Vjerujemo da ni oni koji nastoje ne propustiti ni jedan kulturni događaj u Gradu na Neretvi, posebno u Hrvatskom domu “herceg Stjepan Kosača”, ne mogu se sjetiti kada je jedan glazbeno-scenski prikaz tako snažno zahvatio cijelu publiku kao u utorak navečer, 15. ožujka 2016., kada su mnogi ostali pomalo žalosni u vlastitim domovima jer nisu uspjeli doći do dragocjene ulaznice ovoga, kako ga već danima ne samo mediji nego i kulturni i glazbeni znalci i sladokusci nazivaju, povijesnoga čina. Ovim ne želimo reći da obale Neretve, ljudi i kultura, ne pamte i veća djela u kulturnom svijetu dokazanih tema i izvođača. No, praizvedba prve hrvatske opere s ovih prostora “Diva” uistinu zaslužuje epitet povijesna. I ne samo po povijesnosti teme koju je ovaj glazbeno-scenski izričaj uprisutnio. Povijesna je i po svojim stvarateljima i izvođačima. Uz veliku zahvalu svima sa strane koji su dali svoj doprinos, ovo je ipak, kako u stvaranju tako i izvedbi, plod domaćega duha i sluha, dara i rada, žrtve i odricanja, entuzijazma i ljubavi.
Tekst – libreto o našoj Divi, koji je dospio u ruke vrsna i prokušana glazbenika mo don Dragana Filipovića, dijecezanskoga svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije – koji je mnoga glazbena ostvarenja unio u svoju bibliografiju, a između kojih izdvajamo oratorije: Drugo uskrsnuće, Mojsije, Dona eis requiem, Galiotova pesan, Miserere nobis, Via Crucis – sada već davne 2004. napisao je fra Ante Marić, hercegovački franjevac, te 2005. objavio u Vitku, časopisu Matice hrvatske ogranak Široki Brijeg. Inspiracija su mu bila brojna “hodočašćenja” na Divin grob u Vran planinu – na Kedžaru i česta vraćanja “Djevojačkom grobu” Ćire Truhelke. Sve u knjizi zapisano utemeljeno je na svjedočanstvu onoga na čijim je rukama Diva nakon ranjavanja preminula – njezina kuma Arslan-age. Fra Ante je ovom povijesnom događaju dodao i onu literarno-pjesničku – ne fikcijsku – slobodu, u kojoj je snažno naglasio vjeru hercegovačkoga puka, njegove radosti i tjeskobe, postojanost i nepokolebljivost, snagu Davida pred golemim kao Vran Golijatom – Otomanskim carstvom. Golijat je pao, a Vran je ostao a u njemu grob Dive koji i danas mnoge privlači, a po operi je sišao u srce Hercegovine – u Mostar i prenio poruku: “Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti” (Lk 9,24).
Don Dragan se s ovim tekstom intenzivno družio punih osam mjeseci. A onda je o Maloj Gospi prošle godine svečano – “urbi et orbi” – objavio: “Diva je gotova”. Prva je hercegovačka opera uglazbljena. Predstavljanje opere u galeriji Hrvatskoga doma “herceg Stjepan Kosača” označio je početak intenzivna rada na onome što je u dvije premijerne izvedbe u dvije uzastopne večeri u Mostaru zahvatilo mnoga srca. Pod don Draganovim umjetničkim vodstvom na projektu je radilo ukupno 155 osoba od čega 115 pjevača, članova Akademskoga zbora “Pro musica” i Akademskoga pjevačkog zbora Sveučilišta u Mostaru, ženske klape “Drača” te solisti, mahom članovi spomenutih zborova i klape, ali i već renomirani: Davor Radić, prvak opere HNK u Zagrebu, i Monija Jarak, koncertna umjetnica i profesorica u Glazbenoj školi Ivana Plemenitog Zajca u Mostaru. Aranžman je potpisao Fedor Vrtačnik, a scenskom je izvedbom ravnala Jasna Žarić. Dubrovačkim simfoničarima i Komornim sastavom Simfonijskoga orkestra Mostar dirigirali su Domeniko Briški i Mladen Tarbuk. Veliko finale: O Dive, Dive Grabovčeva, Dive, Dive Grabovčeva, Dive. O, moli za nas grješnike. O, moli za nas, o, moli za nas, Dive, Dive!, kao i cijela izvedba nagrađena je desetminutnim neprekinutim pljeskom. Bilo Bogu na slavu, a autorima teksta i glazbe, izvođačima i svima koji su se utkali u ovo velebno djelo, ljudsko priznanje i zahvala.
Osobni osvrt
Ostavljajući stručnoj kritici da dade umjetnički sud, oslobađajući se i lokalpatriotske nekritičnosti u kojoj se eventualni nedostatci ne primjećuju i sve glorificira, želim prenijeti onaj osjećaj koji me je za vrijeme izvedbe prožimao, a to je: Hrvati Hercegovine od danas i na polju glazbene kulture, u jednom od njezina najzahtjevnijeg dijela – operi, nisu samo puki potrošači “tuđe” kulturne baštine koju su sposobni s vremena na vrijeme uvesti i honorirati. Oni su stvaratelji. Operom “Diva” daju doprinos hrvatskoj i, nadamo se, svjetskoj kulturnoj baštini. I to kulturi utemeljenoj na religioznom kultu, tom pobjedničkom susretu Boga i čovjeka. A odgovor Dive i djevojaka na prijetnju nemilosrdnoga Džafer-bega: “Kolac odoh spremit’ da se naučite redu!” popratio sam molitvom da raspjevanoj mladeži, i po njoj svima do kojih ova poruka dopre, bude životni moto: “Ja sam tvoja, Bože, cijelim svojim tijelom! Vjera naša živi bezbroj ljet’! Sveta nam je, za nju nam je mrijet’! Sto smo puta za nju život dali! Opet ćemo, život dati i ostati s njom! Naša Diva, naša mučenica. Zablistala svojom žrtvom časno. Podarila Bogu, rodu svome, uzor častan, primjer divan, ostat za na vijek.”
Don Željko Majić
Izvor: Crkva na kamenu
