Koja je zapravo razlika između svjetovne etike i kršćanskoga morala? Zar dobra, humana djela čovjeka koji nije vjernik nisu isto tako vrijedna i plemenita kao i djela kršćanina?
U svakodnevnom životu čovjek bez neke određene religiozne motivacije i inspiracije – zvat ćemo ga humanistom – nastoji živjeti svoj život u skladu s ljudskim dostojanstvom. On se odgovorno ponaša i djeluje s obzirom na sebe samoga i na bližnjega, nastoji biti pravedan prema svima u raznim okolnostima, postojan je i izdržljiv u teškim situacijama trudeći se oko poštivanja temeljnih načela pravednosti i poštenja, gospodar je svojih poriva i nagona nastojeći izgraditi plemenite ljudske vrline. Ako bi ga se pitalo zašto se trudi oko moralnih vrijednosti i krjeposti, njegov bi odgovor bio kratak i jednostavan: nadahnuće i motivaciju za svoje djelovanje nalazi u čovjekovu dostojanstvu. On se upravo tako ponaša i djeluje, zato što poštuje sebe samoga i svakoga čovjeka, jer je čovjekovo dostojanstvo upisano u njegovu narav kao neprolazna i obvezatna vrijednost.
Dijalog s Bogom
Sve ovo što po svojim etičkim načelima čini humanist, čini također i kršćanin, ali i mnogo više. Humanist je s obzirom na etičku motivaciju svojih čina usamljen, jer se oslanja isključivo na načela koja su upisana u čovjekovu narav. Moralno djelovanje vjernika, kršćanina, prožeto je i nadahnuto povezanošću i zajedništvom s Bogom. Vjernik se povjerava i vjeruje Bogu. On od njega prima temeljne smjernice moralnoga života. Bog je izvorište i konačni cilj njegova moralnoga življenja. To je, dakle, moral nadahnut, prihvaćen i ostvaren “u dvoje”. Vjernik osluškuje Božji glas i uviđa kako Bog ne želi od njega samo život dostojan čovjeka, nego život koji će ga osposobiti da postane svojevrstan partner, prijatelj Božji.
To je razlog zbog kojega kršćansko ćudoređe nazivamo dijaloškim. To je moral koji ne stvara čovjek, nego proizlazi od Boga koji ga nadahnjuje. To je moral koji se ostvaruje i živi u zajedništvu s Bogom. Druga značajka kršćanskoga morala jest zajedništvo dvostruke ljubavi. Svrha moralnoga života nije samo krjepostan život, nego život ljubavi prema Bogu koja se produljuje u ljubav prema čovjeku. Kršćanin se, dakle, ne zatvara u sebe i ne ostaje u granicama poštovanja vlastita dostojanstva, nego se otvara višem dostojanstvu, koje se temelji na činjenici partnerskog, prijateljskog odnosa prema Bogu. Krjepostan život samo je dio moralnoga života, koji usmjerava na još savršeniji život u ljubavi. To se izvrsno nazrijeva u razgovoru Isusa i onoga bogatog mladića, koji je Učitelja pitao što mu je činiti da baštini život vječni. Isus ga svjetuje i kaže mu da poštuje i izvršava zapovijedi. Sve je to činio još od svoga djetinjstva. Ako želiš biti savršen, odgovori mu Isus, onda idi, prodaj sve i slijedi me (usp. Mt 19,16-21). Svrha dosljedna nasljedovanja Krista jest najintimnije i najdublje zajedništvo s Bogom, koje evanđelist Ivan opisuje ovim riječima: Kao što si ti, Oče, u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno… (Iv 17,21).
Cilj je zajedništvo
Da bi postigao ovo jedinstvo, kršćanin se posve povjerava i predaje Kristu slijedeći ga na putu žrtve i ljubavi. Jedino se tako vjernik čisti i osposobljava za život u zajedništvu s Bogom, jer samo će oni koji su čista srca vidjeti Boga. Konačna svrha ovoga morala nije dakle čovjek i njegov humanizam, nego čovjekovo zajedništvo s Bogom i Božjom ljubavlju nadahnuta čovjekova ljubav prema bližnjemu.
U ovome leži također bitna razlika između svjetovne etike i kršćanskoga vjerničkog morala. Čovjek je biće od Boga rođeno/stvoreno. Čovjekovi su iskoni i korijeni u Bogu i odatle onaj životni sok po kojem njegovo životno stablo raste, cvjeta i donosi plodove. Kada čovjek postane svjestan ove činjenice, onda se mijenja cijeli njegov život. Bog, naime, po svome milosnom djelovanju otkriva čovjeku novi smisao i svrhu življenja. Čovjek spoznaje istodobno da nije u središtu, odnosno da nisu on i njegov život sami sebi svrha, nego je svaki život od Boga darovan i zadan. U svjetlu ove spoznaje čovjek poima sebe i svoj život na posve nov način. On je Božji ne samo porijeklom, nego i životnim poslanjem i konačnom svrhom življenja sve do zajedništva s Bogom. Bog ne objavljuje samo sebe čovjeku, nego i čovjeka čovjeku.
Ne samo propisi i zakoni
Na temelju ovih spoznaja čovjek može svoj život živjeti svjesnije i osmišljenije. Božju prisutnost u čovjekovu životu ne treba stoga shvaćati legalistički kao da je Bog čuvar zakona. Nije Bog sa svojim auktoritetom samo garant ispravnosti normi i zakona. Nije Bog poput nekoga “gospodara i zakonodavca” koji gotovo neutralno promatra i bdije nad vjernim izvršavanjem slova zakona. Bog vodi čovjeka i to ne “izvana”, nego iznutra najprije zato što je čovjek slika Božja, što je kao dijete Božje dionik božanskoga života, što Bog snagom svoje milosti ulazi u čovjeka i s njim se sjedinjuje na najintimniji i najmisteriozniji način postajući tako čovjekov spasitelj i prijatelj i dijeleći s njim svakoga dana svako životno iskustvo.
Za kršćanina, dakle, moral nije skup vanjskih normi i propisa koji čovjeku daju upute kako se treba ponašati u privatnom i javnom životu. Moralna načela nisu samo u službi dobra pojedinca i zajednice, nego moralni život određuje također čovjekov odnos prema Bogu. To je zapravo put kojim čovjek treba koračati cijeli život u prijateljstvu s Bogom da bi konačno postigao životni cilj gledanja Boga “licem u lice”. Naime, “bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest.” (1 Iv, 3,2).
Izvor: Preuzeto iz knjige ANTE KOMADINA, Moral ljubavi, Caritas Mostar
