Glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Stolac Mersed efendija Šabanović reagirao je na naše Priopćenje za javnost, od 12. ovoga mjeseca, naslovljeno: “Opet oskvrnuće na stolačkome Križevcu”.
Nemoguća država? Uz najbolju volju teško je razumjeti i povod i intonaciju Imamova Saopćenja, od 22. ovoga mjeseca. Naime, u našemu Priopćenju ni jednom riječju nije spomenuta Islamska vjerska zajednica pa onda ni stolački Medžlis. Nakon što smo iznijeli činjenično stanje, postavili smo pitanje kako će postupiti mjerodavne civilne vlasti: hoće li “kao i do sada, sve ostati na ‘nepoznatom’ počinitelju, na ‘maloljetnicima’, ili na ‘psihički poremećenima’ i nikada adekvatno procesuiranima i primjereno kažnjenima”? U tom kontekstu rečeno je da “država, koja nije u stanju zaštititi vjerske simbole i izričaje, kulturnu baštinu i vjernički osjećaj, nije dorasla zvati se državom i gubi zakonsko i moralno pravo pozivanja na vjersko i nacionalno zajedništvo i miran suživot”. Ovu našu tvrdnju ef. Šabanović prokomentirao je ovako: “Vaše direktno dovođenje u sumnju funkcionalnosti i doraslosti države, koju nažalost prizivate i vidite samo u ovim i sličnim slučajevima, a pri tom ne propuštajući priliku da je okvalificirate neuspješnom i nemogućom, navodi na zaključak kakvo je Vaše viđenje izgradnje onoga što je zajedničko dobro i opći interes. Vi to vidite mogućim i poželjnim samo na način da bude Vama i Vašem poimanju po želji.” Na osnovi čega je uvaženi sugovornik došao do ovakva zaključka, nije jasno. Da ova država ima dubokih problema i da ju je teško prepoznati kao pravno uređenu državu, vjerujem da je velikoj većini građana, bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest, više nego očito i otužno. Tko to ne bi želio živjeti u pravno uređenoj državi, državi jednakopravnosti i slobodâ, osobnoga, narodnoga i društvenoga prosperiteta? A ova država nikako da se takvom pokaže u potrebnoj mjeri. Upravo sam zato još 2013. godine pisao, a volio bih da me je vrijeme demantiralo, da ova država zapravo nije država u pravom i pravnom smislu riječi. Zašto? Zato što riječ država znači – držati na okupu narod u hodu prema zajedničkom cilju. A što ova naša država drži? Pa unatoč svemu – tada sam donio neke činjenice koje joj ne idu u prilog da se zove državom – ni onda ni sada nisam govorio da je ova država nemoguća, nego da je država održiva samo u jednakopravnosti svih koji je svojom drže i koliko ona do jednakopravnosti svojih naroda drži. A mi Hrvati i katolici držimo da je Bosna i Hercegovina i naša država i, dakako, svih onih koji je nastanjuju i svojom državom drže. Ako ćemo iskreno, upravo su je Hrvati na referendumu održanom 29. veljače i 1. ožujka 1992. spasili da bude država.
Brdo Križevac – Stari grad. Ef. Šabanović zamjera što brdo iznad Stoca nazivam Križevac. Kaže da opetujem ono što ne odgovara historijskim istinama i činjenicama, da stolački Stari grad proglašavam Križevcem, “služeći se već isprobanom metodom da sto puta izrečena kvalifikacija (čitaj neistina) dobije svoje pristalice i kao takva se promakne u ‘historijsku činjenicu’ i koja se kao takva podmeće i opetuje u tim i sličnim prilikama i navodima”.
Mnogi su povijesni podatci i putopisni zapisi koji su ušli i u turističke vodiče a koji opisuju zemljopisni položaj grada Stoca i toponime i svi se oni oslanjaju i susreću na činjenicama: “Grad Stolac, smješten u jugoistočnom dijelu Hercegovine, nastao je na obalama rijeke Bregave, okružen planinom Hrgud i Vidovim poljem te okolnim toponimima: Križevac, Krstac i Križane, od kojih je Križevac gotovo u centru grada.” Križevac je nazivno upisan i u zemljišne knjige u 19. stoljeću kada je većina pučanstva u Stocu bila muslimanska. Je li teško zaključiti da je Križevac brdo iznad grada Stoca na kojemu je, a na to nas upućuju arheološka i povijesna istraživanja, izgrađen Stari grad za vremena Rimljana. Prema nekima gradio ga je rimski car – kršćanin Justinijan. On je svoj procvat doživio u srednjem vijeku, pogotovo u 13., 14. i 15. stoljeću, za vrijeme hrvatskih velikaša koji su ga i dograđivali. Poznat je i pod imenom Vidoški, po sv. Vidu. Razvijao se sve do dolaska Osmanlija. U vrijeme Otomanskoga carstva gubi značenje grada (obrambene utvrde), ali je uvijek bio tamnica i mučilište za tolike kršćane – katolike, pa i zato što se nisu htjeli odreći svoje vjere. Austro-ugarska obnavlja Grad i tu drži jednu vojničku postrojbu za obranu i sigurnost. Propašću Austrije Grad više nema nikakva značenja, te je prilično zapušten. Komunisti nastavljaju s devastiranjem prenoseći klesani kamen Staroga grada za izradu općinskih i inih zgrada u Stocu. Križevac je, dakle, brdo iznad Stoca na kojemu je izgrađen Stari grad i kao takav je od pamtivijeka. Stoga, taj lokalitet i u njemu podignut kameni oltar i križ u povodu 2000. Kristova rođenja, nije neka moja izmišljotina koju “isprobanom metodom da sto puta izrečena kvalifikacija (čitaj neistina) dobije svoje pristalice i kao takva se promakne u ‘historijsku činjenicu’ i koja se kao takva podmeće i opetuje u tim i sličnim prilikama i navodima.” Ali kada se već zadržavamo na ovoj temi, onda i ovo pitanje: Je li pristrano i selektivno zaključiti da je brdo nazvano po križu, simbolu stoljetnih stradanja i križnoga puta vjernika toga kraja, na poseban način očitovana na Gradu? Je li pristrano i selektivno zaključiti da je, od Justinijana pa do, kako arheolozi tvrde, procvata Grada u srednjem vijeku za vrijeme hrvatskih velikaša, u samomu Gradu bila, ako ne crkva onda kapelica, i da je obilovao kršćanskim simbolima pa i križevima? Je li devastacija kulturnoga spomenika čuvanje uspomene i na taj dio križne povijesti? Tko je porušio sve te kršćanske i katoličke objekte i simbole? Treba li nabrajati sve one kanun-name po kojima su zabranjivane novogradnje crkava i vjerskih simbola ili naređivano rušenje postojećih?
Poštovanje sudskih i civilnih odluka. Glavni me imam optužuje da selektivno pristupam “zakonima nadležnih organa”. Da bi čitatelji bolje razumjeli je li “selektivnost” moj spiritus movens, donosim slučaj Careve džamije u Stocu, što je gospodinu Imamu zasigurno poznato. Naime, kako ona povijesna tako i sadašnja, sagrađena je na istim temeljima kršćanske – katoličke crkve i groblja, o čemu svjedoče povijesni izvori, ali i sam tlocrt crkve koji je bio vidljiv nakon rušenja džamije 1993. Uzalud je bio poziv Ordinarijata – koji nikada kao ni župni ured u Stocu nije bio protiv gradnje džamije, ali jest protiv gradnje na temeljima crkve – da se na tom prostoru, zbog povijesne činjenice, nakon žalosna rušenja crkve pa onda žalosna rušenja džamije, ne treba graditi nikakav vjerski objekt. Tada smo pisali: “Ni prema islamskom ni prema kršćanskom učenju nije džamiji mjesto ni na kršćanskoj crkvi, ni na kršćanskom groblju. Niti je kršćanskoj crkvi mjesto na islamskoj džamiji ni na islamskom haremu. Ako se to radi nasilno, onda je to zločin!” Vrhovni je sud FBiH 7. veljače 2007. presudio da je džamija u Stocu, srušena 1993., ilegalno obnovljena 2002./2003. jer se nije držala zakonitih dozvola! Glavni imam o ovoj presudi ne govori iako exspressis verbis kaže da je “za to da se zakoni nadležnih organa trebaju poštovati i provoditi, svugdje i u svakom primjeru, a nikako ne na selektivan način kako u rečenom primjeru Vi to promovišete”. Jesam li selektivan ili ne, neka prosude čitatelji. Jer, nakon što je Federalno Ministarstvo kulture i sporta početkom 2005. godine donijelo prvotno “Rješenje o uklanjanju bespravno podignutih betonskih postamenata”, samo nekoliko mjeseci poslije to je isto Ministarstvo donijelo Rješenje o obustavi izvršenja prethodna Rješenja. Projektom o obnovi spomeničke baštine u Stocu, koji je rađen po nalogu Ministarstva i koji je financirala Međunarodna zajednica, nije predviđeno uklanjanje postoljâ Križnoga puta. Stoga, smatram da nije pretjerano zaključiti da Postaje križnoga puta, pa tako ni kameni križ ni oltar na Staromu gradu, nisu devastacija nego, zapravo, više dekoracija spomeničke baštine.
Kulturna baština svih. Stari grad na Križevcu u Stocu jest kulturna baština svih. No, ako ćemo govoriti istinu, utemeljenu na nepobitnim povijesnim činjenicama, on je u prvom redu kršćanski spomenik kulture: podigao ga kršćanski car, razvijali ga hrvatski katolički vladari. Kako već rekoh, drugi su ga devastirali ili u kaznionice, mučilišta i vojničke utvrde pretvarali. Stoga, ponavljam još jednom, kameni križ i oltar u njemu podignut nikako nije i ne može biti devastacija toga kulturnog spomenika. Usporedbe radi: U svjetski poznatoj rimskoj areni – Colosseumu – monumentalnoj Vespazijanovoj građevini iz 1. stoljeća kršćanske ere, koja je u vrijeme rimskih progona postala veliko stratište kršćana, u 18. stoljeću papa Benedikt XIV. podigao je 14 stajališta. I nitko to nije nazvao devastacijom, a pobožnost Križnoga puta provokacijom. Crkva je, uz prvotno poslanje navještaja i svjedočenja Evanđelja, pozvana čuvati kulturnu baštinu i nadasve uspomenu na mučeničku povijest.
Hrvatska Republika Herceg-Bosna. Glavni imam piše: “Prostor Hercegovine, nažalost, očit je primjer za takvo djelovanje u što smo se imali priliku uvjeriti i u posljednje vrijeme nakon izricanja pravomoćnih presuda vojnom i političkom rukovodstvu paradržavne tvorevine tzv. Herceg-Bosne, gdje su se na različitim lokalitetima ispisivale poruke koje nam vraćaju sjećanje na vrijeme progona, ubijanja, razaranja, zatvaranja u logore, mučenja i sve druge oblike torture kojima su bili podvrgnuti svi oni koji su se našli na putu realizacije monstruoznog paradržavnog projekta zvanog HR Herceg- Bosna.” Sviđalo se to komu ili ne, HR Herceg-Bosna bila je politička stvarnost za vrijeme žalosnoga rata. Zakoni iz toga projekta uneseni su u današnju F BiH pa onda i u BiH. Nastala je kao potreba zaštite hrvatskoga naroda pred ratnim naletom agresora u vrijeme kada je čelnik muslimanskoga naroda izjavljivao: “to nije naš rat”. U toj političkoj tvorevini sve do izbijanja nesretnoga rata između Hrvata i Muslimana (danas Bošnjaka), ugodno su se osjećali (koliko je to u ratu moguće) pripadnici obaju naroda. Isto tako, i u najžešćim sukobima Muslimana i Hrvata ovi prvi su se ugodno osjećali i u Republici Hrvatskoj koju danas mnogi žele proglasiti agresorom na BiH. Mnogi su Muslimani bili u postrojbama HVO-a. Nitko normalan i moralan ne niječe stvarna stradanja Muslimana i svima poznate zločine u Stupnom Dolu i Ahmićima ili u logorima, progone (pa i iz Stoca) i ubijanja. Ali komu treba selektivan pristup i prešućivanje zločina nad Hrvatima: u Trusini, Grabovici, Uzdolu, Križančevu Selu i Doljanima; 331 zatvor i logor u kojima su pripadnici Armije BiH zatvorili 10.346 civila i 4098 vojnika; kako zaboraviti zločine u kojima su 632 logoraša Hrvata ubijena, a njih 50 okrutno pogubljeno na “ritualan” način; ubojstvo 1051 hrvatskoga civila među kojima je bilo 121 dijete; zločine progona s vjekovnih prostora (s područja koja su tijekom rata bila pod muslimanskim nadzorom protjerano je 170.000 Hrvata, a iz prostora pod srpskom vlašću 142.000), paljenja i razaranja!? O svim ovim zločinima svi neselektivni zagovornici pravde i pravednosti, poštovatelji domaćih i međunarodnih sudova i sudskih presuda, šute kao da se nikada nisu dogodili, a “pravedni” Haški sud nije ih pokušao ni istražiti kamo li procesuirati! Stoga pitanje: Jesu li i ovo “historijske istine i činjenice”? Ako jesu, kako bi se hrvatski čovjek i narod trebao postaviti prema ovakvoj zastrašujućoj istini i haškoj presudi koja optuženoj šestorici Hrvata nije pronašla niti jedan osobni zločin nego (pravnom sustavu do ICTY-a nepoznatom) konstrukcijom UZP-a optužene osudila na dugotrajne zatvorske kazne, a tako doživljena nepravda i neistina generala Praljka nagnala da im dokaže da je istina i pravda iznad tjelesnoga života? Osobno sam, uostalom kao i svi drugi članovi Crkve i, vjerujem, svaki istinoljubljivi vjernik i građanin za to da se svaki zločin istraži i svaki zločinac procesuira i zasluženo kazni. I onaj u Ahmićima i u Doljanima, i u Križančevu Selu i u Grabovici, i u Stupnom Dolu, i Uzdolu i Uborku, i u bilo kojem drugom masovnom stratištu ili pojedinačnom zločinu. Jer samo istina, i samo istina pomoći će nam da konačno iziđemo iz vrtloga selektivna pristupa ili neobjektivnosti.
Plemeniti mladić. U ljeto 2016. godine bio sam s prijateljima iz Italije na večeri u jednom restoranu. Vidjevši da su gosti Talijani, konobar bošnjačke nacionalnosti veli: “Govorim talijanski pa možete naručiti na talijanskom.” Kada je došlo vrijeme podmirenja računa, pita me konobar: “Jeste li Vi svećenik iz katedrale?” Odgovaram: “Bio sam u katedrali, ali odavna nisam.” Nato će on: “Vi se mene ne sjećate, ali se ja Vas sjećam. Za vrijeme rata vi ste iz katedrale pomagali mene i moju obitelj. U ratu sam otišao u Italiju gdje sam završio školu i naučio talijanski.” Završivši račune, mladi konobar donese bocu kvalitetna vina i reče: “Molim Vas primite ovo u znak zahvalnosti.” Jasno da mi je kao čovjeku bilo drago ovo njegovo sjećanje. A više od svega bilo mi je drago što iz vremena nesretnih ratnih sukoba možemo izvući ovakve pozitivne crtice i o njima razgovarati, a ne o tomu tko je više ubio, protjerao, bio veći “monstrum”. Jasno da je sve ovo ostavilo dojam i na moje prijatelje Talijane. Volio bih i da je razgovor s poštovanim efendijom imamom u Stocu bio uz neki zdrav napitak, na miru, a ne ovako javno, medijski.
Mostar, 30. siječnja 2018.
don Željko Majić
Izvor: Crkva na kamenu
