvor“ za povijest jasenovačkog logorskog kompleksa su tri knjige koje je priredio Antun Miletić (Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945. Dokumenta, I-III, Beograd, 1986. i 1987.) (str. 30). Tri knjige? Goldsteinu i recenzentima njegove knjige moram ipak došapnuti: četiri knjige, četiri (ili brojkom 4)! Kako Goldstein četvrtu Miletićevu zbirku dokumenata o logoru Jasenovac ne navodi ni u popisu literature očito ni ne zna da postoji. Da me je priupitao mogao sam mu i posuditi: Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac [1941-1945. Dokumenta], IV (Jagodina, 2007.); knjigu koja je vjerojatno poznata i Draganu Markoviću zvanom Palma, ali ne i Goldsteinu. Jer Svetozarevo je tamo daleko.
Prikazujući godine i ozračje u Jugoslaviji, kada su sustavno iznošene znatno preuveličane brojke od 700.000 i više žrtava logora Jasenovac, Goldstein navodi da su i tada „skrupulozni istraživači“ poput Antuna Miletića, „znali održati distancu prema takvim stavovima i u uvjetima kada je bilo nemoguće slobodnije izraziti mišljenje“. Goldstein nam dalje objašnjava da je Miletić sredinom 1980-ih objašnjavao kako nema pouzdanih izvora da se utvrdi koliko je logoraša izgubilo živote i da ostaje samo mogućnost procjene na temelju parcijalno sačuvanih izvora. U vezi s ovime Miletić je, prema Goldsteinu, citirao izvore koji su svakom „dobronamjernom“ trebali jasno pokazati da je broj od 700.000 ubijenih u Jasenovcu preuveličan. Usprkos tome, nastavlja nam dalje pripovijedati naš Dante, skrupulozni ali očito nesretni Miletić bio je objekt „manipulacija“. Naime Vladimir Dedijer u predgovoru knjige [Vatikan i Jasenovac. Dokumenti] iz 1987. zahvaljivao je Miletiću kroz čiju je prvu knjigu dokumenata o Jasenovcu „progovorila patnja stotina hiljada ubijenih“ (str. 781).
No, tko manipulira? Dedijer zapravo nije manipulirao kada se zahvaljivao Miletiću, nego je pravi manipulator – Goldstein, koji „zaboravlja“ navesti što Miletić piše na stranici 38 knjige Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945. Dokumenta, I: „Prema tome broj ukupno ubijenih na teritoriji tzv. NDH po različitim izvorima može se zasad ceniti samo na više stotina hiljada”, i što jasno ponavlja i na stranici 42 – „U ustaškom koncentracionom logoru Jasenovac – Stara Gradiška od avgusta 1941. do maja 1945. prema proceni ubijeno je više stotina hiljada ljudi, žena i dece“. Goldstein ili namjerno prešućuje ili malo toga zna, a trebao bi znati znatno više, jer se logorom Jasenovac „bavi već dvadesetak godina“ i napisao je „prvu znanstvenu monografiju“ o logoru Jasenovac, „akribično, odgovorno, bez ideoloških predrasuda, zadnjih namjera i politikantskih motiva“. Recenzenti gdje ste bili?
Zapravo je svakom imalo upućenijem jasno da u sustavnom širenju „jasenovačkoga mit“ značajno mjesto zauzimaju upravo radovi Antuna Miletića, upornog i dugogodišnjeg zastupnika teze da je u logoru Jasenovac život izgubilo najmanje nekoliko stotina tisuća, pa i 700 tisuća osoba. Za Goldsteina je, pak, Miletić “skrupulozni istraživač” (str. 781), što će reći: (lat. scrupulosus) pretjerano točan, krajnje oprezan i savjestan. Toliko o skrupuloznosti samoga Goldsteina.
“Priča o leševima koji plivaju Savom postala je s vremenom jedna od najspominjanijih u lepezi jasenovačkih strahota – širila se usmenom predajom, pa je čak nakon nekog vremena izgubila povijesnu uvjerljivost. Međutim, o tome postoje brojni dokumenti” – objašnjava nam Goldstein, a da bi skrupulozno argumentirao ovu tvrdnju dalje navodi da “22. lipnja 1942. Zapovjedništvo III. Domobranskog zbora sa sjedištem u Sarajevu izvještava kako ‘u posljednje vrijeme prima izvještaje od straža na mostovima da u zadnje vrijeme rijekom Savom plivaju leševi ljudi i životinja (…) ovi leševi zapinju za obalu i raspadaju se, okužujući okolinu’” (str. 364). No, Goldstein obmanjuje.
Koliko je Goldstein spreman uzimati (citirati) iz arhivskih izvora samo ono što mu odgovara kako bi potvrdio svoje tvrdnje, uočljivo je ako se u cijelosti vidi sadržaj dokumenta kojega je koristio za svoju manipulaciju: “Ministarstvo Hrvatskog Domobranstva – Glavni stožer sa Obći br. 10615/taj.[no] od 17. lipnja ove god. [1942.], dostavlja sliedeće: ‘Zapovjedničtvo II. domobranskog sbornog područja prima izvještaje od straža na mostovima, da u zadnje vrieme plivaju riekom Savom lješevi ljudi i životinja, među kojima ima odjevenih i u domobranske odore. Ovi lješevi zapinju za obalu i razpadaju se, okužujući okolinu. Ovakav nečovječni i zlonamjerni postupak većinom neprijatelja države, kojim se šire zaraze, valja onemogućiti, zabranom bacanja lješeva u rieke, nadzorom rieka i obala po upravnim i vojnim obhodnjama, te odredbom za hvatanje i zakapanjem lješeva na mjestu, gdje su opaženi.’ […]” (Hrvatski državni arhiv, Zagreb, – 1204, Zapovjedništvo 6. pješačke divizije, Taj. Broj: 3067/1942.).
Goldstein u svojoj knjizi prežvakava tezu o “banalnosti zla” u Jasenovcu, ali je istovremeno u rukopisu vidljiva banalnost njegove površnosti i neznanja. Dok opširno piše i ponavlja o obespravljenosti i progonu Srba u NDH, i provođenju genocida nad njima, sasvim slučajno spominje, da je odvjetnik Sava Besarović bio “predstavnik Srba u Hrvatskom državnom saboru (1942.)” (str. 582). Kako je Besarović mogao biti predstavnik Srba u NDH, kad Srbi kao narod u NDH nisu priznati i službeno ne postoje, naziva ih se “grko-istočnjacima”, “pravoslavcima”? Tako, prema Goldsteinu, narod koji je u NDH izložen genocidu ipak je imao i svog predstavnika u Saboru. U Hrvatskom državnom saboru u vrijeme NDH, napominjem Goldsteinu i njemu sličnim znalcima, nije bilo predstavnika Srba, a manjinski su bili jedino dva predstavnika Njemačke narodne skupine. Uz to, Goldsteinov navod da je Sava Besarović bio “predstavnik Srba u Hrvatskom državnom saboru”, osim što je priglup, zvuči i revizionistički.
Koliko Goldstein malo zna pokazuje primjer kada navodi da je okružnicu Organizatornog ureda Glavnog ustaškog stana od 20. svibnja 1942. sastavio “ministar Mladen Lorković” (str. 43-44), a zapravo je okružnicu potpisao Lorković, ali Blaž, kao upravni zapovjednik GUS-a. Recenzenti gdje ste bili?
Potpuno nepoznavanje događaja kojima se bavi Goldstein iskazuje u slučaju sela Crkveni Bok nedaleko Sunje, o čemu se opširno raspisao (str. 553-555). Ustaše iz Jasenovca su 13. listopada 1942. upali u sela Crkveni Bok, Ivanjski Bok i Strmen, pobili brojne stanovnike, opljačkali sela, a ostale Srbe odveli u Jasenovac, ali su kasnije pušteni. Goldstein navodi, da je Maks Luburić “dvije godine kasnije” podnio izvještaj o ovom događaju (str. 554). Goldstein je potpuni neznalica. Luburić u izvještaju kojega Goldstein spominje ne govori o događajima u Crkvenom Boku u listopadu 1942., nego o upadu ustaša u Crkveni Bok dvije godine kasnije, 27. kolovoza 1944., kada je to selo spaljeno, a mnogi stanovnici ubijeni ili odvedeni u logor. Dakle, da ne bi bilo zabune, Luburić ne izvještava o događaju iz listopada 1942., kako to tvrdi Goldstein. Začudno, pa o tim događajima postoji opsežna literatura, najmanje dvije knjige: Savo Skrobo, Ratni događaji i sjećanja, Općina Crkveni Bok u NOB-u 1941.-1945. (Sisak 2012.) i Maja Kljajić Vejnović – Nikola D. Turajlić, U raljama genocida. Stradanja stanovništva Strmena, Crkvenog Boka i Ivanjskog Boka u XX vijeku (Beograd, 2017.). Kada se koji događaj dogodio na lenti povijesnih događaja, Goldstein bi možda, da je za ove knjige i znao, konačno i shvatio, ako ne odmah, a onda barem “dvije godine kasnije”. No, Goldstein ionako slabo poznaje relevantnu literaturu za temu kojom se bavi “već dvadesetak godina” i o kojoj navodno nešto zna, a zna začuđujuće malo. Ponavljam, recenzenti gdje ste bili?
Miljenko Jergović u Jutarnjem listu 20. studenoga 2018. ipak ustvrđuje, da je Goldsteinova knjiga: “Vrlo precizan, dokumentiran i do krajnje mjere objektiviziran portret najmarkantnijeg koncentracijskog logora u Europi sa zapovjedništvom koje nije bilo njemačko“. (https://www.jutarnji.hr/komentari/interliber-je-bio-trznica-starog-papira-a-ne-sajam-knjiznih-noviteta/8075915/). Valjda je Jergović knjigu već skrupulozno pročitao.
Dosta prostora posvetio je Goldstein u svojoj knjizi ustaškom prvaku Vladi Singeru i četničkom vojvodi Pavlu Đurišiću, za koje navodi da su ubijeni u logoru Jasenovac (str. 176, 186-189, 199, 442, 444, 446, 454 i 436, 729-731). Kada je već tako, nije jasno zašto se Goldstein nije zapitao kako to da Singera i Đurišića nema na popisu žrtava logora Jasenovac Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac (vidjeti: http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=7618), ili su za JUSP žrtve logora Jasenovac samo oni koji su “podobni”. Uz to, bilo bi važno saznati kada je i tko uklonio Singera i Đurišića s popisa jasenovačkih žrtava i po čijoj odluci i naređenju.
Pitanje logora Jasenovac u historiografiji jedno je od najzamršenijih istraživačkih tema koje nedvojbeno treba propitivati i dopunjavati. Goldstein u proslovu svoje knjiga Jasenovac navodi, pozivajući se na jasenovačkog uznika Iliju Jakovljevića (Konclogor na Savi), da u budućoj literaturi o ustaškim logorima „izmišljanja ne bi smjelo biti“ (str. 17). Svatko razuman je stajališta da o ustaškim logorima izmišljanja ne bi smjelo biti.
No, koliko se toga da izmišljanja ne bi smjelo biti drži sam Goldstein? On je došao na genijalnu ideju za objašnjenje gdje su mnogobrojni leševi jasenovačkih logoraša, pa je u tjedniku Globus od 5. svibnja 2018. javnosti obznanio: “Na samom kraju rata, početkom travnja 1945., vratilo se nekoliko najviđenijih jasenovačkih koljača nakon dvije-dvije i pol godine u Jasenovac, jer su znali točno pozicije masovnih grobnica. Zapovijed je glasila da se ‘tragovi grobova imaju uništiti po svaku cijenu’. U Gradini, na desnoj obali Save, tih je dana oko 500 logoraša ‘spaljivalo leševe i kamufliralo masovne grobnice’. Na željeznim traverzama (koje su neki nazivali ‘roštiljem’) leševi su spaljivani, pa je u grobnice vraćan pepeo. ‘Danima se crni dim zgarišta ljudskih ostataka dizao u nebo’, zapisali su svjedoci. Osim toga, iz Reicha su dovezeni strojevi koji su lomili kosti leševa. Kada su patolozi 1964. otvorili neke grobnice, ustanovili su kako su mnogi leševi već ‘istrulili i raspali se’ te kako se ponegdje ‘ljudsko tkivo pretvorilo u sapunastu masu žućkasto-narančaste boje’. A što bi se našlo danas, 75 godina nakon zločina?” (https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-komentari/pise-ivo-goldstein-komisija-za-jasenovac-nova-besmislena-inicijativa-sefice-drzave/7321071/). Priču o navodnim posebnim strojevima iz Njemačkog Reicha kojima su u Jasenovcu lomili kosti leševa, usitnjavali ih, i tako prikrili zločin, Goldstein je ponovio i u emisiji Nedjeljom u 2, HTV-a, u kojoj je gostovao 17. lipnja 2018. No, koliko je tih strojeva („drobilica kostiju“) bilo, kada i kako im se izgubio svaki trag, Goldstein nije pojasnio.
Nakon navedenih javnih obznana o drobilicama, Goldstein u svojoj knjizi Jasenovac skrupulozno i zakukuljeno ponavlja cijelu priču. Ponavlja da je Zapovjedništvo logora Jasenovac na kraju rata težilo prikriti tragove zločina i da se „tragovi grobova“ moraju uništiti po svaku cijenu. Dalje nam naš Dante objašnjava: „Iako neposrednih dokaza nema, način na koji su ustaše spaljivali leševe u Jasenovcu napadno je sličan metodi spaljivanja leševa koju su nacisti primjenjivali od 1941. (u Babin Jaru [ukrajinski: Бабин Яр, ruski: Бабий Яр)] i drugdje u SSSR-u)“. Zatim Goldstein skrupulozno dodaje da su ustaše o uništavanju leševa „mogli učiti“ i od pripadnika SS-divizije Prinz Eugen, budući da je među njima bilo i bivših čuvara u logoru Chełmno gdje su se primjenjivale takve metode, kao i od neke nejasno definirane „druge grupe“ Nijemaca koji su krajem 1943. i početkom 1944. spaljivali leševe u logoru Jajinci kraj Beograda (str. 726-727).
Nije teško doći do osnovnih podataka o Babin Jaru i kako su nacisti tamo uništavali tragove svojih zločina (vidjeti: https://en.wikipedia.org/wiki/Babi_Yar). Također je lako doći do podataka o njemačkom stroju za drobljenje kostiju (vidjeti: https://collections.ushmm.org/search/catalog/pa10007). Taj se stroj na njemačkom jeziku zvao Knochenmühle, a na ukrajinskom i ruskom jeziku костедробилки. Također su dostupni i podatci o nacističkom logoru Chełmno (njemački: Vernichtungslager Kulmhof, u okupiranoj Poljskoj), primjerice vidjeti: https://en.wikipedia.org/wiki/Chełmno_extermination_camp.
U znanstvenom pristupu sve tvrdnje i navodi, pa i o logoru Jasenovac, trebali bi imati i vjerodostojnu potvrdu – „izmišljanja ne bi smjelo biti“. No, zapravo Goldstein ne raspolaže nikakvim konkretnim izvorima da je u Jasenovcu korišten spomenuti njemački stroj, niti primjerice raspolaže bilo kakvim konkretnim izvorima da su ustaše „mogli učiti“ bilo što od pripadnika SS-divizije Prinz Eugen. Nažalost se bojim da će navedene tvrdnje Goldsteina mnogi „objeručke prihvatiti“, te uporno do iznemoglosti ponavljati, bez obzira na to što Goldstein za to nema relevantnih izvora.
Tako se Goldstein zapravo visoko pozicionirao u katalogu razno-raznih izmišljotina o logoru Jasenovac. No, ono za što Goldstein nema izvora, on će pronaći u svome danteovskom umu. Dakle, spasonosna formula kojom se Goldstein, u pomanjkanju vjerodostojnih, pa i ikakvih, pokazatelja, koristi je jednostavna – ono čega nema moguće je izmaštati. Znanstveni pristup? Možda za Goldsteina!
U istraživanju žrtava logora Jasenovac i razmjera počinjenih zločina problem je najčešće ne samo pomanjkanje izvora i vjerodostojnih pokazatelja, nego i „dobre volje“, a i „zdrave pameti“, da se određena pitanja valjano obrade. U svojoj najnovijoj knjizi Jasenovac Goldstein nije pokazao ni „dobre volje“, niti „zdrave pameti“, naprotiv i dalje nas lobotomizira iskazujući sve osim spremnosti i sposobnosti znanstvenog pristupa.
Dr. sc. Vladimir Geiger
Hrvatski institut za povijest, Zagreb
———————————————
Hrvatsko slovo, Tjednik za kulturu, god. XXIV., br. 1232, Hrvatska kulturna zaklada, Zagreb, 30. studenoga 2018., str. 14, 29.
Izvor: Crkva na kamenu
