Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije Nevesinje, prostorno kao jedna od najvećih župa u Hercegovini, pokriva više općina sjeveroistočne i Stare Hercegovine (Nevesinje, Kalinovik, Foča, Foča-FBiH/Ustikolina, Čajniče, Novo Goražde, dio općine Goražde s desne strane rijeke Drine, manji dio jugoistočnog dijela predratne općine Konjic – Vranješina, potom zapadni dio općine Rudo s lijeve strane rijeke Lima), k tomu nevesinjski župnici, od osnutka župe, imaju na pastoralnoj brizi i područje Gacka, župe Trebinje u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji.
Sam nevesinjski kraj, kao uostalom i cijelo područje ove razgranate župe, bio je, a i danas bi mogao biti, uz malo dobre volje, prostor vrlo ugodan za život. Naime, prije više od jednoga stoljeća, njemački putopisac Heinrich Renner, u svom djelu Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko, Berlin, 1896., sljedećim je riječima opisao nevesinjski kraj: “Rascvjetalo alpsko bilje vrlo diskretnih boja raduje oči. Bujni pašnjaci, po kojima pase stoka, smjenjuju se s poljima koja su već pokošena. Kraj se doima mirnim, kao neko njemačko selo nakon završenih radova.” Znao je, dakle, strani putopisac vidjeti i prepoznati ljepotu i prosperitet ovoga kraja u vremenima koja su bila znatno teža za život nego što su danas.
Tipičan je to planinski kraj s nadmorskom visinom, izuzevši dolinu Neretve, od oko 900 metara. Od davnina je poznat po urodu poljoprivrednih proizvoda, po iznimnim planinskim ljepotama, poglavito Crvnjem s brojnim izvorima pitke vode, ali i Veležom, Snježnicom, Zelengorom i drugima, po klimi koja je zimi sibirska, a ljeti itekako ugodna za život.
Cijeli je ovaj kraj kao stvoren da bude veliki pašnjak i livada, područje stočarstva, opskrbljivač cijeloga okolnoga, šireg područja mesom, mlijekom i drugim proizvodima.
Karta župe Nevesinje
Župa Nevesinje u odnosu na BiH
Kratka povijest kraja
Nevesinjski i gornjodrinski kraj, kao dio jedne katoličke župe, bio je značajan još u rimsko doba, o čemu svjedoči podatak da je kroz Nevesinje išao stari rimski put iz doline Neretve na Biograd u današnje Sarajevsko polje. Istodobno, u 12. stoljeću Pop Dukljanin, u svom znamenitom Ljetopisu, spominje Nevesinje kao jednu župu Podgorja. Samo ime mjesta, u današnjem obliku, javlja se početkom 14. stoljeća u izvorima Dubrovačkoga arhiva.
Ovim su krajem duže vremena, između ostalih, gospodarili vladari iz kuće Kosača, a jedan od mnoštva dokumenata kaže da je 31. srpnja 1421. vojvoda Sandalj Hranić boravio u Nevesinju i primio dubrovačke poslanike, kao i ponovo 12. rujna 1430. Da su Kosače često boravile i stolovale u Nevesinju, današnjem zapadnom dijelu ove prostrane katoličke župe, govori i podatak da je 10. listopada 1435. herceg Stjepan izdao povelju “pod gradom Vjenčacem na Nevesinju“. S druge, istočne strane župe, na fočansko-čajničkom području i danas se nalaze ostatci vladarskih dvorova i utvrda dinastije Kosača, od kojih, poput svjetionika, i danas stoji srednjovjekovni grad Samobor kod Čajniča.
O bogatim tragovima kršćanstva u ovoj župi, koji sežu u daleku prošlost, govore nazivi naselja i lokaliteta (Križ, Križevac), a pogotovo ostatci ranokršćanskih martirija i bazilika te brojne nekropole sa stećcima. Veće nekropole nalaze se uz sljedeća mjesta: Kruševljani, Luka, Kovačići, Hrušta, Pridvorci, Humčani, Sopilja, Postoljani, Krekovi, Kifino Selo, Bratač, Žiljevo, Biograd, Grabovica, Seljani, Gacko, Kosače, Modro polje…
Upravo na ovom prekrasnom području, na kojem su Hrvati živjeli od svoga doseljenja u ove krajeve, a turskim nasiljem, raznim nametima, prevođenjem na islam i prelaskom na pravoslavlje, kako navodi povjesničar dr. Krunoslav Draganović, još u 16. stoljeću svedeni na ostatke ostataka, da bi se krajem 18. stoljeća ponovo javljali u neveliku broju, prostire se katolička župa Uznesenja Blažene Djevice Marije. Župa je, odlukom blagopokojnoga biskupa Paškala Buconjića, osnovana 1899. godine, premda je, čak skoro šest desetljeća prije toga, bilo pokušaja osnutka župe.
Još za turskih vremena, godine 1871., točnije 14. lipnja, biskupski vikar Trebinjske biskupije (u sklopu koje se biskupije cijeli ovaj kraj i nalazio) don Lazar Lazarević prima dekret od biskupske kurije iz Dubrovnika za osnutak župe u Nevesinju u kojem se dostavlja i novčana svota koja se treba predati hadži Daut-begu Bašagiću iz Nevesinja za “kućnu kiriju, koja je bila određena za novoga paroka u istome mjestu“, odnosno za katoličkoga župnika. U zahvalu spomenutom Bašagiću isprosio je don Lazar 1871. od pape Pia IX. tri zlatne kolajne “radi pripoznanja njihova i sudjelovanja da se u Nevesinju ustanovi katolička župa“. No, ustanak od 1875. do 1878. prekinuo je i ta nastojanja za utemeljenjem župe, što je moralo čekati nova, bolja vremena.
Ključnu ulogu u kakvu-takvu opstanku hrvatskoga, katoličkoga stanovništva na ovom području imalo je i planištarenje, kojim se bavio velik broj obitelji. Naime, hrvatsko je stanovništvo Donje Hercegovine istodobno kroz cijelu povijest živjelo i od Gornje Hercegovine. Mnoge su obitelji u ovim sjevernim hercegovačkim planinskim krajevima imale posjede na koje su izlazile ljeti sa svojom stokom. Na tim su posjedima brojni članovi obitelji ostajali i tijekom zimskoga razdoblja. Čak su dugo vremena za ovdašnje katolike, još u tursko doba, bili određivani posebni kapelani za Morine. Poznate su planine, vlasništva humnjačkih Hrvata – Morine, Crvanj, Zelengora, Treskavica i Visočica. U tim su planinama vremenom nastala katunska naselja s planinskim kućama, ali i pravim, čvrstim obiteljskim kućama. Najpoznatija naša planina bila je Morine, prostrana visoravan 30-ak kilometara od Nevesinja prema Kalinoviku. Pa i sada se od starijih može čuti dosta zgoda iz planine i gdje je tko imao planinu. A upravo je ovdje, prije stoljeća i pol, dok je posljednji put planištarski propješačio Morinama, svoju katoličku vjeru, pred napadom neprijatelja Dobra, riječima “Ja sam katolik, a vi činite što hoćete” posvjedočio i krvlju zapečatio naš mučenik, dvadesetgodišnji Marko Milanović iz Kruševa kod Stoca.
Morine – Planinica
Somine
Osnutak župe
Utemeljenjem katoličke župe u Nevesinju, biskup Buconjić imenovao je i prvoga župnika ove župe. Bio je to don Marijan Kelava (1870.-1934.). Don Marijan je, inače, bio prvi svjetovni svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije, koji je zaređen nakon obnove redovite crkvene hijerarhije u BiH, 1881. Iste godine (1899.) don Marijan je, uz pomoć svojih župljana, sagradio prostranu župnu kuću, kako bi se iz samoga mjesta podizala župa. Potom se odlučilo tražiti pogodnu lokaciju za gradnju crkve, koja se potom kupuje na uzvišici zvanoj Megdan, neposredno uza župnu kuću, a uz koju će kasnije niknuti i samostan časnih sestara franjevaka (Školske sestre franjevke).
Gradnja crkve, prema projektu glasovitoga arhitekta Maximiliana Maxa Davida, započeta je 1901., a završena 1903. godine. Gradnju je puno pomagao katolik iz Nevesinja Gašpar Precca, podrijetlom Albanac, oženjen Ankom, rođ. Zelenika. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata crkva je stradala, a nakon rata komunistička vlast u nju je smjestila skladište. Zalaganjem franjevaca iz Mostara obnovljena je u razdoblju od 1958. do 1973. U posljednjem ratu (1991.-1995.), točnije 1992. srušena je do temelja. Međutim, na Veliku Gospu 2007. mostarsko-duvanjski biskup mons. dr. Ratko Perić blagoslovio je kamen temeljac za gradnju crkve, i to u onom obliku u kakvu je bila prije rušenja. Radovi su na crkvi gotovo privedeni kraju, s velikom željom odgovornih crkvenih predstavnika, s pomoću i blagoslovom Božjim i potporom dobročinitelja – Gospinih štovatelja, da se i završe do svetkovine Velike Gospe 2017. godine.
Nakon obnove župne kuće, poslije posljednjega rata, uz kuću je, na bivšem pomoćnom gospodarskom objektu, izgrađena kapelica, oratorij u čast Obraćenja sv. Pavla, apostola naroda, u kojem se redovito, do završetka obnove župne crkve, služe Misna slavlja. Župljani, bilo da žive u ovom kraju ili su danas u krajevima prema Mostaru, premda su ljeti više u nevesinjskom kraju, redovito pohađaju svete Mise u nevesinjskoj kapelici, a najveće je godišnje okupljanje na Veliku Gospu – patron Župe, kada se na sv. Misi okupi više tisuća Gospinih štovatelja.
Nevesinje – župska crkva i kuća nekad
Nevesinje župna crkva u izgradnji
Sopilja – Duž Nevesinjskoga polja, ponajprije u mjestu Sopilja, vrlo je aktivna katolička zajednica, Hrvata povratnika, koji se bave poljoprivredom i uzgojem stoke. Brojna polja i pašnjaci i danas su u vlasništvu nevesinjskih Hrvata koji se, osim na svojim imanjima i na Veliku Gospu u gradu, redovito sabiru na misnim slavljima na katoličkom groblju u Sopiljima.
Morine – Dvadesetak kilometara od Nevesinja proteže se visoravan Morine ili “Europski Tibet”, kako ga putopisci nerijetko nazivaju. Upravo u tom predivnom kraju, do prije samo sedamdesetak godina, svoja su imanja, kuće, torove, čatrnje… imali brojni Hrvati katolici, koji su ratnim, a pogotovo poratnim neprilikama – oduzimanjem vlasništva, protjerivanjem, a prije toga i masovnim ubijanjem na kućnom pragu, nestali iz ovih krajeva. A da su tu bili, i danas svjedoče ostatci kuća i imanja te, premda dosta zapuštena, stara katolička groblja, pa i ostatci – temelji katoličke crkvice.
Naime, kako su se odlaskom Osmanlija, a dolaskom Austro-Ugarske Monarhije vjerske prilike koliko-toliko izmijenile, osnutkom nevesinjske župe, a zbog većeg broja katolika, ali i prostornosti župe, pošlo se i s izgradnjom filijalnih crkava. Prva, poslije župne crkve u gradu, izgrađena je filijalna crkva na Morinama, na Livodi. Upravo tu, na Alipašinoj livadi planištari su napravili crkvu sv. Ilije Proroka. Bilo je to 1912. godine, a gradili su je majstori Jozo i Vidoje Vujinović. Danas joj se samo zna za temelje. Njoj su gravitirali vjernici iz mjesta Crvanj, Busovača, Morine, Somine i Orlovac. Nekoć bijaše – samo ovdje – oko 800 katoličkih duša u više od 100 kućanstava.
Do nacionalizacije nakon Drugoga svjetskog rata Hrvati su – ovdje u planini – imali 13.500 dunuma gruntovnoga vlasništva i 37.000 dunuma pašnjaka. Važno je istaknuti da je u planine izlazilo više od 100.000 grla sitne i oko 4.000 grla krupne stoke.
Stara tradicija da se na blagdan sv. Ilije svakoga ljeta služi sv. Misa i organizira bogata pučka svečanost, neki kažu veća nego u Stocu, također za Ilindan, na 100. obljetnicu izgradnje ove crkve (2012.) obnovljena je u poslijeratnoj obnovi čitave župe, te se od tada svake godine sabere puk sa svih strana na Morine slaveći Boga i časteći svetoga Iliju. Inače, osim na Ilindan, prije Drugoga svjetskog rata u ovoj se crkvi Misa služila i na Gospu od Milosrđa (nedjelja po Maloj Gospi), što je katoličkom puku bilo nadahnuće i snaga za život u ovim planinskim vrletima.
Crkve sv. Ilije na Morinama danas nema, stradala je u Drugom svjetskom ratu. Vlasti su oko 1950. Rješenjem o zemljišnom maksimumu oduzeli ljudima zemlju, osnovana je potom zadruga Planinsko dobro Morine, a od građevnoga materijala ove katoličke crkve izgrađen je obližnji zadružni ovčarnik, koji je i sam danas u ruševnu stanju.
Morine – Ilindan – Sveta Misa
Ulog/Gornja Neretva – Nakon izgradnje crkve na Morinama, uslijedila je i gradnja crkve za sjeverniji dio župe, u Borču, u gornjem toku Neretve, koji je također bio s većim brojem katolika. Tako je u selu Klinji, gdje je bilo mnoštvo katolika, još prije Prvoga svjetskog rata bila određena i lokacija za crkvu – kod same žandarske kasarne. Odmah potom se i počelo s radovima na crkvi koja je trebala biti posvećena sv. Petru. Bile su spremljene velike gomile otesana kamena, za obrube, prozore i vrata. Međutim, gomile pripremljena kamena – zbog početka Prvoga svjetskog rata koji je ubrzo izbio – ostale su tako napuštene, a crkva neizgrađena. Ovdašnji katolički puk tada nije ni slutio da će morati proći i više od dvadeset godina da taj dio župe ugleda svoju crkvu. A koliko je u ovome kraju bila brojna katolička zajednica, bez obzira na nepovoljne prilike za katolički puk između dvaju svjetskih ratova, govori nam i podatak da su godine 1929. ovdašnji katolici zatražili i utemeljenje zasebne župe u koju bi se ubrajala sva naselja Borča (Ulog, Klinja, Obalj, Obrnja, Tomišlje, Kladovo Polje, Cerova, Obadi, Baketa…), zajedno s mjestom Kalinovikom.
Po svršetku toga rata zacrtani je plan preinačen – politika nije dala da se crkva gradi u Klinji! Stoga je odlučeno da se crkva podigne u Ulogu, i to na Lučinama. Ulog je u to vrijeme bio sjedište kotarske ispostave, bila je tu i osnovna škola i žandarska kasarna. I crkva je konačno, za vrijeme župnikovanja fra Božidara Ćorića (1926.-1938.), godine 1937. izgrađena, kako je i određeno, na Lučinama u Ulogu, a posvećena je sv. Ani, majci Blažene Djevice Marije, za čiju je svetkovinu svake godine u srpnju bilo organizirano svečano misno slavlje i veliko okupljanje vjernika sa svih strana. Danas se redovito uz ime sv. Ane spominje i njezin muž sv. Joakim.
Nakon što je život Hrvata katolika na ovim stranama konačno okrunjen i izgradnjom filijalne crkve sv. Ane, kakva-takva idila hrvatskoga katoličkog života potrajala je tek manje od pet godina. Naime, već je 1941. počeo Drugi svjetski rat i strašna stradanja Hrvata ovih krajeva, od kojih u nekim obiteljima nitko nije preživio. Do tih užasnih vremena ovdje su živjele brojne obitelji Konjevoda, Šutala, Vuletića, Baketa, Papaca, Previšića, Raguža, Marića, Bogdanovića… Godina 1942. bila je najteža – ubijeno je i nestalo, pa i bacanjem u hladnu Neretvu, mnogo župljana, među kojima i tek rođena djeca. O tom događaju svjedoči i spomen-ploča u samoj crkvi. Mnogi od preživjelih, kao i njihovi potomci, osim u južnim krajevima Hercegovine, raselili su se po Slavoniji, a poneki i dalje po svijetu, ali stari kraj, svoju crkvu te groblja i grobišta ne zaboravljaju, o čemu najbolje svjedoči okupljanje svake godine na svetkovinu sv. Ane i sv. Joakima u Ulogu čak do pet stotina vjernika sa svih strana i brojnih zemalja u kojima žive potomci obitelji koje su nekada ovdje obitavale.
Uza stradanje katoličkih vjernika, kojih je tih godina u ovom kraju gotovo potpuno nestalo, teško je stradala i toliko željena crkva sv. Ane. I tako je stajala sve do 1973., kada je tadašnji nevesinjski župnik fra Grga Martić pokrenuo aktivnosti za njezinu obnovu. Crkva ove 2017. godine obilježava 80 godina izgradnje i blagoslova. Prije 80 godina ondašnji biskup Alojzije Mišić pohodio je Ulog i obavio blagoslov novosagrađene crkve. Planira se, ako Bog da, crkvu-slavljenicu koliko-toliko obnoviti i urediti, i svečano proslaviti svetkovinu sv. Ane, kako nalaže i stara tradicija u Ulogu.
Ulog – Sveta Misa na sv. Anu
Seljani – Kruševljani – Na području Seljana nakon posljednjega rata obnovljena je crkva sv. Ivana Krstitelja, a uz nju dograđen i zvonik. Uz crkvu se nalazi lijepo, uredno staro katoličko groblje. U crkvi se Misa služi redovito uz Ivandan i na Sve Svete. Crkva na ovom mjestu, koja je oštećena u posljednjem ratu, izgrađena je 70-ih godina 20. stoljeća radom majstora Ivana Pavlovića sa Seljana i darom iseljenika iz Kanade. Gotovo sve katoličke kuće u ovom selu, do rata većinski hrvatskom, obnovljene su, a u poslijeratnoj obnovi uvedena je i električna energija. Ovo je uistinu mjesto idealno za osvježenje za sve one koji žele čist zrak i zdravu prirodu.
Seljani
Također, u selu Vranješina, prema obali Neretve, u tamošnjem katoličkom groblju nalazi se jednostavna grobljanska kapelica u kojoj se Misa služi u nedjelju po Ivandanu i također uza Sve Svete i Dušni dan. Pred posljednji rat započeta je i gradnja kapelice na groblju u Kruševljanima, koja je ostala nedovršena. Oko groblja i danas su brojne stare kuće pokojnih Raguža i njihovih potomaka koji žive po Donjoj Hercegovini i Dubrovniku.
Časne Sestre – Kada govorimo o samom Nevesinju, podsjetit ćemo da su dozvolom fra Alojzija Mišića (1859.-1942., biskupa od 1912.) Školske sestre franjevke 17. svibnja 1924. otvorile svoju podružnicu u Nevesinju. Njihove kuće i imanja nalazila su se pokraj župnoga stana, u ulici koja se zvala – Biskupska ulica. U svome stanu imale su i vlastitu kućnu kapelicu. Također, u sklopu sestarske kuće, tijekom njihova djelovanja u Nevesinju, radilo je i dječje zabavište. Časne sestre djelovale su u Nevesinju do 1949. godine kada im je komunistička vlast oduzela kuću, a njih protjerala. Stariji Nevesinjci i danas, uz druge časne sestre, posebno pamte dobru sestru Bogomilu Begić. Danas su u kućama časnih sestara novi stanari.
Udruge – Istodobno, sve do 1941. u Nevesinju je, kao i u Foči i u Gacku, djelovala podružnica Hrvatskoga kulturnog društva Napredak, potom Matica hrvatska, Hrvatska čitaonica s tamburaškim zborom, a također u Nevesinju i Hrvatska seljačka zadruga, prva seljačka zadruga u Bosni i Hercegovini s nacionalnim predznakom.
Foča – Ovoj župi, kako je poznato, pripada i kraj istočno od Zelengore, Gornje Podrinje, odnosno područje Foče i Čajniča. Ovaj grad, koji se u srednjem vijeku nalazio na raskrižju putova s Jadrana u unutrašnjost Balkana, imao je bogatu i razvijenu katoličku zajednicu, kojoj je znatno pridonijela i prisutnost, najprije katoličkih rudara Sasa, a potom i Dubrovčana, koji su ovdje – do duboko u osmanlijsko razdoblje – imali svoju koloniju na čelu s konzulom. Sa sobom su Dubrovčani donosili bogatu kulturu, koja se očitovala u sakralnim, stambenim i drugim gradskim objektima. No, ni teška turska vremena ovdje nisu u potpunosti iskorijenila prisutnost katolika.
U prvim godinama uspostave austrougarske vlasti u BiH dušobrižnici za katolike ovoga dijela župe bili su mjesni vojni kapelani, potom dogovorom dijecezanskih biskupa Sarajeva i Mostara, sve do 1. studenoga 2010., župnici iz Goražda/Višegrada, odnosno Pala, u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Naime, neposredno pred Prvi svjetski rat, 1914., u Foči je izgrađena krasna katolička crkva u slavu Presvetoga Srca Isusova. U Drugom svjetskom ratu ta iznimno lijepa crkva građena u stilu secesije, prema projektu češkoga arhitekta Antona Möllera, koja je bila jedna od prepoznatljivih simbola ovoga grada, teško je oštećena, a nakon rata uklonjena. U Foči i danas postoji katoličko groblje, koje čuva stara katolička prezimena s ovih područja. Premda je 80-ih godina tadašnji dušobrižnik ovih krajeva vlč. Ivan Mršo planirao kupiti jednu obiteljsku kuću, u najljepšem dijelu grada Foče, koju bi pretvorio u pastoralni centar s kapelicom, u tome ga je spriječio nesretni rat. Međutim, ta je prijeka potreba fočanskih katolika, uz Božju pomoć i brojnih dobročinitelja, ostvarena godine 2012. Naime, kupljena je kuća, koja je u potpunosti obnovljena i prilagođena pastoralnim potrebama, a uz kuću je na svetkovinu Srca Isusova 2015., naslovnika stare fočanske crkve, biskup mostarsko-duvanjski Ratko Perić blagoslovio tek izgrađenu dvoranu – Oratorij Presvetoga Srca Isusova. Nakon srednjovjekovne crkve sv. Marije (sv. Gospe), potom u Drugome svjetskom ratu oštećene i nakon rata uklonjene crkve Presvetoga Srca Isusova, ova treća crkva u svojim njedrima čuva i na Božju Riječ okuplja katolike iz Foče i okolnih sela. Misna slavlja održavaju se redovito jednom mjesečno, kao i za važnije svetkovine.
O crkvenoj imovini u Foči, župnoj kući i novoizgrađenom oratoriju, svakodnevno brigu vodi župljanka iz Foče Mira Gerenčić, rođ. Šipoš, zajedno sa svojim suprugom, nastavljajući staru tradiciju fočanskih župljana Marice Vujičić, rođ. Krajc, potom Ruže Vetrih, kao i pok. Kate Ivančić, te obitelji pok. Petra Košira, koji su, još od 70-ih godina prošlog stoljeća, u svojim obiteljskim domovima ugošćavali katoličke svećenike, dušobrižnike ovih krajeva i u čijim bi se domovima služila Misna slavlja, dijelili sakramenti i svećenici, u nedostatku drugoga župnog prostora, obavljali potrebne administrativne poslove. Župna kuća u Foči, osim za župne i pastoralne potrebe župnika, danas je mjesto redovitog susreta i okupljanja župljana.
Župna dvorana (kapelica) u Foči
Čajniče – Na krajnjem sjeveroistoku Mostarsko-duvanjske biskupije smješten je gradić Čajniče. U središtu grada nalazi se katolička crkva sv. Benedikta, izgrađena, prema projektu arhitekta Karla Paržika, 1902. godine. Nakon Drugoga svjetskog rata ova je crkva bila pretvorena u skladište lokalnoga komunalnog poduzeća, da bi 1974. godine, zahvaljujući upornu zalaganju čajničkih katolika na čelu s Čajničaninom Karlom Bertanjolijem, bila vraćena vlasniku – Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Zalaganjem vlč. Ivana Mrše čajnička je crkva, 80 godina nakon izgradnje, obnovljena i blagoslovljena 19. rujna 1982. U posljednjem ratu crkva nije oštećena, ali je vrijeme učinilo svoje. Tako je i ona u poslijeratnoj obnovi čitave nevesinjske župe, godine 2011. obnovljena i danas služi svojoj svrsi i na ponos čajničkih katolika. Crkva je, osim svojih vjernika koje ovdje redovito jednom mjesečno okuplja i koji na katolički način žele svjedočiti Evanđelje Kristovo u ovom gradiću, dodatno uljepšana brojnim umjetninama, a za više njih zaslužan je i domaći katolik, majstor zagrebačke škole, Čajničanin Josip Gašpar, koji se zajedno sa svojom suprugom Mirjanom posebno brine za ovu crkvu. Također, u ovome gradu i danas postoji katoličko groblje, zvano Kasarne, koje zahtijeva žurnu brigu mjerodavnih institucija.[1]
Čajniče – filijalna crkva sv. Benedikta
Gacko – Od uspostave Župe Nevesinje, njezini župnici pastoriziraju i katoličku zajednicu na području Gacka, koje administrativno pripada župi Trebinje u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji. O prisutnosti katolika u Gacku i danas svjedoči staro katoličko groblje, blagoslovljeno 1902. godine. Ono i danas, premda dosta zapušteno, čuva nadgrobne spomenike pokojnih župljana iz ovoga dijela župe nevesinjske. Također, kako je vidljivo iz arhivskih dokumenata, u ovom je gradiću planirana i gradnja katoličke crkvice, za koju je projekt izrađen još 1907. godine. Međutim, kako tadašnja, tako i kasnija (ne)vremena zaustavila su njezinu izgradnju. Danas u Gacku živi katolička zajednica od 20-ak katolika.
Duhovna zvanja – Zasigurno najslavniji sin katoličkoga roda iz nevesinjskoga kraja jest Toma Budislavić Natalis, nekadašnji biskup trebinjski (1606.-1608.), rođen 1545. u Dubrovniku, od roditelja Nevesinjaca iz mjesta Budisavlje kod Nevesinja. Njemu ćemo svakako priključiti franjevca Nikolu iz Foče na Drini (fra Nikola Fočanin), koji je u 17. stoljeću bio vikar beogradske biskupije. No, od svoga osnutka 1899., župa Uznesenja Blažene Djevice Marije u Nevesinju, uz brojne druge istaknute osobe, dala je još nekoliko duhovnih zvanja, koji su dokaz snažne vjere kod ovdašnjih katoličkih obitelji, koliko god bila teška vremena u kojima su živjeli. Svećenici koje je dala ova župa jesu: vlč. Josip Fuchs iz Foče (svećenik Vrhbosanske nadbiskupije), vlč. Ivan Maslać (svećenik Trebinjsko-mrkanske biskupije), rođen na Morinama kod Nevesinja, potom Gačanin vlč. dr. Đuro Gračanin (svećenik Vrhbosanske nadbiskupije), vlč. Franjo Stejskal, rođeni Nevesinjac (svećenik Barske nadbiskupije i prvi župnik u Nikšiću), kao i vlč. dr. Rudolf Römer iz Nevesinja (svećenik Vrhbosanske nadbiskupije). U duhovna zvanja iz ove župe također ubrajamo i isusovačkog brata Pavla Buconjića iz Nevesinja. Svakako, u duhovna ćemo zvanja i dična imena ove prostrane župe uvrstiti i gimnazijalca Leopolda Judexa iz Foče, koji je, kao sjemeništarac – na putu do svećeništva, preminuo u 15. godini u travničkom isusovačkom sjemeništu.
Znameniti Hrvati – Uz navedene svećenike, iz ove župe jesu i ugledniji Hrvati:
– Radivoj Bogosalić, hrvatski gotičko-renesansni klesar, rođen u Foči na Drini početkom 15. stoljeća, a preminuo u Dubrovniku 1492. Vodio je vlastitu klesarsku radionicu u Dubrovniku. Radio je na mnogim vlastelinskim palačama i javnim građevinama u Dubrovniku: palača Sorkočević, 1455.; dijelovi arkada dominikanskoga klaustra; radio je s dubrovačkim majstorima (R. Grubačevićem i N. Markovićem) te s Jurjem Dalmatincem na šibenskoj katedrali. Igor Fisković pripisuje Bogosaliću reljef Gospe sa Sinom na portalu Gospine crkve na Dančama.
– Petar Dicca, confrater [subrat franjevačkoga reda], industrijalac i veliki dobročinitelj, rođen u Nevesinju 1883., a umro u Madridu 1973. godine. Završio je trgovački zanat. Tijekom rata i nakon rata izgubio je sve. U Mozambiku je izgradio naselje s 34 stambene zgrade za crnačku sirotinju, dva doma staraca, dvije pučke škole. Portugalska mu je vlada dodijelila visoko odličje. Pomogao je gradnju katedrale u Mostaru i drugih crkvenih objekata u Hercegovini (Dikin dom u Konjicu). Uprava Hercegovačke franjevačke provincije primila ga je u bratstvo Provincije.
– Nikola Precca, političar, kulturni djelatnik, dobročinitelj, ministar socijalne politike i narodnoga zdravlja u Vladi Kraljevine Jugoslavije u Beogradu, rođen 1883. u bogatoj trgovačkoj obitelji u Nevesinju. Studij je završio u Italiji, posvetivši potom svoje vrijeme i žrtvovavši svoju karijeru za hrvatski narod i njegovu slobodu.
– Kamilo Ružička, hrvatski slikar, rođen u Gacku, BiH, 13. ožujka 1899., preminuo u Zagrebu 21. studenoga 1972. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1923. u klasi Ljube Babića, usavršavao se u Münchenu, Beču i Parizu. Bio je likovni pedagog u Bakru, Varaždinu i Zagrebu. Isprva se u njegovu slikarstvu ogledaju utjecaji kubizma sa sklonosti prema dekorativnome (Autoportret, 1923.), potom, u krugu skupine Zemlja, prevladavaju realistične kompozicije socijalne tematike iz Zagorja i primorskih naselja (Brodski dobavljači, 1929.; Torbar, 1930.; Povratak s ribolova, 1931.).
– Tomislav Mesić, dugogodišnji glavni tajnik Hrvatskoga svjetskog kongresa. Rođen je 23. rujna 1912. u Čajniču, gradu kojim se čitav život ponosio. U rodnom je Čajniču završio srednju školu i kao gimnazijalac zanosio se idejama za slobodu svoga naroda i prenosio ih na istomišljenike iz škole. Nakon rata živi u Salzburgu u Austriji, gdje obnaša dužnost tajnika Hrvatskoga Caritasa. Ovaj rodoljub, demostenski nadaren govornik i neumoran radnik, umro je u Chicagu 24. studenoga 1995. u 83. godini života.
– Borislav Arapović, rođen 11. travnja 1935. u Bišini kod Nevesinja. Akademik, pjesnik, pripovjedač, prevoditelj, osnivač Instituta za prevođenje Biblije s usmjerenjem na ondašnji Sovjetski Savez, inozemni član Ruske akademije znanosti i umjetnosti, koja mu je 1996. godine dodijelila počasni doktorat.
– Književnik Miljenko Marić, rođen 12. srpnja 1936. u Dramiševu kod Nevesinja, preminuo 20. kolovoza 1999. u Uppsali u Švedskoj. Pučku školu pohađao u Slavoniji (u okolici Vinkovaca) i Hercegovini (u nevesinjskom selu Luka). Godine 1960. prebjegao u Austriju, odakle je 1961. preselio u Švedsku, gdje je, sve do smrti, radio prvo u tvornici, a potom u transportnom poduzeću. Objavljena djela: Domovina, ljubav i suze u pjesmama (Pjesme, 1995.). Kao književnik uvršten je u Leksikon hrvatskih književnika BiH od najstarijih vremena do danas.
Groblja – Župa nevesinjska, osim gradskoga katoličkoga groblja, ima više katoličkih grobalja, a između ostalih i u mjestima: Bišina, Sopilja, Luka, Lakat, Kruševljani, Dramiševo, Seljani, Vranješina, kao i više većih ili manjih grobalja na širem području planinske visoravni Morine i Somine (Planinica, Busovača, Podgvozd, Donje Plužine, Balinovača, Bjelojevići/Lađevice, Somine), kao i više manjih grobalja u gornjem toku Neretve oko Uloga, u Oblju te u Podrinju – u Foči i Čajniču. Na nekim se grobljima o svetkovini Svih Svetih i o Dušnom danu, kao i za blagoslov polja, redovito služe sv. Mise i molitve odrješenja za pokojne.
Gacko – katoličko groblje
Statistika – Najveći broj vjernika ova je župa imala 1940., i to 1647, ali su ratovi ostavili traga i na brojnom stanju župljana. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2013., na području župe stalno živi oko 150 katolika, raspoređenih od Nevesinja do Čajniča, premda je znatan broj i onih koji danas žive u drugim, obližnjim krajevima, ali redovito borave na svojim imanjima i u svojim kućama na području ove župe.
Budući da je ove godine 10. obljetnica početka radova u Župi Nevesinje, a u godini iza nas dovršena je župna kuća u Foči te, nakon 70 godina, izgrađena dvorana-oratorij, koja je na svetkovinu Srca Isusova i blagoslovljena i kada je bila Prva sv. pričest u Foči, potom crkva sv. Benedikta u Čajniču dodatno opremljena, radovi na župnoj crkvi u Nevesinju u velikoj mjeri privedeni kraju, ove se godine – kao kruna 10-godišnjega rada na obnovi života Crkve u ovim krajevima, planira do Velike Gospe dovršiti i, ako Bog da, završiti župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Nevesinju.
No, osim izgradnje prijeko potrebnih objekata, služenja misnih slavlja, obilaska bolesnika, krštenja, pričesti, krizme, vjenčanja, pokopa, nastoji se – uz pomoć brojnih dobročinitelja, ponajprije gđe Eve Popp i njezina kruga prijatelja iz Njemačke – uz Božić, Uskrs i druge svetkovine/blagdane svakomu prijavljenu župljaninu osigurati blagdanske pakete u hrani i drugim potrepštinama. Istodobno, studentima su osigurane i stipendije, kao vid pomoći tijekom studija u drugom gradu, a jedan naš župljanin je, opet u obliku stipendije – pomognut tijekom školovanja u katoličkoj gimnaziji.
I na kraju – nevelik broj župljana za nekoga bi možda bio obeshrabrujući, međutim, ako imamo u vidu činjenicu da ova župa ima i svoje ministrante – osnovnoškolce i gimnazijalce, potom studente koji redovito sudjeluju u misnim čitanjima, gdje cijele (vjerski mješovite) obitelji sudjeluju u misnim slavljima, zaposlene i nezaposlene, intelektualce, zemljoradnike i umirovljenike, gdje svi odreda redovito pohađaju sv. Misu, gdje nema onih koji su, unatoč trenutačnu stanju u ovoj zemlji, klonuli duhom, onda ova župa ima svijetlu budućnost. Dao Bog po zagovoru Bezgrješne Djevice Bogorodice na nebo Uznesene!
[1] U izdanju Župe Nevesinje, izdana je 2014. godine knjiga Antona Šarca: Katolička Crkva u fočanskom i čajničkom kraju (monografija u povodu 100. obljetnice izgradnje katoličke crkve Presvetoga Srca Isusova u Foči 1914.-2014.), koja se može nabaviti u Župnom uredu Župe Nevesinje.
Anton-Toni Šarac
Izvor: Crkva na kamenu
