Podmetanja Centra za mir i multietničku saradnju iz Mostara

Foto: mapio.net

Patria, b-h novinska agencija, 1. prosinca 2017., donosi članak naslovljen: Knjiga koju je izdao biskupski ordinarijat Mostar pomogla da svijet sazna istinu o Herceg Bosni. Bez značajnijih uredničkih zahvata isti članak prenijeli su još neki portali kao vijesti.ba i faktor.ba. Izvor ovomu članku i uredničkom zaključku sadržanu u naslovu jest nevladina organizacija Centar za mir i multietničku saradnju iz Mostara. U okviru Centra osnovan je i odjel za dokumentiranje i istraživanje ratnih zločina. Direktor toga odjela, Samir Nožić, svjedoči da je Odjel prikupio 75000 autentičnih dokumenata vezanih samo za predmet Prlić i ostali, odnosno udruženi zločinački pothvat nekadašnje Herceg Bosne te da je taj predmet bio u fokusu njihova rada i da su na posebno intenzivan način radili uoči izricanja drugostepenske presude i upoznali sve relevantne međunarodne zvaničnike sa činjenicama i dokumentima koje su smatrali važnim sa sagledavanjem razmjera zločina i objektivnog utvrđivanja odgovornosti.

Iz odlomka u kojemu se opisuje prinos Biskupskoga ordinarijata jasna je nakana – podvala Odjela i njegova direktora. Naime, Nožić kaže: “Posebno zanimljiv dokaz bili su i fragmenti knjige Mostarski dnevnik 1991-1996 autora Don Radoslava Zovke u izdanju ordinarijata biskupa Ratka Perića. U ovom Dnevniku napisano je, između ostalog, da je Stari most srušio HVO direktnim pogocima granata, da je HVO izvršio napad 9. maja na, kako piše don Zovko, muslimanske ekstremiste, da se civili muslimani odvode iz stanova u logore te da je osnovana Hrvatska Republika Herceg Bosna – nova država. Sve ovo je, s obzirom na izvor dokumenta, imalo značajnu težinu”.

Kada je tomu tako, valja i nama kojom riječju osvrnuti se i Nožiću, čitateljstvu i “relevantnim međunarodnim zvaničnicima” reći koju o ovim, s obzirom na spoznaju istine, “vrlo zaslužnim zapisima” kao i o cijeloj knjizi – Dnevniku.

Don Radoslav Zovko samoinicijativno, uostalom kao što to čini i danas, vodi osobni dnevnik ili svojevrsnu vlastitu kroniku. Koliko on sam pretendira da je istina ono što kroz dugi niz godina piše, a u ovom slučaju što je i objavljeno, sam je rekao u Uvodu: “Bilježit ću ova ratna događanja da sutrašnji ‘pobjednici’ ne bi pisali povijest po svojoj volji. Pisat ću što sam vidio, čuo od drugih, preko radija, TV ili iz novina. Svoje doživljaje pisat ću objektivno dok za one koje sam primio od drugih ne jamčim vjerodostojnost nego samo prenosim što sam čuo. Unaprijed se ispričavam onima koji će se osjećati povrijeđenima ovim pisanjem. Cilj mi je istinito prikazivanje a ne vrijeđanje. Ovo moje zapisivanje samo je dio istine ovoga vremena koju jedan obični čovjek može dosegnuti” (MD, str. 7).

I, evo, prema zaključku Centra, “obični čovjek” dosegnuo je ono što nisu mogli dosegnuti mnogi umovi u posljednjih više od 25 godina. I to na takav način da je otvorio oči i vrata istine. Pa da vidimo u čemu je to njegov prilog istini.

1. Stari most srušio HVO direktnim pogocima granata (MD, str. 248). Vjerujem da je i samom Nožiću i svima kojima je don Radoslav otvorio oči jasno da on to svojim očima nije vidio. Dakle, prenio je ono o čemu su tih dana, neutemeljeno, govorili i pisali svi mediji i što je ostalo kao mantra svih ovih godina, i što se htjelo prikazati kao osobni zločin pok. generala Praljka. Obrana i pokojni General stručnom analizom dokazali su da Stari most nije srušen artiljerijskom paljbom nego aktivacijom eksploziva koji je u sam Most postavila srpska vojska. I samo Prizivno vijeće oslobodilo je generala Praljka od krivnje za rušenje Staroga mosta, proglasivši most “vojnim objektom” i na taj način oslobodilo optuženika od kulturocida.

Kada smo već na ovoj stranici 248. i datumu 9. studenoga 1993. i citatu, kako ne upitati Samira Nožića da redci iste zabilješke koji prethode ovoj “novosti” nisu ni malo, ne samo rasvijetlili, nego ni zainteresirali Centar i haaški sud. Naime, don Radoslav piše: “U Bugojnu muslimani ubili 7 civila Hrvata. U Kiseljaku optužuju HVO da je zabranio djelovanje međunarodnim humanitarcima. Večeras je to i opozvano, jer u Kiseljaku rad nije zabranjen nikome. U Sarajevu je od četnika poginulo 3 djece”.

2. Centar se poziva i na dio iz zabilješke od 9. svibnja u kojemu među ostalim Dnevničar piše da je HVO izvršio napad 9. maja na, kako piše don Zovko, muslimanske ekstremiste, da se civili muslimani odvode iz stanova u logore.

Na str. 189 za taj 9. svibnja, dio iz kojega su izvađeni ovi “fragmenti”, doslovno glasi: “Budući da se muslimani ne smiruju nego još više izazivaju, naši su u 5 sati poduzeli akciju oslobađanja Mostara od muslimanskih ekstremista i fundamentalista [ne od muslimana!]. Naši su tukli po muslimanskim položajima svim oružjima osim topova. Nakon pola sata paljba je splasnula. A skupine muslimana koje je HVO kupio iz stanova išle su prema gradskom stadionu [ne logoru]. Nisu maltretirani samo je od muških traženo ‘ruke gore’. Malo je tko što nosio. Neke žene s malom djecom plakale su.”

Don Radoslav u istoj zabilješci kaže kako se “UNPROFOR povukao iz Mostara i samo snima s okolnih brda što se događa”. Ne znamo kako bi onda ova zabilješka mogla biti tako prosvjetljujuća kada je UNPROFOR sve snimao.

To da su se u ratu događale ružne stvari, pa i zločini, crkveni ljudi nikada nisu nijekali niti zataškavali. Pa ni don Radoslav kada zapisuje i objavljuje da su iz stanova odvođeni civili i da su djeca plakala. I u najnovijoj Izjavi katoličkih nad/biskupa nakon sramotne haaške presude izrijekom se kaže: “Ponavljamo i to da su nas tijekom rata najviše boljeli zločini koje su počinili ljudi koje je oprala krsna voda u Katoličkoj Crkvi.” A da ovo nije “naknadna pamet”, neka posluži i zabilješka sa str. 119. Mostarskoga dnevnika: “Biskup Žanić uputio je svoju poruku svim vjernicima o ponašanju u ratu. Zabranjuje nošenje vojne uniforme i oružja svim svećenicima. Vojnike poziva da se čuvaju svake osvete i zločina ‘jer će svi stati pred sudište Božje’.”

Ne znamo kako je to propustio zapisati, ali radi istine valja reći. Toga, 9. svibnja, pripadnici muslimanske vojske odveli su don Ivana Vukšića, župnika mostarske župe sv. Ivana apostola i evanđelista, iz privremeno mu dodijeljena stana. Bio je zatočen tri dana. Pušten je pod uvjetom da se UNPROFORU dopusti, kako se tada govorilo, da dostavi na lijevu stranu Neretve krvnu plazmu. Ta je razmjena obavljena i don Ivan se živ i zdrav, treći dan vratio u katedralnu župnu kuću. Dakle, do ut des, a ne samoinicijativno puštanje nedužna čovjeka na slobodu. Dnevničar o ovomu 9. svibnja ne govori ništa, nego tek 11. svibnja kada je izvršena razmjena.

3. Osnovana Hrvatska Republika Herceg Bosna – nova država. Velika vijest cijelomu svijetu. Upravo je trebao Mostarski dnevnik iz 1999. godine i don Radoslav Zovko da se “relevantni zvaničnici međunarodne zajednice” upoznaju s tom povijesnom činjenicom. Što su Hrvati trebali učiniti u trenutku kada, tadašnji muslimanski predstavnik u Predsjedništvu BiH, nakon sravnavanja hercegovačkoga sela Ravno – 100% nastanjena hrvatskim življem – kaže da “to nije naš rat”?! Organizirati se i braniti. Kako? Stihijski ili kroz administrativno uređenje koje ne poništava stvarnost Bosne i Hercegovine, u kojemu se poštuju zakoni BiH dok ona kao samostalna država postoji, upravo kao što su u kasnijim sporazumima, Washingtonskom i Daytonskom, zakoni iz HR HB uneseni u F BiH? Ali možda je ovo bio i doprinos. Naime, na haaškom sudu mogli smo čuti jednoga od sudaca kako pita generala Praljka: “Recite mi, molim Vas, kako teče Neretva: gore ili dolje?”

Kada nas je već Nožić podsjetio na Zovkinu knjigu – koja je “s obzirom na izvor dokumenta, imala značajnu težinu” – ne možemo a da ga ne upitamo kako to, da njegovu oku i oku međunarodnih zvaničnika u potrazi za istinom i prosvjetljenjem, ova knjiga nije pomogla da shvate da je istina i stradanje Hrvata od (tada zvanično) Muslimana, koji su u ratu promijenili ime u Bošnjaci. Donosimo samo one zabilješke po datumima i stranicama u kojima auktor upotrebljava riječ masakr ili glagol masakrirati, ubiti civila ili izvršiti zločine na civilima, a odnosi se na zločine Armije BiH ili, kako ih auktor naziva “muslimani”. Jasno da se i u zabilješkama u kojima se spominju sukobi ili pad pojedinih mjesta govori o ubojstvu i progonu i civilnoga stanovništva.

1993. godina
20. travnja: Muslimani masakrirali Hrvate u Trusini (MD, 183).
21. travnja: Muslimanski snajperi siju smrt Mostarom (MD, 183).
1. kolovoza: Muslimani masakrirali Hrvate u Doljanima (MD, 215).
17. kolovoza: Muslimani masakrirali Hrvate u Kiseljaku kod Žepča (MD, 220).
9. rujna: Muslimani masakrirali Hrvate u Grabovici (MD, 228-229).
14. rujna: Muslimani masakrirali Hrvate u Uzdolu (MD, 230).
27. rujna: Mulimanski zločini u Opličićima (MD, 235).
15. studenoga: Muslimani ubili dvojicu franjevaca u Fojnici (MD, 250).
23. prosinca: Muslimani masakrirali Hrvate u Križančevu Selu (MD, 259).

1994. godina
9. siječnja: Muslimani masakrirali Hrvate u Buhinim kućama (MD, 263).
23. ožujka: Unatoč primirju muslimanski snajperisti pucaju po Mostaru (MD, 285).
28. travnja: Muslimanski diverzanti u Opličićima ubijaju Hrvate (MD, 297).

Da zaključimo. Od nevladine organizacije, koja bi samim tim trebala biti bezinteresna organizacija, s tako zvučnim imenom: “Centar za mir i multietničku saradnju” očekivalo bi se da svojim djelovanjem i objavljivanjem radi na uspostavi mira koji se temelji na istini i pravdi. Umjesto toga, vjerujemo, svakom čitatelju jasno je da se, kako u naslovu tako i u sadržaju objave, radi o podvali, pomutnji i unošenju nemira. Ako tomu još dodamo da u cijelu priču zlobno uključuju biskupa Ratka koji je, jednako u danima rata i poraća, imao hrabrosti i moralne snage da svaku pojavu nazove pravim imenom, pa i zločin koji je počinjen od Hrvata-katolika, onda se čovjek mora zapitati: O kakvoj se to organizaciji radi i o kakvu se to miru i suradnji govori?

Konačno da razjasnimo pitanje izdavaštva. Biskupijska izdavačka kuća Crkva na kamenu do sada je izdala 145 knjiga, mahom teološkoga karaktera, ali i drugih žanrova. Za vrijeme komunizma, biskup ili Biskupski ordinarijat u Mostaru pravno je slovio kao izdavač iz razloga da bi u slučaju kaznena progona, zbog tadašnjem režimu neprihvatljiva štiva, preuzeo na sebe odgovornost – odgovorni urednik. To je tako ostalo i za vrijeme rata i prvih godina poraća, sve do 2000. godine kada je sve preneseno na Uredništvo i glavnoga urednika i ravnatelja Crkve na kamenu. Svakomu tko se bavi knjigom jasno je da mjesni biskup niti je mogao, a niti je pozvan, da pročita svako slovo i knjigu prije njezina izlaska, osim molitvenike za koje daje svoj imprimatur. Pa tako ni ovaj Dnevnik od gotovo 600 stranica. Za to i postoji auktorova odgovornost u dijelu autentičnosti i istinitosti pisanja, dokumenata i izvođenju dokaza. Uvjereni smo da to zna i sam Samir Nožić, kao i uredništva portala koji su ovu njegovu “veliku novost” i obznanili svom čitateljstvu. Opet je zatajilo elementarno poštenje. Zato i njihova podvala govori o njima samima. Na žalost diskreditacije njih samih i ustanova koje predstavljaju ili njima ravnaju.

Izvor: Crkva na kamenu